Meni je 28 godina i ja sam svoj proces tranzicije, tj. svoju borbu počeo kao dijete. Društvo je stvaralo pritisak, ja sam se borio i sa sobom i sa društvom. Svakodnevno, kidanje između mene i njih, činilo se kao da će trajati vječno.
Zamišljam svoju starost, sebe kako mudro zborim mlađima od sebe, kako me pitaju šta mislim o nečemu. Zamišljam kako imam važne uloge, iako sam star. Zamišljam poštovanje i dostojanstvo. Realnost, izgleda, nije baš takva.
Danas je 8. mart. Danas nije dan kad se poklanja cveće ženama jer ih volimo. Niti dan kada firma plaća večeru i daje prigodne poklone našim koleginicama. 8. mart je simbol borbe koju su mnoge žene vodile kroz istoriju.
Danas se sjećamo bolesti nacizma i njenih posljedica. Sjećanjem umanjujemo nacionalne mitologije, veličanje zločina i otrov kolektivne krivice, prisiljavamo se da budemo svjesni da su bolesti tu oko nas, da još uvijek utječu na našu realnost.
Kada bismo upitali one kojih je najmanje u zajednici, mogli bismo saznati kakvo je stanje stvari u njoj. Dobro pitanje je: u kojim uslovima bi nam ljudi odgovorili iskreno? No, još bolje je pitanje šta kad nam odgovore?
Jak je čovek. Stabilan. Bistar. Ima dvoje prelepe dece. Sin mu boluje od autizma. Priča mi on, uz kafu, o svom strahu. Strahu od sopstvene smrti. ''Kad ja umrem, ne znam šta će biti s njim."
10.12.2012., na Međunarodni dan ljudskih prava, policija u Prijedoru je odlučila da zabrani obilježavanje 20. godišnjice stradanja nevinih Prijedorčana. Emir Hodžić i njegovi prijatelji odgovorili su spontanim javnim skupom.
Za portal www.diskriminacija.ba piše mirovni aktivista Milan Colić - o tome kako uslovi u kojima se rodimo, često imaju presudan utjecaj na to gdje i kako ćemo završiti.
