Ako je ikad postojala prilika da se prosječan Evropljanin upozna sa životom građana drugoga reda, onda je to danas. Jer ipak nije on kriv, kao što su krivi razni Bosanci, Nigerijci, Pakistanci za svoje nesređene i nesretne zemlje. Već virus.
Svejedno je o čemu pričate dok o tome šapćete. Svejedno je čemu se smijete dok skrivate osmijeh rukom, svejedno je zbog čega plačete ukoliko ste tihi. Važno je da krijete šta stvarno osjećate i živite.
Parada ponosa je održana. LGBT organizacije istakle su pozitivne promjene u pristupu nadležnih organa. S druge strane, ponovo se ukazala teška bolest srbijanskog društva – sklonost ka agresivnom nacionalizmu i domaćem klerofašizmu.
O diskriminaciji uglavnom pričaju glupi, ružni i nesposobni. Moju kolegicu, studenticu biologije koja nikad nije doživjela seksizam nije potrebno diskriminirati pošto je pametna, lijepa i sposobna.
Djeca će biti dobro, nije im ništa, nisu koristoljubivi, u tehniku zaljubljeni idioti. Samo žive svoje vrijeme. Nisu površniji od nas, bezobrazniji od nas, nesvjesniji od nas. Samo su više djeca nego je nama bilo dozvoljeno biti.
Ljudi često pokušavaju da prikriju svoje traume i drže ih što dalje od porodice, prijatelja, posla. A držanje takvog nečeg u sebi nije moguće. Ponekad je dovoljno malo da se traume manifestuju i dovedu do društvenog prezira i odbacivanja.
Mislim da nam ne trebaju posjetitelji. Mislim da nismo zreli da primamo ljude u svoj dom koji nismo pomeli. Kome to mi da se prilagođavamo? Zbog koga da peremo ceste, čistimo wc-ove, služimo po restoranima svježu hranu, za koga?
Ovih dana svi Jevreji su jedno za nas, svi podržavaju ono što se dešava. Ovih dana smo spremni da mrzimo zbog imena i porekla. Ovih dana, kao i mnogih drugih dana u prošlosti, radimo ono u čemu smo dobri: generalizujemo, podržavamo mržnju.
Sanjam da me strah izgoni iz Sarajeva i da pješke bježim u nepoznatom pravcu. Sanjam da bih mogao hodati stotinu dana bez prestanka, da bih skupio na svojim nogama blata i zemlje i vode stotina zemalja, da bih stao tek kad bi osjećaj prestao.
Naučio sam kroz život da ima situacija u kojima je bolje ne reći ništa. Ne zato što će reakcija nešto proizvesti, tada valja reći, nego zato što neće ništa proizvesti. Prosto, najprostije rečeno, neki ljudi ne čuju.
