Diskriminacija OSI u saobraćaju: Bez prava na prevoz

Jedino taksi vozilo za prevoz osoba sa invaliditetom u Sarajevu već tri godine prevozi automobilske gume, jer njegov vlasnik ne može da dobije dozvolu za pravu namjenu. Zijad Omerović još uvijek otplaćuje kredit za posebno vozilo koje je prije tri godine kupio i prilagodio za prevoz osoba sa invaliditetom. Potrebnu dozvolu od Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo nije uspio dobiti pa ga je posudio bratu koji u njemu prevozi automobilske gume. 

 

Predsjednik Udruženja za zaštitu prava Taxi 8 još uvijek otplaćuje ratu kredita od 400 maraka za nabavku auta i njegovo prepravljanje koje ga je koštalo 15.000 maraka.''Ja sam ga dao bratu i vozi gume u njemu'', kaže Omerović i priznaje da je vozilo korišteno u prvih mjesec dana kada je nabavljeno. ''Nakon pet dana ljudi su saznali za naše vozilo i nismo mogli da stignemo na sve vožnje.'' Posebno pamti kada je dobio poziv od djevojke kojoj se istrošila baterija na kolicima pa su je prevezli do kuće.

 

 

Omerović se nadao da će dobiti dozvolu za taksi prevoz osoba sa invaliditetom. Zahtjev je podnosio Ministarstvu saobraćaja Kantona Sarajevo ali je odbijen. Dozvolu nije uspio dobiti ni kada je Federalno ministarstvo prometa i komunikacija poništilo odluku Kantonalnog ministarstva i naredilo novi postupak. Nisu pomogle ni molbe nekoliko udruženja osoba sa invaliditetom iz Sarajeva da se ovoj taksi kompaniji omogući korištenje posebnog vozila.

 

Auto koje je Omerović nabavio ima takozvanu rampu pomoću koje osobe sa invalidskim kolicima ulaze u automobil. Cijena prevoza koju je on imao na umu je, kako kaže, nekomercijalna i iznosila bi marku ili manje po kilometru. Osobe sa invaliditetom danas u Sarajevu mogu koristiti samo prevoz koji košta nekoliko desetina maraka dok bi sa ovim taksijem račun u gradu bio svega nekoliko maraka.

 

Iako je Bosna i Hercegovina potpisnica Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom njeni najveći gradovi nemaju taksi prevoz prilagođen osobama sa invaliditetom. Omerović već tri godine pokušava da dobije dozvolu za svoje vozilo. ''Našao sam čak i vozače koji su završili medicinsku školu kako bi mogli pomoći klijentima'', objašnjava Omerović i dodaje kako danas u Sarajevu jako malo taksista uopšte prevozi osobe sa invaliditetom u svojim autima. Većina taksista, kaže Omerović, uopšte ne želi da im stane jer njihov ulazak u automobil dugo traje i traži pomoć vozača. Njihovim prevozom u posebnom vozilu Omerović, kaže, ne bi imao posebnu zaradu.

 

''Ako neko misli da ovdje ima para neka radi ovo, bilo bi mi drago da neko to napravi'', kaže Omerović i priznaje kako se nakon tri godine molbi umorio ali se još uvijek nada da će dobiti dozvolu. 

 

Iz Federalnog ministarstva prometa i komunikacija nam je potvrđeno da u Federaciji ne postoji niti jedno taksi vozilo za prevoz osoba sa invaliditetom. Dozvole za njihovo korištenje izdaju kantonalna ministarstva prometa. Od kantonalnog ministarstva nismo uspjeli dobiti odgovor na pitanje o odbijanju ovog zahtjeva.

 

 

 

Banja Luka je uradila mnogo više nego Sarajevo i uskoro bi trebala da dobije prvi taksi za prevoz osoba sa invaliditetom. Tender je već trebao biti završen ali proces još uvijek traje jer je uložena žalba a potom i podnesena tužba zbog ove javne nabavke.

 

Udruženje distrofičara regije Banja Luka već deset godina prevozi osobe sa invaliditetom sa jednim kombijem i dva manja vozila. Izvršni direktor Udruženja Radovan Ristić kaže kako su od grada dobili 15.000 maraka čime i dalje ne mogu pokriti sve troškove prevoza. Korisnici prevoza plaćaju 20 posto cijene goriva odnosno pola marke po pređenom kilometru. Ista cijena je predviđena i za prevoz taksijem koji se uskoro očekuje. Grad je već odvojio 50.000 maraka kako bi korisnici prevoza plaćali manju cijenu od uobičajene cijene taksija. 

Ristić kaže kako imaju ugovorene vožnje do škole i bolnice. Svakog dana u školu voze djevočicu za čiji prevoz je potrebno sat vremena pa problem nastane kada u isto vrijeme imaju još jednu vožnju. On kaže kako su asistencija i prevoz osoba sa invaliditetom za njih od životne važnosti.

 

''Ako nema prevoza ne vrijedi im ni školovanje ni posao'', kaže Ristić čije Udruženje radi jedinstven posao u Bosni i Hercegovini.

 

U Zagrebu i Beogradu osobe sa invaliditetom imaju mnogo bolje uslove prevoza. Beograd već ima 12 posebnih vozila gradskog prevoza za ove namjene dok je u Zagrebu u upotrebi 17 kombibusa prilagođenih osobama sa invaliditetom. Ljubljana odavno ima taksije za osobe sa invaliditetom.

 

Iz Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske nam je objašnjeno kako je Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju “predviđeno da se može dati odobrenje za rad taksistima za prevoz lica sa invaliditetom”, ali da je u ovom slučaju nadležnost na nivou grada odnosno opštine.

 

U Federaciji je ova nadležnost na nivou kantona. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu  to je Ministarstvo prometa prometa i veza gdje su nam rekli kako ne postoje posebno propisani uslovi za ova vozila.

 

“Smatra se da se osobe s invaliditetom prevoze kao i ostali putnici, a pomagala se sklope i stave u prtljažnik”, objašnjavaju iz Ministarstva i dodaju kako za “dozvole za obavljanje taksi prijevoza osoba s invaliditetom, Ministarstvo prometa i veza HNŽ ima iste uvjete kao i za ostale taksi prijevoznike, obzirom da je jedan od uvjeta za dobivanje ove dozvole liječničko uvjerenje”.

 

 

Dževad Kamber, predsjednik Udruženje oboljelih od poliomyelitisa, povrede mozga i kičmene moždine, u Sarajevu ima problem kada želi da sam vozi auto. Već dvije godine ne uspijeva da dobije novu naljepnicu za automobil. ''Prije dvije godine sam predao zahtjev za naljepnicu'', kaže Kamber koji je kupio auto i bio oslobođen carine i poreza jer ima rješenje za nabavku automobila prilagođenog za vožnju osoba sa invaliditetom ali mu to rješenje ne vrijedi u Policijskoj upravi centar u Sarajevu. ''Za taj MUP ne važi iako imam rješenje o tjelesnom oštećenju gdje mi je utvrđena tuđa njega.''

 

Kamber ima naljepnicu koja označava auto kojeg vozi osoba sa invaliditetom. Već je stara, odobrio mu ju je Kanton Sarajevo. Novu ne može da dobije uz obrazloženje da na njegovom rješenju ne postoji takozvana klauzula o izvršenju, iako je ono uredno potpisano i ima pečat. Nakon niza komisija i dobijanja novih rješenja, novu oznaku i dalje ne može dobiti iako se one uredno izdaju u drugim policijskim upravama u Sarajevu, kaže Kamber.

 

''Naljepnice se izdaju onome ko ima vezu i ko prije dođe do onoga ko ih izdaje, ne poštuje se pravo osobe sa invaliditetom'', kaže ogorčeno Kamber koji je prije 40 godina bio u komisiji za izbor izgleda naljepnice za automobile. Tada je, kaže, naljepnica napravljena da bude identična onima u Evropi i svijetu jer ona važi u svakoj državi. ''Nova oznaka ne odgovara dimenzijama koje se koriste u svijetu i Evropi'', kaže Kamber i dodaje kako je problema imao i zbog stare naljepnice koja je imala odgovarajuće dimenzije ali je na njoj pisalo da je izdana u Kantonu Sarajevo.

 

Zbog toga  mu se dešavalo da mu policajac u ulici koja prolazi između Predsjedništva BiH i Ministarstva vanjskih poslova u Sarajevu kaže kako ne može prolaziti tom ulicom jer ona pripada Federaciji i da bi trebao koristiti ulicu koja prolazi pored zgrade Kantona Sarajevo!?

 

''Sa naljepnicom bi trebao imati pravo da prođeš kroz ulicu u kojoj je zabranjen promet vozila'', objašnjava Kamber. Naljepnica također omogućava besplatan parking na mjestima koja su posebno označena. Predsjednik Udruženja koje broji više od 1.000 članova kaže kako drugi u Sarajevu vozači ne poštuju znakove i parkiraju svoja auta na mjesta za osobe sa invaliditetom. Nije zadovoljan načinom na koji policija kontroliše upotrebu ovih mjesta u Sarajevu. U Tuzli je, kaže, imao potpuno drugo iskustvo jer policija često provjerava i kažnjava zloupotrebu označenih parkinga. 

 

Tokom 2014. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo je izdalo 216, a za devet mjeseci 2015. godine 77 znakova pristupačnosti, podaci su koje smo dobili iz Ministarstva. Te oznake osobama sa invaliditetom također omogućavaju besplatno korištenje autoputa ali i uvoz automobila bez plaćanja carine i poreza.

 

 

 

U Mostaru, gdje naljepnice izdaje gradska administracija, dok je to u Sarajevu bio kanton a nakon toga policijske uprave, nema prepreka za dobijanje naljepnice za vozilo osobama sa invaliditetom od 90 i 100 posto, kaže Marin Vidović, predsjednik Udruge civilnih osoba sa invaliditetom Hercegovačko-neretvanke županije.  Na žalost,  u Mostaru postoji drugi, puno veći problem.

 

Da bi završili obuku i položili vozački ispit moraju da putuju u Zenicu jer niti jedna autoškola u cijeloj Hercegovini nema vozilo sa opremom za osobe sa invaliditetom. Vidović kaže kako autoškole imaju “napucanih auta” ali da tvrde kako im se ne isplati nabaviti jedno za osobe sa invaliditetom. U udruženju kojeg vode ima 2.209 članova pa on smatra da je “van pameti da im se ne isplati”. On smatra da će autoškole promijeniti svoj stav kada se uskoro raspiše oglas za posao 28 vozača kombija za osobe sa invaliditetom. Oni će raditi u fabrici katetera čija se gradnja uskoro očekuje. Do tada će sve osobe sa invaliditetom iz Hercegovine morati do Zenice gdje je, kaže Vidović, cijena obuke prihvatljiva ali se utrostručava zbog troškova putovanja.

 

 

 

U Republici Srpskoj također nema autoškola koje nude usluge obuke na specijaliziranim vozilima za osobe sa invaliditetom, potvrđeno nam je iz Ministarstva prosvjete i kulture.

 

“Imajući u vidu da je tokom ranijeg sprovođenja polaganja vozačkih ispita evidentiran problem osposobljavanja i polaganja vozačkih ispita za lica sa invaliditetom, a koji se ogledao u tome da postoje različite vrste invaliditeta i da je za svaku vrstu invaliditeta neophodno prilagođavanje vozila koje odgovara određenoj vrsti invaliditeta, za auto-škole koje posluju na tržišnim principima nije bilo isplativo da opremaju vozila koja bi bila specijalizovana za obuku lica sa invaliditetom“, objašnjavaju iz Ministarstva saobraćaja i veza i dodaju kako je promjenom propisa 2012. godine osobama sa invaliditetom omogućeno da se obučavaju i polažu ispite na svojim ili iznajmljenim vozilima.

 

„Tako je licima sa invaliditetom omogućeno da za potrebe osposobljavanja i polaganja vozačkih ispita koriste vlastiti ili iznajmljeni automobil koji ne mora biti u upotrebi u auto-školi, pod uslovom da je opremljen odgovarajućim pomagalima, odnosno da koriste vozilo sa automatskim mjenjačem ili da vozilo bude specijalno prilagođeno određenim fizičkim nedostacima evidentiranim u ljekarskom uvjerenju“, objašnjavaju u Ministarstvu i dodaju kako se „u praksi sprovode na vozilima koja su u vlasništvu ili koja lice sa invaliditetom iznajmljuje od pravnih ili fizičkih lica“.

 

Polaganje vozačkog ispita na ovaj način moguće je na svim ispitnim mjestima u Republici Srpskoj i do sada nije bilo evidentiranih slučajeva da neko nije mogao pronanaći auto za obuku, pojašnjavaju u Ministarstvu saobraćaja i veta Republike Srpske.

 

U Zavodu za obrazovanje odraslih kažu kako je broj ljudi koji na ovaj način polažu vozački ispit „neznatan“ ali nemaju njihov tačan broj.

 

Za potrebe ovog istraživanja kontaktirali smo odgovorne osobe iz MUP-a Kantona Sarajevo, Ministarstva prosvjete HNŽ, Ministarstva saobraćaja KS i Ministarstva prometa HNŽ. Iako smo na vrijeme poslali dogovorena pitanja, niti nakon dvije sedmice nismo dobili odgovor na njih. Vjerujemo da i ovaj podatak ilustruje odnos vlasti prema problemima osoba sa invaliditetom.

 

 

Tekst je nastao u saradnji sa portalom www.zurnal.ba