Iako su oba doma Parlamenta Federacije BiH usvojila Zakon o roditeljima/njegovateljima u FBiH polemika oko njega i dalje traje. Jedni tvrde da Zakon sistematski rješava ekonomske i socijalne probleme OSI i njihovih porodica, drugi ga ne vide tako.
Odgovornost države za poboljšanje položaja OSI nije završila ratifikacijom UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, niti stavljanjem potpisa. Odgovornost tu tek počinje, a tom izazovu BiH, kako se do sada pokazalo, ne umije odgovoriti.
“Rezanjem” broja osoba koje će i dalje moći koristiti naljepnice za automobile za osobe sa invaliditetom se ne vrši nikakva štednja, već se ukidaju prava slobode kretanja osobama sa invaliditetom i njihovim porodicama.
Kretanje osoba sa invaliditetom dodatno je otežano nepostojanjem taksi službe koja bi odgovarala njihovim potrebama. Polaganje vozačkog ispita je također nemoguća misija, jer ne postoje specijalizovana vozila. Zbog čega?
Zbog čega osobama sa intelektualnim teškoćama država ne omogućava samostalan život? Zbog čega su gotovo prinuđeni da svoj život provedu u prostoru od četiri kvadratna metra?
