Znak (ne)pristupačnosti

U maju 2015.  javnost Banja Luke i FB pratioce Biljane Nedić, potresla je priča o kazni koju je ova djevojka morala da plati u budžet grada za deblokiranje vozila parkiranog na mjesto za osobe sa invaliditetom, jer nije na kolima imala određen znak koji je propisan Pravilnikom o načinu obilježavanja vozila kojima upravlja osoba sa oštećenim ekstremitetima. 

 

Na slično mjesto neometano se parkiralo i vozilo administrativne službe grada, sa legitimacijom službenika, a bez spornog znaka pristupačnosti.

 

Biljana je djevojka koja duži niz godina koristi kolica. Rođena je sa spinom bifidom. Od djetinjstva ima poteškoća sa kretanjem. Ona je samo jedna potencijalna korisnica znaka pistupačnosti, od grubo procijenjenih 10% stanovništa BIH iz kategorije osoba sa invaliditetom.

 

Pravilnik je donesen na nivou BIH i datira od 2007. godine. Članovima 6. i 7. uređuje izdavanje, oblik i sadržaj znaka pistupačnosti za osobe sa invaliditetom. 

 

Tako, član 6. traži da osoba koja želi da joj se izda znak pistupačnosti za automobil mora imati rješenje o postotku tjelesnog oštećenja. Biljana ima nalaz i mišljenje da ima određeni procenat tjelesnog oštećenja (90% ili 100%, kao korisnica kolica), koji je nekad upotrijebila u svrhu zapošljavanja i koji joj je izdala nadležna komisija Fonda PIO RS. Ipak, nalaz i mišljenje i rješenje nisu isto, pa makar se odnosili na isto i u slične svrhe služili.

 

O pravnoj snazi ova dva dokumenta dao bi se napisati poseban rad, ali to u konačnici nije stvar koja treba da brine jednog potencijalnog korisnika/cu znaka pristupačnosti. Ova dva dokumenta nisu isto, jedan daje pravo osobi sa invaliditetom, a drugi stoji između osobe sa invaliditetom i afirmativne mjere odnosno prava koje bi joj pravilnik trebao omogućiti.  

 

Djevojka koja koristi kolica, koja u životu neće hodati svojim nogama, ne može da se parkira na mjesto za osobu sa invaliditetom. Djevojka, koja je osoba sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta i  čijim se postotkom invaliditeta odnosno tjelesnog oštećenja niko ne bavi pokušavajući da je osamostali za svakodnevnicu, koja u fiokama vjerovatno ima kilograme papira sa ne baš optimističnim medicinskim prognozama, nema dokument naslovljen na rješenje i ne može da bude osoba sa 'oštećenim ekstremitetima' u očima pomenutog pravilnika.

 

Pomenuti pravilnik, pružajući pravo na znak pristupačnosti samo osobi sa ektremitetima važnim za upravljanje vozilom, isključio je i djevojku koja je javno iznijela problem sa kojim se suočila ali i druge  kategorije osoba sa invaliditetom kao potencijalne korisnike znaka pristupačnosti.

 

Primjera radi, nijedna osoba sa oštećenjem vida na ovaj način ne može da dobije znak pristupačnosti.  Prema članu 4 pravilnika, znak važi samo kad njime upravlja osoba sa invaliditetom i može ga dobiti samo osoba sa invaliditetom. Dakle, neko ko ne vidi  u potpunosti, treba da upravlja vozilom i da traži znak pristupačnosti da bi upravljao vozilom, kojim po prirodi stvari ne može da upravlja. To za njega ne može učiniti ni bliski srodnik/ca, ni supružnik/ca ni potomci. Jedna osoba sa oštećenjem vida ne može dobiti ni znak pristupačnosti ni parking mjesto koje bi i njemu i porodici olakšali funkcionisanje.

 

Slično je i sa osobom sa oštećenjem sluha. To što su i vid i sluh značajni za upravljanje vozilom, nije od značaja, jer nisu ekstremiteti.

 

Još teže je roditeljima djece  sa poteškoćama u razvoju. Jedna majka djeteta sa epileptičnim napadom pred bolnicom ili domom zdravlja može da računa da će joj nadležne službe blokirati vozilo koje ostavi na ulazu da bi djetetu spasila život, jer se, em nepravilno parkirala, em na autu nema znak pristupačnosti.

 

Prošlo je vrijeme, prošla sezona godišnjih odmora. Davno su prošla ona tri dana čuda svojstvena BIH. Zaboravili smo. Biljana je u međuvremenu dobila nagradu kojoj smo sasvim korektno aplaudirali, ali nismo učinili ništa da može da se parkira na propisno označeno mjesto. 

 

Pravilnik će (možda) biti izmijenjen. Biljanin invaliditet ili roditeljstvo prosječnog roditelja djeteta sa poteškoćama u razvoju – zasigurno ne.

 

Ali, koga to još brine, kad nemaju znak pistupačnosti prema nepristupačnom Pravilniku?