Zašto ne postoji podrška za porodice osoba sa invaliditetom?

“Ovdje više nikada nemojte parkirati”, veoma ljutito me je opomenuo vozač automobila koji se spremao da se parkira na mjesto označeno za osobe sa invaliditetom. Bila sam zbunjena jer sam vidjela da i on ima “naljepnicu” s odobrenjem za parkiranje za osobe sa invaliditetom, kao što postoji i na automobilu koji vozim.

 

Vjerujući da je previdio našu naljepnicu, i u želji da ne budemo etiketirani kao “parking papci”, vratila sam se i pokazala mu prstom na našu naljepnicu. Otvorio je prozor i pitao da li sam ja osoba sa invaliditetom, na šta sam odgovorila da je naljepnica tu zbog moje kćerke. Njoj je 15 godina, ima autizam i dijagnosticiran joj je stepen od 100% invalidnosti. Zatim mi je objasnio da već postoje nove naljepnice za koje se dobija odobrenje od Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo, ali da njih mogu dobiti samo osobe sa invaliditetom koje su vlasnici vozila.

 

Odvezla sam se dalje, razočarana da o tome nisam prije ništa čula, a busam se da sam članica pokreta osoba sa invaliditetom. 

 

U kancelarijama MUP-a koji dan iza toga sam čekala na produžetak registracije vozila. U redu do mene je bio vidno uznemiren mladić, koji je prikupio svu dokumentaciju za zahtjev za novu naljepnicu za osobe sa invaliditetom, ali mu to nisu mogli primiti jer je on vlasnik vozila a ne njegova nepokretna majka. Osoba za šalterom je bila veoma ljubazna, i rekla je da je to odluka Ministarstva saobraćaja, a ne Ministarstva unutrašnjih poslova.

 

Mladić nije znao šta će od sebe, govorio je kako je auto kupljen samo za majku, kako nije logično da vlasnik auta bude neko ko ga ne vozi…

 

Sigurno je bilo zloupetreba, kao i u tako puno drugih situacija kod nas, za dobijanje naljepnica na osnovu člana porodice koja je osoba sa invaliditetom. Pa je možda neka tetka dala svom nećaku da dobije naljepnicu zato jer nju tri - četiri puta godišnje odvede na kontrolu ili prijateljici na kafu.

 

Međutim, da li je zloupotreba naljepnice kada se brinete o osobi koja je dijagnosticirana sa 100% stepenom invalidnosti, i kada sve što radite, od zarađivanja za život, nabavke namirnica, radite za tu osobu. Zar porodice osoba sa invaliditetom, porodice koje su već uveliko osiromašene pokrivajući troškove za usluge koje invaliditet sa sobom donosi, a koje naša država ne pruža, zar i one nemaju neka prava? Kao da ta djeca, majke, braća, unuke ne žive indirektno taj isti invaliditet svojih članova porodice koji ga imaju!

 

U procesu donošenja izmjena zakonodavstva Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo uočavam niz pogrešnih poteza koji su doveli do direktne diskriminacije porodica osoba sa invaliditetom i indirektne diskriminacije samih osoba sa invaliditetom.

 

Da li je urađena procjena uticaja izmjene zakonodavstva na osobe sa invaliditetom Kantona Sarajevo? Ili je samo urađena “reda-radi” konsultacija sa nekim udruženjima, koja - pored fantastičnih stvari koje rade - ne predstavaljaju sve osobe sa invaliditetom. 

 

Da li je urađena procjena uticaja izmjene zakonodavstva na osobe sa invaliditetom s obzirom na različite vidove invalidnosti? Možda za osobu čija invalidnost je čini manje mobilnom, ali koja može da vozi automobil, ima smisla da vozilo bude registrovano na njihovo ime. Ali šta za osobe sa invaliditetom koje ne mogu voziti automobil npr. zbog sljepoće, intelektualnog invaliditeta? Da li se izmjenama ovih mjera krše prava osoba sa intelektualnim invaliditetom kojima je oduzeta poslovna sposobnost, te automatski i pravo vlasništva?

 

U Alternativnom izvještaju pokreta osoba sa invaliditetom o (ne)primjeni Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, koju je ratifikovala i Bosna i Hercegovina prije više od 5 godina, kontinuirano se spominju prava porodica osoba sa invaliditetom. Jedna od preporuka, da se “u sve programe obuke osoblja javnih ustanova u saradnji sa organizacijama osoba sa invalidtetom” uvede obavezan “predmet podizanja svijesti o pravima osoba sa invaliditetom i prevencije njihove diskriminacije te diskrminacije njihovih porodica” očito tek treba da se primjeni.

 

Izgleda da o pitanjima bitnim za osobe sa invaliditetom i dalje odluke donose osobe koje ne smatraju neophodnim da osobe sa invaliditetom i njihove porodice učestvuju o definisanju riješenja, i koje jako malo, ako bilo šta znaju o osobama sa invaliditetom.

 

“Rezanjem” broja osoba koje će i dalje moći koristiti naljepnice za automobile za osobe sa invaliditetom se ne vrši nikakva štednja, već se ukidaju prava slobode kretanja osobama sa invaliditetom i njihovim porodicama.

 

Osobe sa invaliditetom su ionako već, živeći u našem društvu koje ima veći stepen invaliditeta nego sve osobe s invaliditetom ukupno, isključene iz pristupa mnogim uslugama, ustanovama i sadržajima koje drugi građani svakodnevno koriste. To isto Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo nije u stanju obezbijediti gradski prevoz pristupačan za osobe sa invaliditetom (već to danas jedino u novijim vozilima pruža privatni gradski prevoz – Centrotrans), od vozila, stanica, pristupa informacijama. 

 

U drugim društvima se prostor kojem osobe sa invaliditetom imaju pristup samo širi, pristupačni postaju i zaštićeni spomenici kulture, dok se kod nas taj prostor sužava i zatvara. A povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, svima usta budu puna strategija, politka i zakona, i velike senzibilnosti za pitanja osoba sa invaliditetom.