Zašto lezbеjke osjećaju da ih AfD vidi i razumije
Redefinisanje braka (1) je gotova stvar. Zajednica je sad s olakšanjem tu gdje jeste. To je lijepo. Jer imamo i druge probleme. Naime, u zajednici je posljednjih godina, prvo ispotiha, potom sve glasnije, došlo do desolidarizacije. Lezbejke, gejevi i trans osobe okreću se protiv zajednice, u ekstremnim slučajevima je nazivaju "uprljanom ljevicom i zelenima", "politički korektnom" ili je optužuju da "veliča islam". U većini slučajeva je izgubljeno povjerenje da zajednica predstavlja sigurnu luku za vlastiti identitet.
I rasisti/rasistkinje i antifeministi/antifeministkinje jamačno su uvijek postojale među lezbejkama, gejevima i trans osobama. Takav presjek stanja predstavlja opšte mjesto do te mjere da bi se mogao odštampati recimo na zatvaraču od piva. On se, međutim, pojavljuje bez samokritičnog ispitivanja, samo u cilju uspostavljanja dihotomije "nas dobrih" naspram "njih loših". Tako se jedni/e mogu osjećati kao pobornice/i "prave strane", dok se drugi/e vide kao otpadnice/i, pobunjenici/e i obznanjivači/ce istine, što rezultira time da je objema stranama potrebna neka vrsta folije da ih razgraniči, pa čak i učini međusobno zavisnim. Svaka strana sebe smatra "ispravnom" zato što smatra da ona druga "nije u pravu".
Dosad je fenomen vidljivih gejeva u desničarskoj populističkoj partiji AfD (2) vrlo brzo nestajao iz razgovora čim bi se utvrdilo kako je riječ o konvencionalnoj muškoj bratiji. Žene, međutim, nisu bolji ljudi i podržavaju sistem i kao zapostavljena većina (51% stanovništva u Njemačkoj čine žene). To dakako ne predstavlja olakšavajuću okolnost nijednog geja desničara, ali se mora razgovarati o sve većem broju lezbejki u blizini desničarskog populizma ili direktno u njemu – najkasnije nakon vrtoglavog uspona Alice Weidel na mjesto vodeće kandidatkinje na idućim izborima za Bundestag (3). AfD-u je pošlo za rukom ono što dosad nije uspjelo nijednoj partiji – da na mjesto vodeće kandidatkinje postavi lezbejku s nekonvencionalnom porodicom, takoreći s porodicom duginih boja i životnom partnerkom koja nije bijele boje kože.
Povrh toga, ekonomija kao njena ključna tema predstavlja polje kompetentnosti na kome druge partije obično vole da vide muškarce. I kad se u razgovoru nađe naspram nekog naizgled nadmoćnog muškarca među političkim protivnicima, Alice Weidel se u svojoj borbi ne da namamiti na nekakav sporedni kolosijek. Naprotiv, u verbalnom boju pobjeđuje njen govor tijela – mimika i gestikulacija. Samozadovoljno dominantno držanje i podcjenjivačka muška retorika postaju zapravo vidljivi tek posredstvom njenog ponašanja. Kad eksperti počnu da je zasipaju riječima kao da je nekakva tupava djevojčica, postaje jasno da očigledno mnogi muškarci u velikim političkim partijama i dalje ne uspijevaju da žene kritikuju zbog sadržaja kojeg iznose, a ne na osnovu pola i roda kojem pripadaju. Alice Weidel im neće učiniti uslugu i dozvoliti da je naprave "djevojčicom": agresivan, odlučan glas, direktan pogled, lišen osmijeha, nema defanzivnih i relativizujućih poštapalica niti floskula. To boli! Vidjeti uspješnu, borbenu lezbejku na "pogrešnoj" političkoj strani mora da je bolno za zajednicu koja samu sebe vidi kao antirasističku, antiseksističku i lijevo liberalnu.
No, upravo je kod te zajednice izostao aktivan rad, ciljano nastojanje na tome da postoji dovoljno lezbejskih ekspertkinja koje se mogu probiti u svojim oblastima i napraviti karijeru. Fenomen Alice Weidel funkcioniše samo zbog toga što ona predstavlja izuzetak. To gotovo da nema nikakve veze s neupitnim sadržajima – politika, neovisno o tome, odavno predstavlja kult ličnosti.
Lezbejke se okupljaju u različitim grupama na Facebooku i pronalaze teme koje ih povezuju s reakcionarnom partijom: strah od "islamizacije", seksualno iskorišćavanje maloljetnih osoba i strah od seksualnih napada i silovanja. Izražava se nezadovoljstvo zbog toga što se zajednica čini zabrinutom zbog toga što su PoC noću na ulicama nezaštićeni od rasističkih napada, dok se nasuprot tome nezaštićenost žena, dakle i lezbejki, prihvata kao normalno stanje stvari i o njoj se ne govori. U tom vakumu, u kome nevidljivost jednog oblika nasilja proizvodi seksizam, nastaje fatalna konkurencija među žrtvama, a nju vješto mogu iskoristiti pojedine igračice/i. Da li huškanje dolazi od AfD-a ili to čini jedan feministički časopis kao što je EMMA koja je nedavno u jednom članku Dyke*Marches okarakterisla i kao proteste protiv nemilih događaja tokom "novogodišnje noći u Kölnu" i time ih besramno ideologizovala u onako kako joj odgovara, izađe na isto. Ta "novogodišnja noć" odavno predstavlja sinonim za načelnu prijetnju svim ženama koja dolazi od "muslimanskog muškarca".
To što je u nedjelji redefinisanja braka Alice Weidel jednakost i ravnopravnost povezala s tipičnim huškanjem protiv izbjeglih lica i kazala kako će se protiv odluke Bundestaga ići na Ustavni sud, nimalo nije narušilo uobičajene lezbejske postove na Facebooku, naprotiv. To se objašnjava time da mnogim feminističkim lezbejkama brak nikad nije bio važan i da su upravo u toj instituciji vidjele kraj lične slobode. Povici partijskog rukovodstva AfD-a da se valja baviti "važnijim temama" tu su čak mogli da naiđu i na odobravanje. Sa zajednicom kojoj je uklanjanje jedne nepravde bilo od tako elementarne važnosti, tu se uprkos činjenici da su izgledi vlastite slobode odlučivanja postali bolji, očigledno nije željelo solidarisati.
Na dotičnim Facebook forumima jezivi scenariji simpatizerki AfD-a povezuju se s linkovima koji vode na članke feminističkog časopisa EMMA što na sebi svojstven način posebnim izdanjem udara istom linijom kao i "rodno laprdanje" (4) na univerzitetima (tema koju obrađuju i Birgit Kelle i kompanija): kritikuje se "rodna debata" koja onima što u njoj ne učestvuju više nije razumljiva i "politička korektnost" čiji se žargon već smatra apsurdnim stranim jezikom što sprečava svaku vrstu diskusije. Ljevičarske politike odvajkada su imale taj problem – da prave elitistički jezik koji onemogućava pristup progresivnim sadržajima.
Duboko nepovjerenje prema akademiji koja ženama otežava pristup definiciji moći posredstvom vlastitog života ne predstavlja novinu. Koliko god velika bila radost zbog nekadašnjih ženskih studija tokom 1970-ih i 1980-ih godina, danas kod mnogih preovlađuje osjećaj da su ih rodne studije – u kojima su bijeli, heteroseksualni muškarci napravili karijere na temama poput feminizma i istorije homoseksualnosti (u odsustvu lezbejki) – izdale i prodale. Lezbejke su najedanput suočene s optužbama koje u odnosu na njihovu svakodnevicu zvuče potpuno apsurdno, poput one kojom se njemačkim, bijelim lezbejkama u načelu imputira transfobija ili rasizam. Kad uz to još i EMMA širi zao glas o lezbejskim naučnicama poput Judith Butler i Sabine Hark označavajući ih "posljednjim ekserom zakucanim u kovčeg feminizma", onda se desničarski populizam i feminizam opasno približavaju.
To saučesništvo je tako bizarno: postoje lezbejke koje smatraju da su ih desničarska strujanja zapazila i da ih razumiju. I tužna je činjenica da lezbejke i njihove teme postaju sve nevidljivije u zajednici. Diskusije se vode u njihovom odsustvu. I što lezbejke u tim kontekstima postaju nevidljivije, njihova vidljivost postaje veća u desničarskom populizmu. LGBTIQ* zajednica smatra se autoritarnijom i više mizoginom nego AfD. Tu je nešto istinski i najradikalnije pošlo naopako.
Sad se možemo udobno zavaliti i reći da AfD i tako neće preći prag od 5 posto ili će pak igrati ulogu mrske opozicije dok samu sebe ne izjede. Ili da to malo "AfD lezbejki", eto, predstavlja malu grupu otpadnica. To, međutim, ne rješava problem. Odlučujuće je to što desničarski gejevi i trans osobe zavaravaju većinsko društvo navodnom liberalizacijom reakcionarnih i mizantropskih politika. A zbog lezbejki desničarki ta antifeministička partija djeluje kao bastion rodne ravnopravnosti. Štaviše, njihova vidljivost na indirektan način AfD čini manje rasističkom. To im je s Alice Weidel pošlo za rukom.
Problem desničrskih tendencija i kad je riječ o lezbejkama ne može se ukloniti pukom parolom poput one "šarenilom protiv crnila" (5) kao čarobnim štapićem. To se posljednjih godina pokazalo kontraproduktivnim. Ovdašnje lezbejke, gejevi i trans osobe odustali/e su od zajednice kao izabrane domovine u kojoj se raznolikost prihvata i u nju su izgubili povjerenje. Time što ćemo ih demonizovati ili im se podsmijavati samo će potvrditi njihovu odluku kao ispravnu. Da bismo se samokritično bavili uzrocima ne moramo odobriti postavljanje AfD-ovih štandova na uličnim festivalima ili se baviti tom partijom. Ne smijemo odustati ni od beskompromisnog pozicioniranja protiv rasizma. Mora se, međutim, postaviti pitanje i otvoreno diskutovati o tome kako se unutar jedne inkluzivne zajednice uopšte mogu razviti simpatije za jednu partiju kao što je AfD. Konsekventna borba protiv seksizma bi se već mogla označiti kao početak.
Tekst je na njemačkom jeziku izvorno objavljen na ovom linku.
Fusnote su dodate tokom prevođenja teksta radi dodatnog objašnjenja pojedinih pojmova.
(1) Politička partija Alternativa za Nemačku (Alternative für Deutschland) je desničarska populistička stranka nastala 2013. godine. Odlikuje se prije svega evroskepticizmom i protivi imigraciji kako je sprovodi vlada Angele Merkel.
(2) "Otvaranje braka" (Eheöffnung) predstavlja njegovu redefiniciju koja podrazumijeva da (u Njemačkoj) brak više nije isključivo zajednica muškarca i žene, već se ta vrsta ugovora odnosi i na istopolne zajednice. Institucija braka sa svim njegovim privilegijama od jeseni 2017. u Njemačkoj će biti dostupna svima i (po želji) zamijeniti odnosno proširiti dosadašnji oblik priznavanja istopolnih zajednica na snazi od 2001, životno partnerstvo.
(3) Njemački savezni parlament
(4) "Rodno laprdanje. Kako jedna apsurdna ideologija osvaja našu svakodnevicu" (Gender-Gaga. Wie eine apsurde Ideologie unseren Alltag erobern will) predstavlja naslov knjige Birgit Kelle u kojoj se, kako se već iz posprdnog naslova sasvim jasno vidi, autorka podsmijeva rodnoj ravnopravnosti i svemu u vezi s njom. Kako se između ostalog navodi na web stranici knjige, ona je "za sve koji još nisu izgubili zdrav razum i u potpunosti su u stanju da odrede svoj rod bez nekakve tamo radioničarske debate u krugu; za žene koje vole što su žene i muškarce koji žele da zadrže svoju muškost."
(5) Igra riječima odnosno bojama aludira na društvenu raznovrsnost (uključujući, razumije se, i dugine boje) naspram fašističkih predstava o tome kako bi svijet trebalo da izgleda. U njemačkom jeziku je smeđa boja sinonim za naciste (prije svega zbog boje uniforme koje su nosili).
