Karl-Heinz Dellwo: Budućnost ljevice nije u političkim strankama

"Mi nismo izmislili oružje, zatekli smo ga ovdje", kaže novinarima jedna od članica prve generacije ljevičarske terorističke organizacije Baader-Meinhof, objašnjavajući da je put grupe od mirnih protesta ka oružanom nasilju bio uslovljen nasiljem i represijom države prema demonstrantima i neistomišljenicima, u filmu Jean-Gabriel Périota, ''Njemačka omladina'', prikazanom na 10. Pravo Ljudski Film Festivalu.

 

Périotov film bavi se usponom i padom organizacije koja se borila za pravednije društvo ali pogrešnim i nedovoljnim sredstvima, što ju je vremenom koštalo podrške javnosti koju je uživala u početnim godinama. U želji da svojoj publici ponudi okvir za razumijevanje njemačke Frakcije Crvene armije (RAF), Pravo Ljudski je nakon projekcije filma upriličio diskusiju s Karl-Heinz Dellwom, nekadašnjim članom druge generacije RAF-a koji je zarad svog učešća u akcijama organizacije i ubistvu dvojice službenika njemačke ambasade u Stockholmu u zatvoru proveo dvije decenije. 

 

Dellwo je jedan od rijetkih RAF-ovaca koji danas otvoreno pričaju o generaciji koja se šezdesetih i sedamdesetih godina u Njemačkoj nije mogla pomiriti s činjenicom da brojni nekadašnji nacisti ne samo da nisu kažnjeni za svoja zlodjela u Drugom svjetskom ratu, nego su nakon rata postali bogati industrijalci i ostali na utjecajnim položajima, kao ni s činjenicom da je Njemačka bez puno zadrške ponovo podržavala nasilje i rat, onaj u Vijetnamu, "nadajući se da će ovog puta pobijediti", kako je Dellwo objasnio za vrijeme diskusije.

 

O studentskim protestima protiv političke strukture koja nije mogla da ih predstavlja ili "tehnokratskog fašizma", kako su je nazivali, kao i protiv kapitalističkog sistema čiji je sam epicentar Njemačka tih godina bila, a koji su se kasnije pretvorili u terorističke napade, ranjavanja, otmice, ubistva i konačno u rat države protiv gnjevne manjine koja je sanjala pravednije društvo, Dellwo danas kaže da taj pokušaj revolucije "nije uspio", ali alternative jednostavno nije bilo. "Smatrali smo da, ako se ne budemo borili i ako se prilagodimo sistemu, svakako ćemo izgubiti, ali ukoliko se budemo borili, postoji makar mala šansa da ćemo nešto promijeniti", ispričao je Dellwo nakon filma ''Njemačka omladina''.

 

Boravak Karl-Heinz Dellwa u Sarajevu iskoristili smo za razgovor o sistemu nekad i sad, snu o pravednijem društvu, samouništenju kapitalizma i budućnosti ljevice. 

 

D.: Da vas prije svega pitamo, kako ste?

 

H.D.: Privatno ili politički? (smijeh)

 

D.: Oboje!

 

H.D.: Privatno me malo bole leđa, a izuzev toga sam dobro, hvala na pitanju. Politički, vremena su užasna.

 

D.: Kako promatrate akcije RAF-a sa ove vremenske distance? Jesu li imale smisla, jesu li bile neophodne?

 

H.D.: Vjerujem da su bile neizbježne. Jesu li imale smisla, to ne znam. Ne želim, takoreći, sam sebe ocjenjivati, samo kažem da su bile neizbježne. Da ne bih duljio, pozvat ću se na jednog filozofa, Herberta Marcusea, koji je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, u polemici s Theodorom Adornom, rekao: "Mladim ljudima je psihofizički nemoguće integrirati se u ove i ovakve društvene odnose". Kad smo ustanovili da stvari stoje tako, onda preostaje jedino otpor, ili propast. Trećeg nema. Vjerujem da je oružana borba mnogima bila realna alternativa, i to ne samo u Njemačkoj, jer oružane borbe je bilo i u Italiji, Francuskoj (mada tamo nije bila naročito žestoka), u Sjedinjenim Državama u podzemlju, u svim zemljama. Bilo je to vrijeme u kojem su ljudi mislili da je moguće nešto što je temeljno drugačije od onog što kapitalističko društvo može ponuditi. Kao kroz jedva odškrinut prozor, vidjela se budućnost, budućnost koju ne određuje eksploatacija, nasilje, i hijerarhije zasnovane na moći, budućnost u kojoj ljudi mogu živjeti u solidarnosti jedni s drugima. Kad čovjek vidi tako nešto, taj odškrinuti prozor povijesti, on mora pokušati otvoriti ga širom. To je ono što smo mi tada pokušali učiniti, i ne samo mi, RAF, već i mnogi iz šezdesetosmaškog pokreta, kojem smo i mi pripadali, a pokušali su i mnogi drugi u raznim zemljama svijeta. I zato kažem, bilo je to neumitno, moralo se pokušati, i šteta je što je pokušaj bio neuspješan.

 

 

 

D.: S obzirom na to da ni ondašnja socijalistička društva nisu RAF-u predstavljala uzor, za kakvo ste se društvo zapravo borili?

 

H.D.: Ruska revolucija donijela je jedan povijesni lom, prekretnicu, i ja ću to uvijek braniti, ono što je Lenjin uradio 1917., a to je ukidanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. To je bila dobra stvar. Ono što je izostalo je mogućnost da ljudi u fabrikama, u društvenoj proizvodnji sami ispisuju svoju povijest. U realsocijalizmu povijest je određivana odozgo, od partije i birokratskog aparata, a ljudi su u tim društvima na koncu ostali objekti. To je jedan od razloga iz kojih nismo bili prijateljski nastrojeni prema realsocijalizmu. 

 

D.: Ima li danas alternative?

 

H.D.: Uvijek ima alternative. Još od vremena Maggie Thatcher, stalno slušamo: "There is no alternative". Sve vrijeme ponavljaju, nema alternative, nema alternative. Da je to zaista tako, bili bismo izgubljeni. Živjeli bismo u svijetu u kojem vladaju samo roba i komercijalna eksploatacija, u kojem se čovjek može jedino prodavati, u kojem je čovjek samo dodatak potrošačkom društvu, društvu robe. Mora biti alternative. Može li se ona doseći, to je drugo pitanje. Ponekad čitam tekstove iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i pomislim: "Bože, kako smo daleko bili otišli u kritici društva"; toga danas nema. Nema povijesti. Ljudi su odvojeni od svoje povijesti, naročito je ljevica odvojena od svoje povijesti. Buržujsko društvo i kapitalizam se nameću cijelom svijetu, i to ne samo putem robnih odnosa i proizvodnje, već i tako što eliminiraju sve veze s poviješću. Danas se upire prstom na tu odvratnu organizaciju, Islamsku državu, i kaže se: "Oni uništavaju kulturu"! To je tačno. I to je odvratno, oni zaista uništavaju kulturu. Ali, kad pogledam, na primjer, Njemačku, i kad vidim kako tamo pokušavaju izbrisati svako sjećanje na ono što je nekad bilo socijalističko društvo, pa su promijenili nazive svih ulica, eliminirali Palatu Republike, mogu samo reći: "Postoji li suštinska razlika između toga, i onoga što rade islamisti?". U Njemačkoj ne dižu u zrak, već razgrađuju, i u tome je sva razlika. Unište statuu Lenjina, pa je zakopaju, kao što se desilo u Berlinu, da izbrišu sjećanje na to doba. To obilježava našu današnju situaciju, no ja se ipak nadam da alternative ima, jer mora je biti, u suprotnom smo zaista izgubljeni.

 

D.: Šta mislite o načinu na koji je RAF predstavljan u filmu, literaturi, pop kulturi? Primjera radi, kad čovjek pogleda stranicu Wikipedije o RAF-u, stekne dojam da ta organizacija nije imala nikakvu konkretnu filozofiju, kao da su sve akcije RAF-a bile izraz nekog čistog, ničim motiviranog zla.

 

H.D.: Ne radi se tu samo o Wikipediji, koja je svakako upitna po sadržaju, o RAF-u se na isti način pisalo u cijelom buržujskom svijetu. To tako jednostavno mora biti. Ako vi tvrdite da nema alternative onome što radite, ako to usvojite kao svoj kredo, onda svi oni koji žele nešto drugo moraju biti luđaci. Najznačajniji primjer toga je jedan film, ne znam je li prikazivan ovdje, ali prikazivan je u ostatku Europe i u svijetu, u pitanju je jedan Eichingerov njemački holivudski proizvod pod nazivom Der Baader Meinhof Complex. To je jedan pojednostavljen film; u njemu su svi oni iz šezdesetosmaškog pokreta koji su se prilagodili prikazani kao inteligentne i visokomoralne osobe, dok su oni koji se nisu uklopili u potrošačko kapitalističko društvo ludi, iracionalni, i slično. To je ta povijesna slika. Ja se, doduše, vrlo malo bavim onim što se o nama piše i govori. Vjerujem da će doći neko drugo vrijeme, i, nadam se, neka druga generacija koja će biti u stanju uzeti svu tu historiografsku građu, pogledati i vrednovati činjenice. Večeras imam jednu diskusiju ovdje u Sarajevu, vezano za film ''Njemačka omladina'', vrlo rado sam se odazvao pozivu da dođem i sudjelujem u diskusiji. Taj film je nešto drugo, on pokušava sagledati građu bez rezentimana, bez nastojanja da legitimizira buržujski svijet, i pokušava otkriti šta se sve krije iza RAF-a. U povijesti se nikad ne održi ono što današnji kreatori politike žele etablirati, njihove reakcionarne interpretacije. Pogledajte, recimo, Rosu Luxemburg. O Rosi Luxemburg se u to vrijeme, 1919.-1920. govorilo baš kao u RAF-u. Vjerujem da će vremenom ljudi doći do jedne drukčije interpretacije RAF-a. 

 

 

 

D.: Dakle, to je bilo za očekivati, takav modus reprezentacije? 

 

H.D.: Kad pogledam sedamdesete godine prošlog stoljeća, negdje do sredine sedamdesetih, veliki dio šezdesetosmaškog pokreta bio je uvjerenja da nam treba revolucija. Sve dotad gajili su velike simpatije prema RAF-u. Mi smo, takoreći, u ime svih pripadnika pokreta, provodili u djelo njihove revolucionarne fantazije. Na kraju smo, uz sve one brojne greške koje smo napravili, a i one se moraju uvidjeti, propali. RAF je radio akcije do 1992. ili 1993., a zvanično se raspao 1998., ali propali smo zapravo, po mom mišljenju, 1977. Nakon 1977. nastupio je period u kojem su stotine hiljada šezdesetosmaša koji su dotad smatrali da nam treba revolucija rekli: "Cijena je previsoka, previše je krvi, zatvora, represije". Zatim su se integrirali u društvo. Tada su nastali tobožnji novi oblici otpora, alternativna politika, alternativne političke stranke, i tako dalje, putem kojih su, takoreći, "ušli" u državu. No, tada su još uvijek održavali neki balans, s jedne strane se čvrsto držali za nešto i to čak i branili, govorili da to nije njihov put, ali da se tu ipak radilo o revolucionarima, i da se to mora prihvatiti i vrednovati. Ali u jednom trenutku, nakon što su se integrirali u sistem, došlo je kod njih do velikog iskoraka, morali su se legitimizirati, pa su ustvrdili da je ispravan samo njihov put, i da je svaki drugi put pogrešan, te su počeli i moralizirati. Nakon, ne znam, 1995. ili 2000. pokušavali su reći: "Mi smo jedini koji imaju neki moral, mi koji smo se integrirali u sistem, a ovi što su ostali izvan sistema, oni su bili nemoralni". Ja to držim za besmislicu, jer da je zaista tako, naša grupa ne bi mogla toliko dugo postojati.

 

D.: U ono vrijeme ste vjerovali da se kapitalizam može uništiti samo spolja, izvan sistema. Vjerujete li danas da ga je uopće moguće uništiti? Je li naivno razmišljanje po kojem on upravo ide prema kraju, sam od sebe? Jesu li trenutna kriza i ratovi simptomi njegovog pada?

 

H.D.: To je tačno, mi smo u to vrijeme polazili od pretpostavke da postoji prostor izvan sistema. U današnjem globaliziranom svijetu čini se da tog prostora više nema. Postoji samo unutarnja pozicija. I to se vidi ako pogledate napade poput onog u Parizu od prije nekoliko dana. Prije je postojao zapadni svijet, i postojao je treći svijet. Danas postoji samo globalizirani kapitalizam, čiji centar se nalazi posvuda. I treći svijet je također posvuda. I zato je svejedno radi li se o Parizu, Berlinu, nekom mjestu u Sjedinjenim Državama, imate centar, i njemu pripadajući treći svijet. Isto je u trećem svijetu, ako pogledate ustroj države, vidite da u svakoj postoji kapitalistički centar, i oko njega treći svijet. To je znak da se kapitalizam globalizirao, i ja u ovom trenutku ne znam postoji li izvanjski prostor, može li postojati. Čitao sam nedavno filozofa Giorgia Agambena, koji kaže da moramo ući u 'prazan hod', što bi značilo da moramo prestati sudjelovati u svijetu u kojem se na svakom koraku odvija neka razmjena, i to je ono s čim moramo raskinuti. To je ta ideološka pozicija. Kako je treba konkretno provesti, to u ovom trenutku također ne znam, ali mi je zanimljiva. Taj oblik ponašanja, pokušaj da se čovjek više ne ponaša kao dio potrošačkog društva, to je nova vansistemska pozicija. Samo, je li to dovoljno samo po sebi, to mi nije jasno. Inače, dijelim vaš stav da je sistem na putu da sam sebe upropasti. Čini mi se vjerovatnim da je ovo što sad imamo radi na vlastitom uništenju. Ono se širi i postaje sve veće i nasilnije, ali više nema sredstva na raspolaganju. Strašno je ovo što se desilo u Parizu, ali je isto tako strašno ono što radi sistem. Na putu za Sarajevo čitao sam u novinama članak o jednom američkom vojniku koji je pet godina upravljao bespilotnim letjelicama. Za to vrijeme ubio je preko 1600 ljudi, i nije više mogao izdržati. I on sam kaže, dva posto od tog broja, dva posto - to znači oko 32 osobe, su bili ljudi koji su realno bili za nešto krivi. Ostali su bili kolateralna šteta. A onda dođe američki predsjednik, ili njemački, pa kaže, mi predstavljamo određene vrijednosti, i branimo ih. Pa se ja upitam, u čemu je razlika između ISIS-ovaca, i nekog ko svijet podvrgava takvom teroru? Reakcija na ovo u Parizu će biti da ćemo još više ratovati. Zadnjih godina smo dva puta ratovali u Iraku, pa u Afganistanu, pa u Siriji, pa smo uništili Libiju, i tako dalje, a šta je rezultat svega toga? Raspad. I zato vjerujem da se sistem sam od sebe urušava, što je zapravo deprimirajuće, jer ćemo svi mi, na ovaj ili onaj način, biti kolateralna šteta tog procesa samouništenja. 

 

D.: Kapitalizam je globalan. Otpor je, nažalost, lokalan. Zašto?   

 

H.D.: Ne znam. Trenutno ne vidim nikakve procese na internacionalnom nivou. Vjerujem da ima neke veze s činjenicom da su se stare pozicije ljevice usljed globalizacije raspale, ona je doživjela poraz, i valjda je normalno da se pokuša ponovo nešto napraviti na lokalnoj razini. Taj proces okupljanja uliva nadu, ali ja ne vidim u ovom trenutku niti jedan svjetski pokret koji bi se suprotstavio kapitalizmu, a ne vidim ga ni na lokalnom nivou. Pogledam li Njemačku, koja je ogromna zemlja, vidim da postoji institucionalna ljevica, ali je ona slaba. Pogledam li druge zemlje, recimo Grčku, vidim da su nešto pokušali, ali nisu uspjeli, poklekli su pred snagom okolnosti, a i bili su prepušteni sami sebi. Situacija je prilično depresivna, i ja ne vidim ništa za što bih mogao reći: "Da, ovo je nada, iz ovoga bi moglo nastati nešto novo!" Da bi nešto moglo nastati uvjeti moraju još malo sazrijeti. Jer sada jednostavno ne ide. Jer, ne samo da imate globalizaciju, unutar tog procesa imate još i industrijalizaciju, mehanizaciju, imamo jednu elektroničku revoluciju za drugom, što uzrokuje samo da milioni ljudi širom svijeta bivaju izbačeni iz procesa rada. Od čega će ti ljudi živjeti? Na kraju ćemo doći do toga da je svijet zahvaljujući materijalnim uvjetima u poziciji da proizvodi zastrašujuće količine robâ, a s druge strane mora voditi borbu protiv gladi i bijede, koja je nemoguća jer su se ispriječili vlasnički odnosi, a pristup robama će imati samo oni koji su integrirani u taj svijet rada i kapitalističke proizvodnje. To je kontradikcija koja sazrijeva, mogućnost da u takvom svijetu ne možemo doći do zajedničkih dobara, nećemo moći reći: "Ok, proizvodi su tu, moramo ih sad raspodijeliti". 

 

 

 

D.: Protiv nepravde ste se najprije borili skvotiranjem, zatim protestima, oružanom borbom, u zatvoru štrajkovima glađu. Danas snimate filmove i izdajete ljevičarsku literaturu i filozofske rasprave. Je li i to jedan način borbe za pravednije društvo?

 

H.D.: Te knjige koje izdajem, to je jedna bibioteka otpora, jedan pokušaj da se sačuva sjećanje na društvenu kritiku i lijevu teoriju, i da se stavi na raspolaganje javnosti. U šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama nakupilo se nevjerovatno puno iskustva, a čini se da se ono danas gubi i zaboravlja. Ja pokušavam očuvati sjećanje na te stvari, ali to je defanzivna politika, ja samo pokušavam ta iskustva učiniti dostupnim. Ne kažem da je to ofenzivna pozicija, ja sam u defanzivi kao i većina drugih.

 

D.: Na kraju, šta mislite, kako izgleda budućnost ljevice? Potpuno smo svjesni kakvo vam pitanje postavljamo, ali svejedno ga moramo postaviti.

 

H.D.: Ne znam. Mogu samo reći čemu se nadam. Ono što znam jest da budućnost ljevice ne leži u partijama. U Njemačkoj ljevica djeluje u formi političke partije, i to unutar jedne mreže u kojoj može samo izgubiti. Kad unutar takvih odnosa dođete na vlast, možete samo izgubiti. U Hamburgu je upravo umro bivši kancelar Helmut Schmidt. Uvijek sam bio njegov žestoki kritičar, ali on je 1980. rekao jednu pametnu stvar. Rekao je da su stranke i vlade uvijek u poziciji da određuju samo jednu trećinu procesa u društvu. Drugu trećinu određuju veliki koncerni, a treću velike međunarodne institucije. Ako je to zaista tako, ako vlada upravlja jednom trećinom, a vi imate ljevicu kojoj pripada možda pet posto te trećine, možete odmah reći, analitički gledano, da je tu utjecaj jako mali i da morate izgubiti. Oni procesi raspada sistema koje sam spominjao moraju još malo sazrijeti, onda bi ljevica možda mogla biti povijesno prinuđena da pokuša nešto novo. Nisam za to da se stvari rade nasilu, jer u određenim situacijama ljudi mogu početi gajiti iluzije. Sad smo u poziciji da analiziramo postojeće stanje, da budemo spremni kao subjekti kad se vremena promijene. To je defanzivna pozicija, ali to je to što možemo u ovom trenutku - paziti da nas sistem ne poždere.