Lica štednje: Kako četvero Grka preživljava trajnu krizu

Basanizomai. To znači: "Izmučen sam". To je milozvučna, ali teška riječ na grčkom, a na papiru slova kao da plaču. Imala je neku uvrnutu privlačnost kad se počela pojavljivati, u vidu grafita ispisanog šablonom i sprejem na prljavim atenskim ulicama, nekad 2009. Krivac, kasnije će se otkriti, bio je jedan zaljubljeni tinejdžer, koji je ponavljao tu riječ kao mantru, van sebe zbog neuzvraćene ljubavi. No, nesvjesno se istakao iz oblasti semiologije. Nakon nekog vremena ljudi su prestali obraćati pažnju na grafit, a autor ga je prestao ispisivati, nakon što je valjda prebolio svoje razočarenje. Ali grafit je ostao, integrirao se u arhitekturu grada, i zadobio novo značenje.

 

Kad su se efekti financijske krize 2009. počeli širiti svijetom poput koncentričnih valova na površini vode, Grčka je priznala da je prijavljivala manji deficit od stvarnoga. Uskoro joj je zabranjeno posuđivanje na financijskim tržištima, a već na proljeće 2010., išla je prema bankrotu. Tadašnji premijer George Papandreou tražio je pomoć Troike - Međunarodnog monetarnog fonda, Europske komisije, i Centralne europske banke - i dobio prvi od tri paketa pomoći, koji će doseći ukupnu vrijednost od preko 340 milijardi dolara.

 

Ali, ima tu kvaka. Nametnute su mjere budžetske štednje - duboki budžetski rezovi i povećanja poreza. Bonusi, penzije i plate radnika u javnom i privatnom sektoru su sasječene, PDV je narastao za gotovo 10%, a porezi za mala poduzeća povećani su sa 26% na 29%.

 

Danas je Grčka ta koja je izmučena. Do ekonomskog rasta koji su mjere štednje trebale izazvati nikad nije došlo. Za vrijeme Velike depresije 1929.-1933., BDP u Sjedinjenim Državama pao je za 26%, prije nego što je počeo ponovo rasti. U Grčkoj, nakon gotovo šest godina, on još uvijek pada (do 2014. opao je za 26%). Zemlja i dalje pati od visoke stope nezaposlenosti (25,6%, najviša stopa u Eurozoni), i nema naznaka poboljšanja.

 

Trenutna vlada Koalicije radikalne ljevice, koja je obećala da će okončati mjere štednje, bila je prisiljena kapitulirati pred vjerovnicima i prihvatiti fiskalni recept gorak poput onog koji je trebala odbaciti i zbog toga bila izabrana—najstrožije mjere ikad nametnute privredi neke zemlje članice Eurozone—u zamjenu za uvodne razgovore o novom paketu pomoći od 68 milijardi eura.

 

Ali povećanje odnosa duga i BDP-a u korist duga znači da Grčka duguje puno više nego što proizvodi; novac iz paketa pomoći ide za otplatu međunarodnih zajmova, a ne u privredu. Stroga ograničenja iznosa koji se smije podići s bankovnog računa u jednom danu te ograničenja gotovinskih transfera iz prekookeanskih zemalja ne dozvoljavaju Grcima da rade šta žele sa svojim ušteđevinama i zaradama.

 

Nakon što su 2015. primili 500.000 sirijskih izbjeglica, Grcima je jasno da postoje gore tragedije of ekonomskih kriza. Ali, otkad je Atena 2010. zatražila pomoć, život u Grčkoj neprestano se pogoršava. Među nezaposlenima, 73% je bez posla godinu dana ili duže; sistem socijalnog osiguranja je u ruševinama; preko 200.000 akademskih građana napustilo je zemlju; plate se strmoglavljuju.

 

Kako čovjek preživljava u takvoj državi? Povijest pokazuje da se zemlje ne raspadaju s treskom, već da se raspad dešava polako. Grci preživljavaju. Život je teži, ali oni se provlače dovitljivošću. Ovo su priče četvero ljudi čije živote su nametnute mjere štednje promijenile zauvijek.

 

 

U decembru 2011., Costas Polychronopoulos nije imao para za specijalistički pregled, a nije imao niti volje. Čak i bez dijagnoze, znao je da je depresija u pitanju, jer ona je takva. Razveden i bez para, vratio se pod majčin krov. Osjećaji napuštenosti, očaja i tuge kolali su mu tijelom svakog dana od trenutka kad bi otvorio oči.

 

Polychronopoulos je imao 45 godina 15. septembra 2008., kad je firma Lehman Brothers bankrotirala, umalo izazvavši kolaps globalnog financijskog sistema. Čitao je vijesti u jutarnjim novinama, sjedeći za radnim stolom u multinacionalnoj hotelskoj firmi za koju je radio. Poput većine Grka, povjerovat će političarima koji su ga uvjeravali da je "Grčka privreda oklopljena", a to je bio opći sentiment u grčkoj javnosti i slogan obje političke stranke.

 

Međutim, u roku od pet mjeseci, Polychronopoulos je ostao bez posla, među prvima u firmi je dobio otkaz. S tadašnjom stopom nezaposlenosti od 9,5%, grčko društvo smatralo je nezaposlenost stigmom. Nakon besplodne potrage za poslom koja je trajala nekoliko mjeseci, Polychronopoulos je potonuo u depresiju u svojoj dječačkoj sobi.

 

Polychronopoulos je prošao sve faze tugovanja. "Trebalo mi je šest mjeseci da iziđem iz kuće", kaže. Jednog dana, u decembru 2011., otišao je u šetnju da malo razbistri glavu. "Vidio sam dvoje djece s druge strane ulice—nije im moglo biti više od 14 godina—kako se tuku za trulu jabuku iz kante za smeće. Bjesomučno su se mlatili, nastojeći da je se dočepaju. Taj me je prizor potresao".

 

Na povratku kući, odlučio je nešto poduzeti. "Nazvao sam prijateljicu i rekao joj da sutradan namjeravam dijeliti hranu potrebitima", kaže on. Idućeg dana, on i njegova prijateljica, također nezaposlena, napravili su sendviče, i lutali ulicama dijeleći ih. "Isprva su prolaznici oklijevali. Dan poslije smo ponovo izišli, ali smo se bolje pripremili".

 

Polychronopoulos ima gustu bradu i vitko, žilavo tijelo. Govor mu je brz, pun energije i strasti, a oči mu se smiju dok objašnjava kako mu se život promijenio. Sada svakog dana postavlja mobilnu kuhinju u drugom dijelu Atene i priprema obroke, besplatne, za one koji su u stanju potrebe.  

 

"Nije ovo milostinja, niti milošta. Ovo što mi ovdje radimo, to vam se zove solidarnost", kaže on.

 

Projekat se financira isključivo donacijama privatnih lica. "Nije me briga za politiku," kaže Polychronopoulos, "već samo za ljude". Ali to što on radi se počelo percipirati kao politička akcija. Uskoro su grčki mediji, u potrazi za pričama koje bude nadu, saznali za to što radi. Postajao je sve popularniji, a 2015. ga je Yann Arthus-Bertrand uvrstio u svoj dokumentarni film pod nazivom Human.

 

Što više priznanja Polychronopoulos dobije za svoj rad, to mu je teže izbjegavati uplitanje u politiku. U septembru 2015., Europski parlament predložio je Polychronopoulosa za Nagradu građana Europe, koja se dodjeljuje organizacijama koje "pridonose jačanju europskog duha". Polychronopoulos je odbio nagradu, ali je otputovao u Brisel da objasni zašto je odbija. U obraćanju parlamentu, rekao je: "6,3 miliona ljudi u Grčkoj žive s 420 eura mjesečno. Beskućnika ima preko 30.000, a imamo 3000 zaključanih zgrada u vlasništvu Crkve ili općina. Ko mene nagrađuje? Europska unija koja je ovo sve i zakuhala?" Nakon što je održao govor, otišao je kuhati briselskim beskućnicima.

 

U septembru 2015., kuhinja je počela s radom na otoku Lesbosu, gdje je tokom godine preko 300.000 izbjeglica ušlo u Europu. Polychronopoulos je prvi koji je dočekao neke od njih na putu u novi život. Jedna nedavno snimljena fotografija prikazuje ga kako dočekuje novopridošlicu iz Sirije. Njegov osmijeh govori da je prebrodio depresiju koja ga je obuzela u Ateni.

 

 

Tasos Sismanoglou pokazuje ruke, žuljevite od fizičkog rada. Nekad je bio drvodjelja, a sada kopa grobove na groblju. "Nisam siguran da je ovo idealan posao za osobu oboljelu od raka," kaže. "Ali, daj šta daš".

 

U martu 2013., Sismanoglou je osjetio bolove u prsima. Radionicu je već bio zatvorio 2011.; namještaj, crkveni ukrasi i skulpture koje je 17 godina izrađivao bile su luksuz, a u vrijeme krize mušterija je imao sve manje i manje dok nije došao dotle da nije u stanju platiti poreze koji su se stalno povećavali. Sismanoglou se uputio na odjel za hitnu pomoću državnoj bolnici, gdje su mu rekli da je sve u redu. Pribjegao je opioidnim analgeticima koje mu je dao jedan prijatelj. Nakon još tri liječnička pregleda dijagnosticirana mu je Hodgkinova bolest.

 

Počevši od jula 2011., usljed mjera štednje, grčki nacionalni sistem zdravstvene zaštite ukinuo je osiguranje osobama nezaposlenim duže od godinu dana. "Zvanično, bio sam neosigurani onkološki pacijent", priča Sismanoglou. Bio je tako slab, da su ga morali odnijeti na prvu turu kemoterapije, gdje mu je rečeno da ne može dobiti tretman jer nema novaca da plati. Na kraju su ga primili kao hitan slučaj.

 

Sismanoglou, pedesetsedmogodišnjak, živi kod svoje majke. Razveden je i ima dvoje djece, o kojima se ne može brinuti. "Rak te razori," kaže. "Ne ostavi ti nimalo snage da se boriš protiv sistema koji ti čini nepravdu".

 

Sismanoglou je odlučio okrenuti stvari u svoju korist. Nakon posjete Udruženju onkoloških pacijenata, onkologa i njihovih prijatelja, organizaciji za zagovaranje u korist pacijenata poznatoj kao KEFI (na grčkom, ta skraćenica tvori riječ "veselje"), pročitao je "povelju o pravima" onkoloških pacijenata (dokument Europske koalicije onkoloških pacijenata), u kojoj se kaže: "Svaki građanin Europe ima pravo na optimalan i blagovremen pristup odgovarajućoj specijalističkoj njezi."

 

"Kad sam pitao predsjednika KEFI-ja zašto ništa ne poduzima," priča Sismanoglou, "on mi je rekao da se trudi, ali da je samo tog mjeseca bilo 600 slučajeva poput moga. I tako sam ja odlučio nešto poduzeti."

 

Jednog dana bio je u uredima KEFI-ja kad su reporteri najveće grčke TV stanice Mega snimali na lokaciji priču o oboljelima od raka. To mu je bio prvi put da se pojavljuje na televiziji, a u svom nastupu napao je grčki sistem zdravstvene zaštite i ušao u raspravu s Adonisom Georgiadisom, tadašnjim ministrom zdravstva u konzervativnoj vladi. Georgiadis je kasnije izjavio za The Washington Post da se "bolesti kao što je rak ne smatraju hitnima, osim u finalnom stadiju." 

 

Sismanoglou pokušava ukazati na apsurdnost sistema koji je smanjio izdatke za lijekove s 5,2 milijarde eura u 2009. na 2 milijarde u 2014., sasjekao ukupna izdvajanja za zdravstvo za 10 procenata od 2009., pati od akutnog nedostatka liječnika i sestara, a gura sve više i više osiromašenih Grka u ruke privatnim osiguranjima, ili ih ostavlja bez ikakvog osiguranja.

 

"Ja ništa ne zahtijevam od života, ali zahtijevam od društva," kaže Sismanoglou. "Nije mi toliko stalo da preživim. Želim živjeti pristojno dok sam još uvijek živ. Moglo bi se reći da je rak nešto najbolje što mi se ikad desilo. Promijenio sam prioritete. Savladao stres. Samo želim živjeti bolje, pa koliko trajalo da trajalo. Danas cijenim svaki dah, ne samo svaki dan života. Život meni ništa ne duguje."

 

Posao kopača grobova omogućuje mu prijem na bolnički tretman, ali Sismanoglou grčkoj vladi duguje 30.000 eura, za kemoterapiju koju je primio dok je bio nezaposlen. Nema novaca, i boji se da će se dug poslije njegove smrti prenijeti na njegovu djecu: "Svaki dan gledam kako ljudi završavaju kao vreće kostiju, bili bogati ili siromašni. Zbog toga trebamo, ako ništa drugo, živjeti dostojanstveno dok smo živi."

 

 

Alexandros Katsis ne može zaboraviti taj septembarski dan 1997. Kasno navečer, u petak, 5. septembra, državna televizija javila je iz Lausanne u Švicarskoj da je Grčka pobijedila: Grčka će biti domaćin ljetnih olimpijskih igara. Katsis je sjedio u dnevnoj sobi u roditeljskoj kući. Imao je 18 godina, amaterski se bavio atletikom i pripremao za studij sportskog marketinga na jednom državnom institutu za stručnu izobrazbu. "Odlučio sam da ću sudjelovati u igrama na ovaj ili onaj način," kaže. "Da ću biti tamo."

 

Do 2002., dok je gradnja za potrebe Olimpijade transformirala Atenu, Katsis je bio stekao diplomu iz sportskog marketinga i zaposlio se kao koordinator za međunarodne odnose u Organizacijskom olimpijskom odboru, gdje je primao platu od 2.000 eura mjesečno. "Zemlja je procvjetala. Bilo je optimizma, para—bilo je budućnosti", kaže on.

 

Te zemlje više nema. Njena sportska industrija bila je među prvima koje su nestale. Danas, u 36. godini života, Katsis i dalje živi u roditeljskom domu. Zanima se fotografijom; prihod mu je 500 eura mjesečno. 

 

Prije 2004., tek jedan mali dio grčke štampe sa zabrinutošću je govorio o troškovima Olimpijade. No, trošenje i zloupotrebe koji su pratili bjesomučnu gradnju samo su pogoršali činjenicu da tako mala zemlja ne može iznijeti igre.

 

Za vrijeme priprema, javnu potrošnju niko nije nadzirao, a sredstva su namicana neodrživim zaduživanjem. "Od 1997. do 2000., grčka vlada, suočena s ogromnim zadatkom organiziranja Olimpijskih igara u najmanjoj zemlji koja se ikad primila organizacije, dramatično je povećala početni organizacijski budžet, na 11,27 milijardi eura, što je iznosilo 6% BDP-a", nedavno je izjavio grčki ministar sporta, Stavros Kontonis. "Danas imamo procjene koje su bliže stvarnom stanju, a koje govore o troškovima od preko 20 milijardi."

 

Desetine neiskorištenih zgrada izgrađenih namjenski za Olimpijadu a koje su danas na teretu, i nemaju potencijal za kasniju upotrebu, razbacane su po cijeloj Ateni. "Glupost ili rastrošnost? Vjerovatno oboje," kaže Katsis.

 

Godine 2005., unajmila ga je firma Super-Sport, najveća grčka kompanija za sportske instalacije. Renovirala je trgove i stadione u sklopu priprema za Olimpijadu. Uskoro, priča Katsis, "na tržištu su se počeli pojavljivati čekovi bez pokrića. Niko se nije obazirao; svi su mislili da je u pitanju samo navika ostala od Olimpijade." Do 2007., kaže on, gradovi su prestali plaćati poslove koje je firma obavila. Firma je bankrotirala 2009. "Bilo bi smiješno da nije tragično", kaže Katsis.

 

Iako nije od 2010. imao stalni posao u branši za koju se školovao na državnim školama, Katsis pokušava izgraditi novu karijeru dokumentirajući putem fotografije politički trenutak, kao pripadnik prve generacije Grka koja će živjeti teže nego generacija njihovih roditelja. Fotografija ga ispunjava, ali kad su financije u pitanju, kaže: "Nisam optimist". Nekad je na zidu svoje sobe držao poster i razglednice s motivima Olimpijade. Sad tamo vise njegove fotografije, koje prikazuju grčku financijsku dramu u pesimističnim tonovima.

 

 

U jesen 2009., Deppie Kourellou ušla je u banku u centru Atene. Imala je 34 godina, radila kao novinarka, s mjesečnim primanjima u iznosu od 2.800 eura. Živjela je u iznajmljenom stanu u predgrađu Atene, i poput većine Grka prije krize, smatrala da je posjedovanje vlastite kuće znak financijske sigurnosti. Zatražila je kredit da kupi stan, koji joj je odobren za nekoliko dana, uz mjesečnu ratu od 750 eura na posuđenih 180.000.

 

U to vrijeme banke su u Grčkoj inicirale oko 800 hipotekarnih kredita dnevno. U prva tri mjeseca 2015., navode novine Kathimerini, ukupno je odobreno 750 hipoteka. Ljudi nisu u stanju otplaćivati kredite podignute 2009. s platama - ili potporama za nezaposlene - iz 2016.

 

U Grčkoj je ovrha zbog neplaćenih rata nad nekretninom u kojoj stanujete nekad bila zabranjena. Jedno od najvažnijih obećanja koje je vlada Koalicije radikalne ljevice dala prije izbora u januaru 2015. bilo je da će takva politika ostati na snazi - no, zbog najnovijeg paketa financijske pomoći od troike, takve ovrhe bit će dozvoljene pod određenim uvjetima početkom ove godine.

 

U 2009., Kourellouovoj je posao novinarke nudio mnogo prilika. Medijska industrija je plivala u novcu. Grčka vlada je trošila oko 20 miliona eura godišnje na državne reklame, subvencionirajući tako novine sklone stranci na vlasti. Čim je počela dužnička kriza, i uspon internetskih medija, tradicionalni tisak je osjetio posljedice. Novine su se zatvarale. Nezaposlenih novinara bilo je u izobilju. U roku od godinu dana, Kourellouova je izgubila posao.

 

Uskoro joj je nestalo novaca. "Osjećala sam se slabo, bespomoćno," kaže. "Izlazila sam iz kuće samo da prošetam pse".

 

Godinama je bila aktivna u organizacijama za pomoć životinjama. Financijska kriza za posljedicu je imala hiljade napuštenih pasa, pored onih milion lutalica u grčkim gradovima, kaže ona. "Spašavanje tih životinja mi je postalo neka vrsta terapije. Bila sam aktivistica za prava životinja i prije krize, ali kad sam ostala bez posla, počela sam se više angažirati u pokretu za njihovu zaštitu." 

 

U isto to vrijeme, Kourellouva je počela ići na ulične demonstracije. Grčki trgovi često su bili puni pripadnika pokreta poznatog pod imenom Aganaktismenoi - Zgroženi. Pokret je počeo kao spontano apolitično okupljanje građana, od ljevičara i anarhista do pristalica krajnje desnice, koji su se protivili mjerama štednje. "Počela sam drukčije razmišljati o potrošnji, zapadnjačkom načinu života, filozofiji kapitalističkog sistema koja ne vodi nikamo," kaže Kourellouva.

 

Odlučila se preseliti iz Atene u Eviu, 200 km od glavnog grada, gdje ona i njena sestra brinu o osam konja i desetinama pasa koje su vlasnici napustili. S vremena na vrijeme radi kao slobodni novinar, piše za medije koji joj mogu isplatiti neki mali honorar. "Živim dosta skromno," kaže ona. "Ne znam šta će se desiti kad ponovo dozvole ovrhe, ali ja tu ništa ne mogu. U prirodi bolje sagledate svoje probleme. Prošetate plažom i shvatite koliko ste mali, zaboravite da ne možete otplaćivati kredit, i shvatite da i u takvim uvjetima možete svoj život poboljšati. Nije jednostavno, ali nije ni teško. Krediti mogu čekati."

 

Ovaj članak izvorno je objavljen na engleskom jeziku na stranici www.takepart.com. Originalni tekst nalazi se na ovoj adresi.