Krize i eksperimentalni kapitalizam: intervju sa Nancy Fraser

King’s Review: Tokom zadnjih nekoliko godina, mnogi su pisali o "krizi", iz perspektive kritičke teorije, marksističke misli i tehničkih oblasti ekonomije. U knjigama na kojima trenutno radite nastojite se baviti radovima tih naučnika, nadilazeći selektivna shvatanja pojma krize. Možete li nam reći šta pod tim podrazumijevate? Šta to nedostaje postojećim shvatanjima?

Nancy Fraser: Problem je u tome što većina tih radova prihvaća standardno mišljenje po kojem je privreda poseban, samoodrživ sistem, koji moramo razumijevati u tehničkom smislu, koristeći njegovu vlastitu terminologiju, bez referiranja na institucije i društvene prakse koje ga okružuju i o kojima on ovisi. Oni ignoriraju neke važne pretpostavke na kojima počiva akumulacija kapitala: naprimjer, neplaćeni rad u domaćinstvu bez kojeg ne bi mogao postojati plaćeni rad; također, sposobnost prirode da održava život i pruža energiju i sirovine za proizvodnju robe, te javne moći koje kapitalizam treba kako bi mogao osigurati privatno vlasništvo i izvršavanje ugovora, i u općenitijem smislu regulirati ekonomsku interakciju. Standardni pristupi zamagljuju sve te nezaobilazne uvjete iz drugog plana koji moraju postojati kako bi mogla postojati privreda. Oni privredu tretiraju kao sistem koji sam sebe uzdržava i pokorava se vlastitim zakonima. Usljed toga, oni misle da mogu analizirati krizu "ekonomistički", bez spominjanja socijalne reprodukcije, ekologije ili politike, što je pogrešno. Nije, mislim, iznenađenje što mainstream ekonomisti zastupaju to stajalište. Ali također ga zastupa i ogroman dio onih koji tvrde da prakticiraju kritičku političku ekonomiju, uključujući mnoge marksiste i keynesijance. To predstavlja veće iznenađenje i veći razlog za uznemirenost.

Moj je pristup drukčiji. Ja krećem od opservacije da je trenutna kriza multidimenzionalna: da obuhvata ne samo privredu i financije, već i socijalnu reprodukciju, ekologiju i politiku. Većina nas uviđa ekološki aspekt, koji prepoznajemo, naprimjer, u globalnom zagrijavanju. Mnogi od nas također osjećaju nešto što su feministice nazvale krizom "skrbničkih djelatnosti", pošto se socijalna davanja smanjuju a sve više žena se zapošljava kao najamnice, što smanjuje njihove kapacitete za održavanje porodica i zajednica. Zatim, malo ko bi porekao da se suočavamo s političkom krizom u smislu da naše političke institucije izgledaju nesposobne – iz razloga koji nisu slučajne već sistemske naravi – da poduzmu čak i najelementarnije korake ka rješavanju tih problema, ili preveniranju novog izbijanja financijske krize.

Imam osjećaj da to nisu odvojene krize koje se odvijaju uporedo, već aspekti opće krize koji se međusobno preklapaju. Ako je to tačno, onda nam treba šira perspektiva da bismo je shvatili. Neće biti dovoljna tehničko-ekonomska. Ja sada pokušavam razviti multidimenzionalno shvatanje krize, koje povezuje dinamiku kapitalističke ekonomije iz prvog plana s uvjetima iz drugog plana kapitalističkog društva.

KR: .  U jednom kratkom članku objavljenom u Guardianu u septembru prošle godine, opisujete jedan skup pretpostavki o socijalnoj reprodukciji koje kapitalizam – u nedostatku boljeg termina – donosi, i razne načine na koje su te pretpostavke opisivale feministice. Vaša poenta je da je kapitalizam tokom godina prisvojio tu kritiku. Kapitalizam ju je izokrenuo i učinio dijelom kapitalističkog poduhvata. Može li se tom prisvajanju doskočiti?

NF: U tom eseju iz Guardiana bavim se jednim važnim aspektom ovog kriznog kompleksa. S jedne strane, kritiziram razmišljanja mainstream ekonomista koji ignoriraju neekonomsku pozadinu privrede. I tu se dijelom oslanjam, kako ste primijetili, na radove teoretičarki socijalističkog feminizma, koje su razvile kategoriju "socijalne reprodukcije" kao neophodan pandan "ekonomskoj produkciji". Po mom shvatanju, u tu kategoriju spada rad u domaćinstvu, briga o djeci, briga o starim osobama itd., te cijeli niz drugih "socio-simboličkih" aktivnosti kojima se održavaju društvene veze i zajednička shvatanja. I u potpunosti prihvatam feministički stav po kojem je socijalna reprodukcija preduvjet iz drugog plana za postojanje kapitalističke privrede, iako je ova sistematski obezvređuje. Ali, opet, također prihvatam eko-socijalističku tvrdnju, po kojoj kapitalistička privreda ovisi o sirovinama iz prirode, a koje ne nadoknađuje na adekvatan način. Na kraju, smatram da kapitalizam jaše na grbači javnih moći, koje su mu potrebne, a koje je on sklon degradirati. Moj rad na krizi temelji se na ta tri kritička uvida (i međusobno ih povezuje). Dakle, da, on puno toga ima zahvaliti feminističkoj teoriji, mada rodne dinamike integrira s političkim, ekološkim i ekonomskim.

Međutim, s druge strane, kritizirala sam trenutnu političku orijentaciju mainstream feminizma. Iz mog ugla, dominantne struje unutar feminističkog pokreta ušle su u opasnu vezu s neoliberalnim kapitalizmom. Usvojile su tržištu pogodna opća mjesta rodne jednakosti, shvaćene u smislu meritokratskog napredovanja žena unutar postojeće korporativne strukture definirane životnim obrascima muškaraca. Dobar primjer je knjiga Lean In, bestseller iz oblasti samopomoći autorice Sheryl Sandberg, u kojoj se ženama savjetuje da se na poslu zalažu dvostruko više i ponašaju nemilosrdno. Taj feminizam prihvata srednjestrujaške poglede na privredu i nada se da će osnažiti žene kako bi se one u takvoj privredi uspješno natjecale, a ignorira uvjete iz drugog plana, koji ženama nameću neravnopravnost – prije svega nejednaku rodnu raspodjelu rada u domaćinstvu. Rodna ravnopravnost zapravo iziskuje transformaciju cjelokupnog odnosa između ekonomske produkcije i socijalne reprodukcije. A to iziskuje javno priznanje vrijednosti rada u domaćinstvu.

Ta opasna veza je od puno veće koristi neoliberalizmu nego feminizmu. U današnje vrijeme, feminističke ideje bivaju izvitoperene kako bi služile kapitalizmu, nasilu ih se ugrađuje u legitimirajuće logičke temelje novog režima akumulacije koji nazivamo neoliberalizmom, a koji u velikoj mjeri ovisi o najamnom radu žena. Pogledajte ironičnu sudbinu feminističke kritike modela porodice po kojem muškarac zarađuje a žena je domaćica. Taj model bio je zasnovan na pretpostavci da će muškarac primati "porodičnu platu" (kojom može izdržavati cijelo domaćinstvo). Kada je nastala, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ta kritika bila je dio jednog političkog projekta čiji cilj je bio vrednovanje društvene važnosti neplaćenog rada u domaćinstvu. Plan je bio da se prevlada rodna dominacija tako što će se taj rad reorganizirati, ravnomjerno rasporediti između muškaraca i žena, i tako što će se osigurati javna podrška za taj poduhvat. Danas, međutim, feministička kritika porodične plate služi potpuno drukčijim ciljevima: koristi se za legitimiranje sudjelovanja žena u najamnom radu. Umjesto afirmiranja vrijednosti rada u domaćinstvu, ona validira najamni rad. Znači, ideja koja je nekad predstavljala kritiku konstitutivnog androcentrizma u kapitalizmu danas taj isti androcentrizam validira!

Problem je dijelom u tome što je ta kritika nastala, kao Minervina sova što leti u suton, u povijesnom trenutku u kojem je već bilo na snazi ukidanje modela porodične plate. Kad se osvrnemo sa ove distance, vidimo da je pojava drugog vala feminizma koincidirala s početkom masovnog, globalnog stupanja žena iz svih klasa i etničkih grupa u plaćeni rad. Taj događaj je mač s dvije oštrice. S jedne strane on predstavlja autentičnu žensku borbu za relativnu autonomiju i više moći u domaćinstvu, te želju za oslobođenjem od ovisnosti. S druge strane, predstavlja novu kapitalističku strategiju akumulacije, koja za cilj ima vraćanje profita na uzlaznu putanju. Nadalje, koincidirala je s općim pogoršanjem životnih uvjeta radničke klase kao cjeline. Današnja domaćinstva moraju ostvariti veći broj radnih sati kako bi održala isti životni standard kakav su imala u prethodnim desetljećima; jedan član domaćinstva više ne može zaraditi porodičnu platu. Rezultat su smanjene plate, prekarni rad, smanjeni kapaciteti za rad u domaćinstvu i užasan stres. Ali neoliberalni ideolozi sve to slave kao postignuće feminizma!

U pitanju je manifestacija jednog rasprostranjenijeg fenomena, gdje nekada kritički misaoni tokovi preuzimaju karakter kakav ide na ruku tržištu. U naše vrijeme, došlo je do sužavanja velikih ideala emancipacije za koje su se borili društveni pokreti kao što je feminizam. Imaginarij tržišta kolonizirao je naše razmišljanje. Korijeni tog procesa dijelom se možda nalaze u kolapsu socijalizma i očitom nedostatku alternative. Ali za mene nema dileme da je feminizam koji danas provodi hegemoniju neka umanjena verzija, puka ljuštura onog ranijeg, emancipacijskog pokreta.

KR: Pitam se da li je proces koji opisujete nešto što je trebalo sve vrijeme očekivati od izuzetno kreativnog i fleksibilnog ekonomskog sistema koji nazivamo kapitalizam. Nije li takvo funkcioniranje logika kapitalizma, dakle preuzimanje ideja koje su prema njemu kritične i njihova upotreba za vlastite svrhe? Ako je tako, nije li logično da se to događa pokretima poput feminizma? Pojedini komentatori financijsku su krizu opisali kao dosta neugodnu ali po život neopasnu prepreku na putu kapitalizma. Ono što sada vidimo jest ojačani oblik kapitalizma, unatoč kritikama koje su se pojavile usljed financijske krize. Dakle, mogu li radikalne ideje koje predstavljaju radikalne alternative kapitalizmu ikad išta zapravo postići? Postoji li potreba za teorijskim protutežama statusu quo, imajući u vidu da ih kapitalizam može razvodniti ili čak inkorporirati?

NF: Mislim da tu ima više stvari koje treba naglasiti. Prvo, sudbina feminističke kritike porodične plate, koju sam upravo ukratko opisala, je vrlo ironična. To je slučaj u kojem je jedna kritička ideja instrumentalizirana, iskorištena za legitimiranje transformacije istog onog kapitalističkog sistema koji je na početku htjela kritizirati, i za stvaranje novih prilika za zaradu. Još jedan primjer su mikrokrediti. Mikrokreditiranje se obično pravda time da se malim zajmovima ženama u siromašnim ruralnim područjima može prevazići siromaštvo i rodna hijerarhija. Borba protiv siromaštva kao utemeljenje je, međutim, jako varljivo. Imajte na umu da se taj žar za mikrokreditiranjem javio upravo dok su međunarodne agencije poput MMF-a vršile pritisak na postkolonijalne države da usvoje neoliberalne politike – da otvore tržišta, sasijeku socijalna davanja, privatiziraju imovinu, i općenito odustanu od razvojnih politika, uključujući velike projekte otvaranje radnih mjesta. Upravo u tom trenutku, te agencije počinju nametati mikrokredite kao način da se izbjegne birokracija i "osnaže" žene. Ali mali zajmovi u službi sitnog poduzetništva ni slučajno ne mogu zamijeniti makroekonomske politike usmjerene ka savladavanju siromaštva. To jednostavno nije ozbiljna politika borbe protiv siromaštva, a to u velikoj mjeri ograničava beneficije koje pruža ženama. Dakle, to je još jedan primjer instrumentalizacije feminističkih ideja u svrhu legitimiziranja politika koje su dijametralno suprotne vrijednostima feminizma. I, naravno, mikrokreditiranje je također prilika za ostvarivanje profita. Stotine komercijalnih zajmodavaca danas zarađuju veliki novac na mikrokreditiranju, kao što komercijalne banke zarađuju na "zelenom financiranju," živahnoj i unosnoj trgovini čudnim, novim proizvodima kao što su emisije ugljika i okolišne izvedenice. Te kompanije općenito nastoje iscijediti sve što mogu iz raznih aspekata krize – ekološkog, financijskog, socijalno-reproduktivnog i političkog.

Kakav bismo zaključak trebali izvući iz ovoga? Ja ne bih išla tako daleko kao vi maloprije. Borba nije unaprijed osuđena na neizbježnu propast. Istina je da je kapitalizam strahovit sistem, izuzetno inventivan, oportunistički. No, bilo je perioda u povijesti kada je protivljenje kapitalizmu bilo rasprostranjeno i žestoko. U takvim trenucima, protivnici su se mobilizirali i prisilili trenutnu formu kapitalizma na velike strukturalne promjene. Sada, mislim, živimo u trenutku u kojem je potreba za takvom strukturalnom transformacijom toliko izražena da se da opipati, toliko je intenzivno osjeća veliki broj ljudi. Svima je jasno da malo čeprkanja tu i tamo neće riješiti duboku strukturalnu krizu u kojoj se nalazimo. Zato danas postoji glad za kritikom koja će objasniti situaciju, integrirati različite aspekte krize – financijski, ekološki, politički, socijalni – i usmjeriti nas, tako da razmišljamo djelotvornije i dublje o tome kako da ih prevladamo. Dakle, odbacujem pomisao da otpor može samo ojačati sistem.

KR: Zalažete se za diseminaciju stavova i rekonstrukciju "novog zdravog razuma". Kad je u pitanju financijska kriza koju ste maloprije spomenuli, moglo bi se tvrditi da su alternative istražene, barem u praktičnom smislu. Živjeli ste u centru New Yorka i pretpostavljam da ste imali makar malo kontakta s Occupy protestima. Sigurno ste čuli za grupe koje u Španjolskoj i Grčkoj rade slične stvari. Mislite li da su ti novi društveni pokreti predstavljali održivu alternativu?

NF: Aktivno sam sudjelovala u Occupy Wall Street protestima u New Yorku. Taj pokret, kao i njegovi pandani na drugim mjestima, predstavljao je fantastičnu erupciju radikalne želje i militantne posvećenosti kakvu dugo nismo vidjeli. Međutim, na mene je jak dojam ostavilo kad sam vidjela kako se brzo balon ispuhao, kako brzo su se pokreti demobilizirali i kako su malo toga ostavili za sobom. Tu se krije zanimljiva lekcija: unatoč svoj priči o društvenim medijima, cyber komunikaciji i virtuelnom, zauzimanje i držanje javnog prostora je ono što je tim pokretima dalo popularnost, medijsku pažnju i opipljivo prisustvo u društvu. Čim su vlastodršci ponovo preuzeli te prostore i izbacili pripadnike pokreta, protesti su se urušili.

Zbog čega? Mislim da odgovor ima dosta veze s utjecajem neo-anarhističkih ideja na jedan utjecajan sloj mladih aktivista. Naravno, Occupy Wall Street – držat ću se New Yorka, pošto taj slučaj najbolje poznajem – bio je kompleksan pokret koji je zadobio podršku i sudjelovanje širokog presjeka društva, uključujući sindikate, radnike u javnom sektoru i progresivne NVO-e. Ali kad je prigustilo, etos pokreta oblikovala je perspektiva jednog sloja mladih aktivista koji su bili u mogućnosti sve vrijeme boraviti u parku Zuccotti. Pripadnici te grupe, u kojoj se nalazio dobar broj mojih studenata, bili su među najposvećenijim jurišnicima; ostali su tamo do zadnjeg trenutka, tukli se s policijom, i nastavili odlaziti na plenume, čija se posjećenost stalno smanjivala, dugo nakon što su demonstranti izbačeni iz parka. Divni su bili, stvarno; međutim, smatram da se pokret, zahvaljujući utjecaju svog neo-anarhističkog svjetonazora, nije ozbiljno suočio s organizacijskim pitanjem kako da se institucionalizira i uspostavi relativno trajnu, kontinuiranu prisutnost. Nisu shvatili da je trenutak direktne akcije po definiciji prolazan. Opojan je, uzbudljiv, to je najjača droga na svijetu, ali ako ozbiljno želite postići promjene morate malo razmisliti o tome kako da tu energiju institucionalizirate, a tu riječ mnogi moji studenti mrze.

Dakle, mislim da postoje i negativne lekcije koje se moraju naučiti iz Occupy Wall Street pokreta. Ako ste podozrivi spram svih institucija, ako djelujete u potpunosti izvan svih tokova javne moći, umjesto da je pokušavate promijeniti i iskoristiti, sve što ćete postići jest to da ćete povećati moć privatnih struktura, tj. korporacija. Mislim da neo-anarhisti koji su dominirali u pokretu temeljno ne shvataju narav moći. To ne znači da ja ne cijenim eksperimentalne društvene projekte, komune, zadruge, i druga nastojanja na izgradnji "društvene i solidarne privrede". Ali to ne može zamijeniti kontrolu nad globalnim financijama, na primjer. Privatne strukture moći koje danas vladaju su prevelike i preduboko ukopane da bismo ih mogli prevladati putem lokalnih eksperimentalnih komuna. Vjerovanje da je direktna akcija sama po sebi dovoljna je ozbiljno samozavaravanje.

S druge strane, nije teško uvidjeti zbog čega je neo-anarhizam danas tako privlačan. To je odgovor – potpuno razumljiv, mada neadekvatan – na političku frustraciju. Teško pogođeni krizom, stanovnici južne Europe i drugi uviđaju da nije važno za koga će glasati: bankari su ti koji dirigiraju. Dakle, smatra se da je politički sistem sam po sebi pokvaren, da krizu ne možete riješiti tako što ćete djelovati u okviru sistema. Jedino što možete jest izići na ulicu. To je potpuno shvatljivo, i nije to neispravna dijagnoza kolonizacije političkog sistema od strane banaka i korporacija. Ali ako ne bude ozbiljnog razmišljanja o tome kako da izgradimo alternativu, sve će se to pretvoriti u povremeno ispuštanje pare, impotentan izraz bijesa i frustracije.

KR: Ako ovo što ste rekli uzmemo zdravo za gotovo, vi tvrdite da se ne može raditi bez države i politike. Ne možete uspostaviti nešto potpuno izvan sistema, a što bi doprinijelo društvu kao takvom. Odnosi li se to i na domen privrede? Da li bi naš cilj trebao biti, barem u ovom trenutku, prisiliti kapitalizam da bude obazriviji prema ljudima? Ako je tako, možemo li ga postići jedino tako što će nam u političkoj sferi radikalna alternativa biti anarhizam, a u sferi ideja kritička teorija?

NF: Moje zvanično stajalište je agnostičko: agnostik sam kad se radi o pitanju može li se kriza adekvatno riješiti putem dubinskog, beskompromisnog restrukturiranja kapitalizma, ili je pak potrebna istinska nekapitalistička alternativa, nešto što će okončati kapitalizam i zamijeniti ga nečim drugim. Teško je danas biti načisto s tim. Prijašnje generacije mislile su da su načisto, ali ispostavilo se da su bile u zabludi. Moja strategija jest zaobilaženje tog pitanja, barem zasad. Drugim riječima, predlažem da se organiziramo oko nekih prilično radikalnih zahtjeva (kao što je uređivanje financijskog sektora na socijalističkim principima, restrukturiranje odnosa između ekonomske produkcije i socijalne reprodukcije, globalni porez na emisije ugljika, itd.) pa da vidimo može li ih, i u kojoj mjeri, kapitalizam, u nekom reformiranom obliku, ispuniti – dakle, da vidimo hoćemo li morati otići korak dalje, i koliki bi taj korak morao biti. Drugim riječima, predlažem eksperimentalni pristup.

Ali i ja mislim da je bitno imati radikalnu viziju – pa bila to vizija restrukturiranog kapitalizma ili neke nekapitalističke ili socijalističke alternative. U pravu ste vi: radikalni stavovi imaju orijentirajući i motivirajući karakter. Oni krijepe ljude u dugom i teškom procesu društvene transformacije.

No, ja ipak imam određene sumnje vezano za pitanje može li se anarhizam smatrati radikalnom političkom vizijom. Naravno, on sebe prikazuje kao radikalnu viziju; a ja podržavam mnoge konkretne prakse koje je on sklon privilegirati: naročito prakse koje inkorporiraju elemente direktne demokracije u političke institucije, kao što je participatorno odlučivanje o budžetu u gradu Porto Alegre u Brazilu. Ali, kao što sam već rekla, bez robusnih javnih moći velikog formata ne možete izići nakraj s problemima kao što je globalno zatopljenje. Ne vidim kako bi potpuno ukidanje tih moći moglo ikome biti od koristi osim krupnim kapitalistima i velikim korporacijama. Neke stvari zahtijevaju koordinaciju u velikom razmjeru, relativnu centralizaciju, čak i pribjegavanje prinudi. Sve to mora biti na demokratski način organizirano, računi se moraju polagati onima koje se tiče, i mora biti podložno uvidu javnosti. Zalažem se za biranje članova upravnih odbora centralnih banaka, i njihovo smjenjivanje istog trena kada učine bilo šta što predstavlja izdaju povjerenja javnosti. Ali tu smo i dalje u domenu političkih institucija i javnih moći velikih razmjera.

KR: Pređimo nakratko s trenutnih zbivanja na temelje vašeg intelektualnog rada. Govorili ste o važnosti jedinstvenog prostora u kojem bi se spojile razne vrste tvrdnja vezanih za pravdu, ali naravno ima teoretičara koji kažu da je to nemoguće. Neki kažu, na primjer, da ženska prava ne spadaju u domen ljudskih prava, ili da u tom domenu neće biti u potpunosti priznata kao takva, te je potrebno napraviti novu kategoriju kao što su "prava žena". Šta je to kod tih međusobno ispresijecanih tvrdnja što vas čini optimističnijom?

NF: To me pitanje podsjeća na Gramscijev koncept hegemonije i njegov habermasovski pandan javnu sferu. Ako određeni fenomen promatramo iz te dvije perspektive, nije toliko bitno hoćemo li ga vidjeti kao nešto što zahtijeva zasebnu kategoriju. Važnije je da se emancipacijske ideje ne zatvaraju u odvojene enklave u kojima će samo oni koji u njih ionako vjeruju biti izloženi argumentima koji ih potkrijepljuju. Važno je da se one šire na sve strane u borbi za mijenjanje osjećaja i stavova što većeg broja ljudi. Demokratske promjene – pa čak i one poludemokratske – se bez toga ne dešavaju. Ako niste spremni (kao što ja nisam) socijalnu transformaciju putem puča prihvatiti kao mogućnost, što će reći, da vlast prigrabi šaka prosvijetljenih duša dok većina ljudi i dalje vjeruje u gluposti u koje su vjerovali ranije, onda suprotstavljanje u javnoj sferi onome što se u datom trenutku smatra zdravim razumom nema alternativu.

Kad su u pitanju ženska prava, meni nije toliko važno hoćemo li ili nećemo na kraju imati zvaničnu kodifikaciju ljudskih prava unutar koje postoji zasebna kategorija ženskih prava, odijeljena od drugih prava. Važnije je da svi uvide ograničenja koja podrazumijeva tradicionalno shvatanje ljudskih prava. Ta interpretacija stavlja prava privatnih lica ispred tiranske državne sile. Usljed toga, ona izostavlja kvintesencijalna rodno-specifična kršenja ljudskih prava kao što su nasilje u porodici, seksualni napad, genitalno sakaćenje žena, poznaničko silovanje, sistematsko silovanje u ratu, itd. Da ponovim, važno je uvjeriti što veći dio javnog mnijenja da o ljudskim pravima moramo razmišljati drugačije.

Nadalje, također postoji potreba za kritičkom refleksijom o ulozi koju danas igra ideja ljudskih prava. Na jednoj razini, njena istaknutost je veliko postignuće. Na drugoj, međutim, uz nju idu neka ozbiljna izvrtanja. Jedan problem je taj što se ljudska prava primijenjuju selektivno, na njih se poziva kako bi se legitimizirao "vojni humanizam", (naročito) američki, koji pokreću neki drugi interesi. Drugi problem je njihov moralni i pravni karakter: pozivajući se na ljudska prava, mi zapravo mijenjamo istinski političku viziju dobrog društva za jedan kvazi-pravni koncept.

KR: Kad pogledam vaš rad, kao i neke tvrdnje koje iznosite, čini mi se da vas jako zanima sinteza ideja za koje su trugi ljudi tvrdili da su oprečne. Najuobičajeniji primjer je post-modernizam i kritička teorija. Mislite li da je to samo po sebi filozofsko pitanje, iskaz o tome da se stvari predstavljaju kao suprotne a zapravo to nisu, ili mislite da se radi o nuspojavi nekog drugog filozofskog pitanja?

NF: Zanimljivo je to. Mislim da proističe djelomice iz mog generacijskog iskustva jedne šezdesetosmašice. Ljudi poput mene, koji potiču iz Nove ljevice, naslijedili su određenu vrstu marksizma koja nam je bila previše restriktivna, previše ortodoksna, pa smo htjeli razviti alternativne marksizme koji bi mogli učiniti vidljivim oblike dominacije i socijalne patnje koje su ortodoksne paradigme blokirale: pitanja roda i seksualnosti; kolonijalizam i post-kolonijalizam; ekologiju i političko isključivanje i marginalizaciju. Činilo mi se tada, a čini mi se i danas, da je za prihvatanje tih pitanja potrebno ne odbaciti već rekonstruirati marksizam. Po meni je bila, i još uvijek je, potrebna sinteza: sinteza marksizma, feminizma, ekološke kritike, postkolonijalne kritike, itd. I nikad me nisu intelektualno zadovoljavali prijedlozi jednostavne podjele rada: marksizmom analizirajte ekonomiju, feminizmom porodicu – ta takozvana "teorija dualnih sistema" uvijek je bila u krivu, po meni. Ekonomija i porodica (produkcija i reprodukcija) su dio jedne te iste kapitalističke društvene formacije; razvile su se u tandemu i jedino ih možemo razumjeti zajedno, u njihovom međusobnom preklapanju.

Zatim, imala sam i neka konkretnija iskustva vezana za potrebu za sintezom. Moj prvi intelektualni dom, da se tako izrazim, bili su hegelovski marksizam i frankfurtska škola kritičke teorije, koje sam otkrila kao studentica filozofije na dodiplomskom programu, i namjeravala sam ih dalje proučavati na postdiplomskom. Međutim, sredinom sedamdesetih, svi su stalno pričali o Foucaultu. Počela sam ga čitati, i bila sam potpuno opčinjena – tako izvrstan pisac, i takav genij. I ponovo sam se našla suočena s dvije izuzetno privlačne paradigme. Bilo mi je nezamislivo da odbacim jednu od njih u ime druge – tim prije što mi se činilo da obje imaju svoje slijepe tačke kao i uvide. Tako da mi je sasvim prirodno palo na pamet da ih integriram, da iskoristim uvide iz jedne kako bih popravila slijepe tačke kod druge.

Jasno mi je da se ponavljam, da stalno izvodim isti plesni korak: "redistribucija i priznanje, nema tu ili/ili, već i/i"! Svjesna sam da imam taj intelektualni tik. Ali neću se odricati paradigmi koje smatram vrijednim za društvenu kritiku. Draže mi je da ih, kad je potrebno, reinterpretiram, pa makar i na načine koji su suprotni njihovom samorazumijevanju.

Dobar je primjer dekonstrukcija. Nemam strpljenja za dekonstrukciju shvaćenu kao Weltanschauung koji tvrdi da će nam pružiti etiku, politiku, filozofiju, sve što treba. Ali potpuno je izvrsna kao alatkica za kritiku ideologije. Tako da sam našla način da je integriram s drugim stvarima, uključujući neke (kao što je Habermassova misao) za koje se često mislilo da je na njih alergična. Neovlašteno se služeći dekonstrukcijom, faktički sam uputila izazov njenoj zvaničnoj verziji.

KR: Da se vratimo na politiku, kakva može biti uloga univerziteta i akademika u kreiranju alternativnih pogleda o kojima smo govorili? Kako ste rekli, mora postojati neki prostor u kojem se mogu proizvoditi kritike. Govorimo o praktičnoj razini, ali šta mogu akademici učiniti? O ovom pitanju smo mi u King's Review nedavno razmišljali, a također se pokušavamo baviti i javnim angažmanom. U nedavnom intervjuu za King's Review, Sydney Brenner opisao je do koje mjere je akademska zajednica zaokupljena sama sobom. Naročiti je problem za mnoge naučnike proces konstantnog objavljivanja i peer review-a. Konstantni akademski pritisak ne ostavlja puno vremena za javni angažman. Kakvu ulogu mogu igrati sami akademski radnici i šta mogu učiniti žurnali poput N+1, Jacobin ili King's Review?

NF: Pa, evo još jedan primjer onog čuvenog tika. Vjerujem da odgovor mora biti "i/i". Kritika mora pronaći dom na oba mjesta: i u prostoru unutar akademske zajednice, i u prostoru van nje. Važno je to što se neki od tih prostora sami financiraju te nisu ovisni o redovnim profesurama i peer review-u. Magazin n+1 je dobar primjer. Ta "spoljašnja" strategija je naročito privlačna danas, s obzirom na sve veću korporatizaciju sveučilišta, koja ugrožava njegovu sposobnost stvaranja prostora za javnu kritiku. Ali također se treba boriti za stvaranje ili odbranu prostora za kritiku unutar sveučilišta, baš kao što vi radite u  King's Review.

Ali da ponovim, povijest je važna. U mojoj generaciji, ljudi iz redova Nove ljevice koji su ušli u akademsku zajednicu i postali profesori su znatno preoblikovali humanistiku i društvene nauke. Oni su pokrenuli rodne studije, "povijest odozdo", "subalterne studije", LGBT studije, studije crnačkog oslobođenja, nove protokole za političko čitanje svih vrsta tekstova. U nekim slučajevima, ti su načnici promijenili etablirane discipline tako što su u njih unijeli perspektive razvijene u okviru socijalne borbe izvan sveučilišta. U to vrijeme, granice između "unutarnjeg" i "vanjskog" (sveučilišta i socijalnih pokreta) su bile jako porozne; ideje su strujale tamo-amo s relativnom lakoćom. Kasnije se to međutim promijenilo, te je sveučilište postalo više okrenuto sebi, odvojeno od društva koje ga okružuje. Čak i discipline rođene usljed političkih previranja su se sve više specijalizirale, akademizirale i ezoterizirale. Naravno, bilo je pojedinaca tu i tamo, herojskih figura kao što je Noam Chomsky, i neki drugi manje poznati ljudi. Tokom većeg dijela tog perioda, imala sam sreću da predajem na New School for Social Research, a to je cijela jedna institucija posvećena javnom angažmanu. Teškom mukom smo održavali na životu kritičku tradiciju u teškim vremenima. Srećom, situacija kao da se ponovo mijenja. Izgleda mi kao da ulazimo u period u kojem će vladati rasterećeniji, propusniji odnos između "unutarnjeg" i "vanjskog".

KR: Šta kažete svojim studentima – onima koji žele izlaziti na ulice – mislite li da im je najbolje da pokušaju dobiti poslove na univerzitetu koji vode do redovne profesure, ili možda ponekad imate drukčije aspiracije u njihovo ime?

NF: Imam širok dijapazon studenata. Neki su izuzetno daroviti i posvećeni istraživači, koji će vjerovatno postati profesori. Neki dolaze iz inostranstva i namjeravaju se vratiti u svoje zemlje kako bi pomogli u izgradnji novog društva tamo. Neki od tih žele raditi za vladu – neki su dobacili do kabinetskih funkcija u ministarstvima ljevičarskih latinoameričkih vlada koje, istini za volju, nisu dugo ostale na vlasti. Neki pak žele raditi u angažiranom novinarstvu, sektoru razvoja, ljudskih prava, i tako dalje. Znači, ne mogu im dati savjet koji bi im svima bio od koristi. Što se tiče studenata koji su bili aktivni u protestima poput onih u režiji pokreta Occupy, naše osoblje ih je podržavalo. Nismo ih kažnjavali zbog izostajanja s nastave. Sjećam se semestarâ 1968-69 za vrijeme kojih se niti jednom nisam pojavila u učionici. Moram reći, sad kad se osvrnem na taj period, da sam više naučila na ulici i na okupacijama nego na nekim od kolegija koje sam pohađala. Došla sam u dodir sa određenim načinima dubokog razmišljanja, i to iskustvo mi se duboko urezalo. Zato mislim da je divno što se studentima pružaju takve prilike.

KR: U vaše vrijeme bilo je jeftinije.

NF: Apsolutno ste u pravu. Šezdesete su bile period relativnog prosperiteta. Niko od nas iz Nove ljevice nije se brinuo kako će doći do idućeg obroka. Takve stvari smo uzimali zdravo za gotovo, pošto smo živjeli u najbogatijoj zemlji na svijetu, prije naftne krize, prije deindustrijalizacije, i tako dalje. Pripadali smo jednoj kontrakulturi koja je kritizirala nešto što smo nazivali "etika uspjeha", korporativnu kulturu i konzumerizam. Željeli smo izgraditi novo društvo na temeljima "post-materijalističkih vrijednosti".

KR: Danas se tako nešto čini dalekim, zar ne?

NF: Tako je! Pa, bila je to, kako sam već rekla, Minervina sova. Postratni val prosperiteta urušavao se pod našim nogama, ali mi to nismo znali. Kao što sam rekla, mislili smo da možemo izgraditi post-materijalističko društvo. To se pokazalo kao naivna (iako lijepa) iluzija, ali dalo nam je ogromno samopouzdanje i osjećaj da neke stvari zaslužujemo. Činjenica da nismo morali brinuti o stvarima o kojima studenti danas moraju brinuti bila je oslobađajuća, iako se ubrzo pokazala kao greška.

Intervju na engleskom jeziku možete pogledati ovdje.