HIV nije kraj

N.S. ne zna u kojem je trenutku zaražena i objašnjava kako se saznanje o bolesti desilo igrom nesretnog slučaja.

 

"Živjela sam u vanbračnoj zajednici i kada je partner trebao dati krv za pacijenta rekli su mu da krv nije kako treba. Tada smo otišli u Sarajevo gdje su nam otkrili da smo HIV pozitivni."

 

Kada je čula svoju dijagnozu, N.S. nije mogla povjerovati u nju, pa je ponovila pretrage. Dijagnoza je bila ista i drugi put, te slijedi savjet od doktorice da se pacijentica pridržava kontrole, i, kada dođe vrijeme za to, redovno i uredno uzima terapiju. Tako bi N.S., prema riječima doktorice, mogla doživjeti duboku starost.

 

"U tom trenutku sam se osjećala totalno slomljeno jer sam malo znala o toj bolesti, znala sam da je prenosiva seksualno i da nema lijeka."

 

Iako je početak bio težak jer je sa sobom donio mnoga odbacivanja, N.S. je odlučila pozitivno gledati na svoju bolest i život koji je pred njom.

 

"Pošto se javno znalo o mojoj bolesti, u početku sam bila odbačena i u društvu i od nekih članova rodbine, komšiluka i prijatelja, ali kako je vrijeme odmicalo, pretežno su se skoro svi promijenili prema meni jer su vidjeli da sve više gledam pozitivno jer sam se pomirila sa svojim stanjem i gledam samo naprijed."

 

Danas, N.S malo priča o svojoj bolesti, jer mnogi koji je okružuju znaju za njeno stanje, a onima koji ne znaju "ništa i ne priča".

 

Teško je očekivati da građani i građanke koji ništa ili vrlo malo znaju o ovom oboljenju, i nikada nisu upoznali neku oboljelu osobu, ne razvijaju predrasude i strah od zaraze, kada su pacijenti čak i u samoj medicinskoj zajednici često izloženi diskriminaciji.

 

Zvjezdana Jakić, direktorica i psihosocijalna savjetnica Asocijacije za podršku osobama koje žive sa HIV/AIDS-om "APOHA", kaže da se pristup medicinskog osoblja razlikuje od slučaja do slučaja i dodaje da su u planu aktivnosti kojim bi se senzibilizirala ova populacija.

 

"Možemo reći da naši članovi imaju najviše problema sa stigmom i diskriminacijom kod stomatologa."

 

Negativno iskustvo doživjela je i N.S. tokom perioda liječenja tuberkuloze koljenog zgloba.

 

"Kada sam ležala u bolnici godinu dana jer mi je ta bolest prouzrokovala TBC koljenog zgloba doživljavala sam diskriminaciju od pojedinih medicinskih radnika na drugim odjelima van Infektivne klinike. U tim momentima sam se osjećala grozno, ali šta sam mogla, morala sam trpiti sve uvrede."

 

Deset godina je prošlo od izlaska iz bolnice, i danas N.S. kaže da se osjeća odlično. Redovno ide na kontrole dva puta godišnje, redovno koristi terapiju i "kao da nema nikakve bolesti".

 

"Mene bolest ne ometa u obavljanju raznih aktivnosti, jedino što se mora misliti o kontrolama i redovnom uzimanju terapije. Zato bih poručila svima koji imaju isto oboljenje da se drže ljekarskih uputa i da se ne predaju. Samo naprijed u pozitivnom smjeru."

 

Putem državnih fondova osobe koje žive sa HIV/AIDS-om u BiH imaju obezbijeđenu antiretroviralnu terapiju (ARV), koja je besplatna i, uz redovno uzimanje, drži bolest pod kontrolim, objašnjava Zvjezdana Jakić iz Udruženja APOHA.

 

Ipak, određena psihološka stanja s kojima se pacijenti često suočavaju nakon otkrivanja da su zaraženi i odbacivanja sredine, mogu da se odraze na efikasnost terapije.

 

"Istina je da u našoj državi postoji veliki problem stigme i diskriminacije koji direktno utiče i na mentalno zdravlje. Poznato je, i mnoga istraživanja su potvrdila, da postoji jaka veza između mentalnog i fizičkog zdravlja. Samim tim PLHIV osobe koje padnu u depresivna ili slična stanja, zbog stigme i diskriminacije, teže podnose terapiju i podložni su raznim infekcijama i padu imuniteta."

 

 

U BiH trenutno postoje dvije strategije koje imaju za cilj prevenciju bolesti i poboljšanje položaja oboljelih. Riječ je o Strategiji za odgovor na HIV i AIDS u BiH 2011-2016 i Planu tranzicije za HIV/AIDS 2015-2017.

 

"S obzirom na to da se Globalni fond koji je podržavao sve aktivnosti u vezi sa HIV/AIDS-om povlači iz BiH ovo su dokumenti za zagovaranje i oni otvaraju mogućnost da neke od ovih aktivnosti pređu i na finansiranje države", objašnjava Jakić. 

 

Do septembra 2015. godine, u našoj zemlji je evidentirano 287 osoba oboljelih od HIV/AIDS-a. Do sada su život izgubile 64 osobe. Jakić ističe kako većina članova Udruženja APOHA živi u teškim soico-ekonomskim uslovima, a više od njih 50 posto ima preko 40 godina. Većinom su se virusom HIV zarazili putem seksualnih odnosa, a od 2004. godine, život su izgubila tri člana.

 

Ako želimo pomoći onima koji boluju od ove bolesti, najvažnije je da svi budemo svjesni da bilo ko od nas u nekom trenutku može biti inficiran HIV-om, kaže Jakić.

 

"Ovi ljudi nisu neki 'vanzemaljci' nego naši prijatelji, komšije, kolege, partneri, članovi porodica. Bitno je da budu prihvaćeni kao jednako vrijedni i značajni članovi našeg i svakog društva. Ako oni imaju mogućnost da ostvare svoja prava - zdravstvena, na rad, socijalnu podršku i slično, i oni sami mogu živjeti bolji i kvalietniji život i biti aktivni članovi zajednice u skladu sa svojim ličnim potencijalima."

 

Svake treće nedjelje u mjesecu maju se obilježava Dan sjećanja na preminule od AIDS-a. Još od 1983. godine, aktivisti, oni koji su izgubili nekog bliskog oboljelog od AIDS-a, društveno odgovorni pojedinci i mnoge nevladine organizacije aktivno obilježavaju ovaj datum.