Žensko iskustvo rata i pouke koje ostaju

Stvarna brojka mogla bi biti i višestruko veća, a rijetki počinioci odgovarali su za ratna silovanja. Iz današnje, donekle nabolje izmijenjene perspektive, može nam djelovati teško vjerovatno, ali patrijarhalno bosanskohercegovačko društvo '90-ih godina nije željelo slušati priče žena koje su pretrpjele ratna silovanja ili se usuđivalo čak i da im poruči kako su "same to tražile".

 

Na isti način se nekoliko godina kasnije nije željelo prihvatiti da problem nasilja u porodici nije "privatna stvar" i da se protiv njega, uz pomoć svih institucionalnih činilaca u društvu, mora povesti prava bitka, kako je navela Sabiha Husić, direktorica Medice Zenica, objašnjavajući specifično žensko iskustvo rata u kontekstu ženama ionako nenaklonjenog društva, a obraćajući se studijskoj grupi sastavljenoj od 22 žene koje je u Bosnu i Hercegovinu dovela britanska inicijativa Remembering Srebrenica.

 

Trauma se zahvaljujući nerazumijevanju društva nastavljala i godinama poslije preživljenih užasa, a cilj zločinaca bio je postignut: poniženje i ušutkivanje najprije žrtve, a potom i cijele zajednice. 

 

 

Najzaslužnije za velike promjene koje su se na tom planu desile u posljednje dvije decenije zasigurno su organizacije poput Medice Zenica, koja se već 1993. počela baviti traumama i problemima žena koje su preživjele ratna silovanja. U dvadeset i tri godine svog rada Medica Zenica je prikupila mnoštvo ispovijesti preživjelih, naučila da je najbolji pristup u radu protiv traume onaj holistički koji podrazumijeva i ekonomsko, a ne samo psihološko osnaživanje žena, kao i da se mora raditi na sprečavanju međugeneracijske traume, te se kontinuirano borila da se preživjelim prizna status civilne žrtve rata čime su ostvarile pravo na novčanu naknadu, a time i dostojanstveniji život. 

 

"Medica danas ima jak uticaj u društvu, a ove teme više nisu tabu, zahtijevaju se promjene od vlade i neprestano se radi na edukaciji", rekla je Husić, naglašavajući da uprkos velikim pomacima većina preživjelih, nažalost, nikad nije dobila adekvatnu podršku jer se nikad nije usudila ni progovoriti o svom iskustvu. 

 

 

"Do danas je pravo na novčanu naknadu civilnim žrtvama rata, koje garantuje federalni Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom, ostvarilo samo 800 osoba koje su preživjele ratna silovanja, što znači da mnoge i mnogi još i danas žive u stigmi i strahu", dodala je, naglašavajući da cijelo društvo ima zadatak da o žrtvama i preživjelima govori s poštovanjem, da bi se one osjetile sigurnim da progovore, a poštovanje počinje već izborom termina: preživjele, umjesto žrtve, jer one su zaista preživjele, a to nije nimalo lako. Preživjele da pričaju, da podsjećaju, da ne zaboravimo, da učimo.

 

Te priče trebamo čuti, jer ostatak društva treba učiti iz njih, rekla je Husić gošćama iz Velike Britanije. Žene najrazličitijih profila, od studentica do penzionerki, koje u Manchesteru rade ili volontiraju u ženskim organizacijama, pružaju podršku ženama koje su preživjele silovanja ili kroz svoj rad pokušavaju doprinijeti razumijevanju među religijama, u našu su zemlju došle upravo da bi pokušale učiti iz bliske prošlosti u ne tako dalekoj im zemlji: iz svjedočanstava preživjelih u Srebrenici, Sarajevu, ali naročito preživjelih žena, žena koje su preživjele silovanja, žena kojima su ubijene čitave porodice, žena koje su radile s drugim ženama na prevazilaženju trauma.

 

"Zločini nad ženama su tokom rata u Bosni i Hercegovini dosegli potpuno novi nivo. Silovanja nisu bila nusproizvod ratovanja, nego unaprijed smišljena taktika nacionalističke ideologije i etničkog čišćenja u samom središtu konflikta; silovanja su bila sredstvo terora cijele zajednice. Žene su masovno, organizovano i sistematski zarobljavane i seksualno zlostavljane. A danas, toliko godina kasnije, deseci hiljada žena ostavljene su da se same nose sa svojim traumama, istovremeno tugujući za ubijenim članovima svojih porodica, a sve to otežava dugotrajna ekonomska zavisnost“, podsjetila je Amelia Handy iz inicijative Remembering Srebrenica.  

 

 

"Zločini nad ženama koristili su se i još se koriste da bi ponizili ne samo jedinku, nego i njenu porodicu i zajednicu. Počinioci ovih zločina znaju da će sram, stigma i trauma koju žrtve iskuse učiniti njihov život nepodnošljivim. Moje lično mišljenje je da, zbog svega navedenog, trebamo dugoročnu demilitarizaciju, u svim društvima svijeta. Ovo je naročito važno kao feministički cilj, jer u ratu hipermaskulinizovana uloga naoružanog snažnog muškarca vojnika ostavlja žrtve u vidu civila, naročito žena", dodaje Handy.  

 

 

Osim posjete Medici, učesnice su razgovarale i s aktivistkinjama ženskih organizacija u Tuzli, čije je primarno djelovanje nakon završetka rata bila pomoć ženama Podrinja koje su preživjele silovanja i stradanja muških članova svojih porodica. 

Prema riječima aktivistkinja organizacija Vive žene, Naš glas i Snaga žene, čiji je primarni cilj zalaganje za donošenje Zakona o pravima žrtava torture koji Bosna i Hercegovina još nema premda se procjenjuje da bi njegovim donošenjem pravo na odštetu od države moglo imati oko 200.000 osoba, te pomaganje preživjelima, bez obzira na nacionalnost, da progovore i nauče se nositi s traumom - najizraženijom među povratnicima, institucije u BiH su pokazale jako malo razumijevanja traume ovih ljudi iako su žene i djeca zapravo najbrojnije žrtve rata u BiH, kako je naglasila Branka Antić-Štauber, predsjednica udruženja Snaga žene. 

 

"Naše iskustvo je pokazalo da je radno-okupaciona terapija, poput rada na zemlji, najučinkovitija kod liječenja traume, jer mnoge žene imaju problem s verbalizacijom onoga šta im se desilo i trebaju druge načine da prebrode to iskustvo. Osim toga, prodajom proizvoda koje su same proizvele, poput ljekovitog bilja, stiču ekonomsku nezavisnost koja je ključna da bi se život koliko-toliko normalizovao", dodala je. 

 

Učesnice prve u potpunosti ženske delegacije inicijative Remembering Srebrenica pitaju se zašto se o bh. tragedijama poput onih o kojima su im pričali preživjeli koje su upoznali u Sarajevu, Zenici, Srebenici i Tuzli, ne uči u britanskim školama. Sebi su u zadatak dale da će po povratku u Veliku Britaniju nastaviti prepričavati svjedočanstva preživjelih jer znanja i svijesti o tome manjka u cijeloj Evropi, kao i da će ono što su naučile u Bosni i Hercegovini uključiti u svoje svakodnevno djelovanje. 

 

 

Aisha Mirza, terapeutkinja koja u organizaciji Manchester Rape svakodnevno radi sa ženama i djecom koji su preživjeli seksualno nasilje i jedna od učesnica studijske grupe koja je u tri dana obišla Potočare, Identifikacioni centar Podrinje, te se susrela sa ženskim organizacijama koje svih ovih godina pokušavaju pomoći u normalizaciji života preživjelih žena, kaže da iz svog iskustva zna da često ni najbolja terapija ne može pomoći da preživjeli pobijede svoju traumu, ako uz to ne ide i pravda, kažnjavanje počinilaca. 

 

"Najranjivije skupine u društvu, žene, djeca, stari i bolesni, uvijek su pod najvećim rizikom od nasilja, a rat u Bosni i Hercegovini je najbolji primjer toga. Jedini način da se to spriječi je spriječiti rat uopšte. Jer, kako se iko može oporaviti od ubijanja najmilijih i seksualnog zlostavljanja? Čak ni najbolja terapija možda neće pomoći da se ove osobe u potpunosti oporave. Ne želim reći da terapija neće uopšte pomoći, ali izliječenje obično dolazi samo s pravdom. Terapija je odličan način da pruži ženama stabilnost koju trebaju ali stvarno izliječenje će doći kad ove žene napokon osjete da je pravda zadovoljena."