Sreli ste je negdje u Sarajevu. Ili ste pohađali neki od treninga na kojima je bila u ulozi edukatorice. Ili, prosto, nekako ste došli do njene gotovo zarazne energije i humora.
Sjećam se, imala sam nekih desetak – dvanaest godina. Išla sam sam na takmičenje iz matematike, čini mi se, na regionalnom nivou. Stajali smo na stepenicama u holu škole. Trema je bila više nego prisutna.
Dok melodiju klavirskih dirki prati ritam njenih koraka po parketu, dok vam pogled prati pokret njene ruke kojom negdje u daljinu prenosi sve ono što je čini izuzetnom u društvu u kojem živi, Ema vam priča priču o ponosu.
Tu sam, u kampu, na prelazu iz Makedonije u Srbiju, na Miratovačkom polju. Hiljade ljudi prolazi dnevno. Beže od rata. Iz Sirije, Avganistana i Iraka, ka boljem životu, ka Nemačkoj i još nekim zemljama.
Uz sve poteškoće koje može podrazumijevati život djeteta sa rijetkom i neizlječivom bolesti, u bh okolnostima on nerijetko uključuje i potpunu nevidljivost djeteta pred sistematskom podrškom institucija države.
Izostanak sistematske podrške, rane intervencija i adekvatnog predškolskog odgoj samo su dio problema djece iz autističnog spektra. O vlastitim iskustvima govori Zlatiborka Popov Momčinović.
Video sa digitalnim pričama tri LGBT osobe zaokružuje medijsku kampanju povodom Međunarodnog coming out dana, koju vode Sarajevski otvoreni centar i Mediacentar Sarajevo, a koje su objavljivane na portalima lgbt.ba i diskriminacija.ba.
Farah ima 20 godina i nekoliko godina iza sebe autovanja ljudima koji je okružuju. Živi i studira u Sarajevu. Kao i većini mladih, prioritet joj je fakultet i umjetnost kroz koju pokušava izraziti sebe i svijet koji je okružuje.
Za mene najbitnije iskustvo autovanja je bilo autovanje mojoj mami. Imala sam 23 godine kada sam joj prvi put priznala svoje osjećaje prema djevojkama i svoju prvu vezu sa djevojkom.
