Djeca sa autizmom i obrazovanje: zakoni se ne sprovode

U septembru prošle godine u otvorenom pismu upućenom najvišim zvaničnicima entiteta Republika Srpska, roditelji djece sa poteškoćama u razvoju pokušali su da ukažu na probleme sa kojima se njihova djeca suočavaju kada je u pitanju inkluzija u redovno obrazovanje. 

 

Naime, navodi se u tom pismu, kako bi se djeci s poteškoćama u razvoju omogućilo inkluzivno obrazovanje, tj. pohađanje nastave u osnovnim školama u redovnim odjeljenjima, neophodno je da uz djecu bude prisutan i asistent, a koji se angažuje formalnim odobrenjem Ministarstva prosvjete i kulture.

 

„Sistemski to funkcioniše (odnosno, trebalo bi funkcionisati) na način da škola krajem školske godine (u junu) pošalje Ministarstvu spisak djece s poteškoćama u razvoju za čije je školovanje u slijedećoj školskoj godini neophodno angažovanje asistenta, a Ministarstvo potom školi odobrava angažovanje asistenta, odnosno vrši se potpisanje ugovora o angažmanu asistenta za dijete s posebnim potrebama između škole i asistenta. U praksi se već godinama dešava situacija da mi roditelji vodimo djecu u školu početkom septembra sa zebnjom i neizvjesnošću, jer ne znamo da li je Ministarstvo odobrilo angažovanje asistenata za djecu s poteškoćama u razvoju“, kaže se u pismu roditelja.

 

Slavko Mršević iz Rudog, koji od djetinjstva ima dijagnosticiran Apergerov sindrom, visokofunkcionalni oblik poremećaja autističnog spektra, sa svojim roditeljima još od 2015. godine vodi bitku za nesmetano obrazovanje.

 

Srednjoškolski školski centar u Rudom mu je, usljed niza birokratskih i pravnih začkoljica, ali i nemara nadležnih, uskratio pravo na inkluzivno školovanje. Kako smo u razgovoru sa upućenima u ovaj slučaj u Rudom saznali, problem započinje još u školskoj 2015/2016. godini kada se Slavko upisuje smijer za Tehnički i drumski saobraćaj. Da bi Slavko mogao upisati srednju školu četvrtog stepena potrebno je bilo mišljenje Prvostepene stručne komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju.

 

Prilikom upisa Slavkov otac je uz svjedočanstvo o uspješno završenom osnovnoškolskom školovanju priložio mišljenje ove komisije urađeno u martu 2014. kad je Slavko bio 8.razred, kojim se navodi da je ovaj mladić sposoban da se školuje redovnim putem, uz prilagođeni nastavni plan i program primjeren njegovim sposobnostima. Budući da pomenuto mišljenje Komsiije preporučuje da se prije upisa u srednju školu treba ponoviti procjena, Slavkov otac je desetak dana od početka školske godine zatražio novo mišljenje komisije.

 

Međutim, budući da je iz tehničkih razloga kasnilo novo mišljenje komisije, rukovodstvo Srednjoškolskog školskog centra ne uzima u obzir mišljenje komisije iz marta 2014. godine i Slavka upisuje u redovan školski program bez nužnih prilagođavanja. Mišljenje komisije u novembru konačno stiže i u njemu se SŠC-u u Rudom i direktoru Branku Papiću nalaže da Slavko Mršević, budući da ima trajni oblik autizma, nastavi školovanje uz maksimalnu podršku psihološkopedagoške službe i nastavnog kadra škole u procesu savladavanja Nastavnog plana i programa i načina provjere stečenih znanja. U praksi, to znači prilagođeni nastavni plan i program, metodu rada i podršku asistenta u nastavi. 

 

Škola ne prihvata ovo mišljenje komisije, uz objašnjenje: ''Da su roditelji učenika Slavka Mrševića na vrijeme, po završetku osnovne škole, kako je i preporučeno u Nalazu, odveli Slavka na procjenu njegovih potreba pred komisijom, njihova odluka bi morala biti u skladu sa zakonom, a to je da se djeca sa autističnim spektrom mogu školovati jedino u za njih predviđenim zanimanjima. Naime, školovanje djece sa lakom mentalnom retardacijom predviđeno pravilnikom o NPP za učenike sa posebnim obrazovnim potrebama sa lakom mentalnom retardacijom je u sledećim zanimanjima: zidar, moler, krojač, konfekcijski šivač, pekar, kuvar, frizer i bravar, o čemu posebne NPP donosi Ministar, na osnovu Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju.'' Ovo pismo potpisuje, sada već bivši direktor škole, Branko Papić. 

 

Međutim, Republički pedagoški zavod – Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, u januaru 2016. šalje svoj dopis školi i potvrđuje stav komisije. „S obzirom da ste tek krajem novembra, odnosno pred kraj prvog polugodišta, dobili nalaz i mišljenje prvostepene komisije, a do tada je učenik pratio redovni nastavni plan i program i dobijao ocjene za ostvarene rezultate, mišljenja smo da je moguće da 1.polugodište završite tako, ili da učenik prvo polugodište završi u skladu sa saznanjima iz nalaza prvostepene komisije i zakonskih propisa'', kaže se dodatno u dopisu komisije. 

 

Uprkos ovim stručnim mišljenjima, direktor ŠŠC-a sa svojim kolegama donosi odluku da se Slavku, iako je u prvom polugodištu bio ocjenjivan, ocjene ne zaključe na kraju polugodišta. U drugom polugodištu stvari postaju još gore - direktor škole i nekolicina profesora SŠC-a u Rudom odlučuju da uopšte ne ocjenjuju Slavka, niti se angažuje asistent u nastavi, sa objašnjenjem da je „nemoguće ostvariti komunikaciju dovoljnu za razgovor i ocenjivanje“ i kako roditelj nije dostavio mišljenje Komisije na vrijeme prema kojem bi se škola mogla ravnati. Iako su, dakle, Komsija i Republički pedagoški zavod u više navrata potvrdili da Slavko može pohađati redovno školovanje uz nužna prilagođavanja programa, metodologije i pristupa radu sa njim, SŠC u Rudom nije poduzeo ništa da obezbijedi uslove za njegovo nesmetano školovanje. 

 

Nezakonito postupanje škole je već predmet u sudskom procesu koji je pokrenut pri nadležnom sudu u Višegradu, zbog kršenja zakona o srednjem obrazovanju i uskraćivanja prava na školovanje. Važno je napomenuti da, na osnovu svih dokumenata koje smo imali na uvid, niko nije tražio kreiranje ''specijalnog'' nastavnog plana i programa za Slavka, već prilagodbu postojećeg plana i programa Slavkovim mogućnostima. Problem je nedostatak dobre volje. 

 

Stvari se, međutim, i nakon odlaska Branka Papića sa mjesta direktora SŠC Rudo, i dolaska Tatomira Eleza kao novog direktora i dalje nisu promijenile. Tačnije, još uvijek se sve one preporuke vezane za Slavka Mrševića zanemaruju, a škola umjesto priznavanja greške insistira da Slavko ponovo bude upisan u školu,u prvi razred, ali onu trećeg stepena. Bez obzira na činjenicu da je Komsija u četiri navrata procijenila da je Slavko sposoban pohađati školu četvrtog stepena, smijer tehničar drumskog saobraćaja. 

 

Institucija Ombudsmana je primila žalbu oca Slavka Mrševića u septembru 2016. godine. 

 

„Ombudsman za djecu Republike Srpske je, u skladu sa ovlaštenjima utvrđenim članom 9. Zakona o ombudsmanu za djecu donio preporuku kojom je predložio školi da preduzme potrebne mjere i aktivnosti radi otklanjanja situacije  koja je dovela do povrede prava učenika, na način da: -učeniku S.M. koji je stekao status redovnog učenika, omogući status redovnog učenika u skladu sa zakonom. Preporuka je dostavljena Srednjoškolskom centru Rudo, Ministarstvu prosvjete i podnosiocu žalbe. Do danas po preporuci Ombudsmana za djecu nije postupljeno“, zaključuje Ombudsman za djecu RS, Dragica Radović. 

 

Iz Udruženja Djeca svjetlosti iz Banjaluke, koje se bavi inkluzijom djece sa autizmom u obrazovni proces, kazali su nam da prema njihovim iskustvima, u slučaju osnovnih škola, inkluzija funkcioniše ukoliko postoje asistenti u nastavi. „Za srednju školu naše iskustvo takođe pokazuje da ovisno o stepenu pomoći, ali i radu sa djecom, niz njih pokazuje uspjehe u školovanju.  Mislimo da ipak treba napraviti razliku između percepcije velikog grada i male sredine. Mi ovdje, u Banjaluci, imamo opcije, ali šta sa nekim manjim sredinama? Kao u slučaju učenika Slavka Mršovića. Škole moraju nekad izaći u susret. Ovaj dječak želi socijalizaciju, i treba naći načina kako mu pomoći. Ako nema alternative, ako je mala sredina u pitanju, mora se insistirati na kompromisu i mora se izaći više u suret roditeljima. Ljudi uglavnom u ovakvim slučajevima nemaju izbora.  Ali bilo bi nužno, ukoliko dijete nije u stanju samo pohađati nastavu, da mu se dodijeli asistent u nastavi. Zbog čega on ne bi trebao imati asistenta ukoliko mu je potreban? Nema razloga, ima pravo na asistenta kada ide u srednju školu“, kazali su nam iz Udruženja Djeca svjetlosti.

 

Prema mišljenju Sanele Lindsay predsjednice Skupštine EDUSA, o slučaju Slavka Mrševića, osobe sa oblikom autizma koji on ima često, uz manje idividualne prilagodbe, a nekad ni toliko, mogu biti veoma uspješne u školi i na poslu, tako da Slavkova škola nema nikakvo opravdanje vezano za poteškoću djeteta. „Dakle, ovdje se radi o nedopustivoj odluci školske uprave da dijete s poteškoćama (bilo kakvim) ne može pohađati srednju školu, što je u 21.vijeku neprihvatljivo i protivno postojećem Zakonu o zabrani diskriminacije BiH te treba biti sankcionisano i ispravljeno od strane nadležnih institucija“, kazala je Lindsay.  

 

Činjenično stanje, i povodom slučaja učenika Slavka Mrševića, a kako se čini i u generalnoj društvenoj percepciji problema autizma i mogućnostima uspješnog uključivanja djece i mladih sa autizmom u obrazovne i druge životne procese, pokazuje da se u BiH na ovaj problem još uvijek gleda sa stigmom i neznajem. Čime se znatno osujećuje mogućnost da se potencijal koji mladi ljudi sa autizmom imaju i mogu uz blagonaklonu detekciju i rad razviti usmjerava u pozitivnom pravcu. Kako bi se svakom životu omogućila jednaka prilika da se ostvari i iskaže.