Zločini iz mržnje: pravna istorija

12. oktobra 1998. godine u gradiću Laramie u Wayoming-u, ubijen je Matthew Shepard. Imao je 22 godine i ubijen je zbog toga što je bio gej. Njegova smrt bila je jedan od razloga da Kongres SAD usvoji zakon protiv zločina iz mržnje.
Piše: 
Ahmed Mešić, foto:soundtracktomyday
Podijeli ovaj članak: 
Pojava koja je u uzlaznoj putanji u čitavom svijetu, a i Bosna i Hercegovina ne predstavlja izuzetak, jesu zločini iz mržnje. Kao najekstremniji izraz predrasuda, zločini iz mržnje imaju veoma teške posljedice po žrtve i zajednice kojima pripadaju, izazivajući osjećaje nesigurnosti i straha.  Ono što zabrinjava je da, i pored uvođenja i dodatnog proširenja definicija zaštićenih osoba u krivičnim zakonodavstvima, problem ne jenjava.   
 
 
Mathew Sheppard, James Byrd Junior ... 
 
Pojam zločina iz mržnje, odnosno zločina koji su motivisani predrasudama usmjerenim prema pojedincu koji dolazi iz određene zajednice, vezuje se za borbu za prava, slobode i jednakost.  
 
Intenzivno je počeo da se upotrebljava širom svijeta počev od 1990. godine, kada je u američkom Kongresu usvojen „The Hate Crime Statistics Act“.   Tokom devedesetih godina broj nasilnih krivičnih djela u međurasnim, međuetničkim sukobima, kao i pojave paljenja crkava, vjerskih i sakralnih objekata, bio je u porastu u čitavoj SAD-u. Bio je samo trenutak kada će ova djela eskalirati u nešto veće i mnogo opasnije. Nešto što će za posljedicu imati smrt i ubistvo. Kulminacija talasa mržnje prema drugačijem rezultirala je u brutalnim ubistvima tokom 1998. godine - James Byrd Juniora i Matthew Sheparda. Ubistva ove dvojice osoba podstaknuta su njihovom seksualnom opredjeljenošću i rasnom pripadnosti. Tokom suđenja optuženima za ubistvo Matthew Sheparda kao motiv ovog djela prikazana je mržnja prema LGBT osobama, dok u slučaju ubistva James Byrda motiv bila rasna mržnja. 
 
Svi se slažu sa jednim. Ovakvi okrutni zločini ne smiju se više dešavati i niko nije zaslužio da ovako završi, bez obzira na njegovu etničku, rasnu, vjersku ili seksualnu opredjeljenost.  Ovi nesretni događaji inicirali su donošenje nacrta zakona kojim bi se povela ozbiljnija borba protiv zločina iz mržnje. Iako je nacrt zakona bio podnesen i predložen Kongresu još 2001. godine, tek je 2009. usvojen kao zakon koji je dobio naziv „The Matthew Shepard and James Byrd Jr. Hate Crimes Prevention Act“ . Zakon obezbjeđuje da žrtve ovih zločina dobiju poseban status, status federalne zaštite, uvode se veća ovlaštenja federalnim organima da se uključe u preduzimanje istražnih radnji, kada postoji sumnja da je izvršen zločin iz mržnje.  
 
Zločin iz mržnje podrazumjeva primjenjivanje različitih oblika nasilja prema žrtvama koje su odabrane po kriterijumu rasne, nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti, ili na osnovu seksualnog opredjeljenja, kojim kriterijumima se može pridodati još i invalidnost i umanjene intelektualne sposobnosti žrtve.  Radnja izvršenja zločina iz mržnje, usmjerena je na kategoriju etničkih grupa, nacionalnih manjina, imigranata, pripadnika manjinskih grupa, osoba sa drugačijim religijskim uvjerenjima, kao i osoba sa drugačijom seksualnom orijentacijom ili rodnim identitetom koje predstavljaju žrtve predrasuda.  
 
Druga bitna stavka kod zločina iz mržnje jeste odnos izvršilaca i žrtava nad kojim je izvršen zločin iz mržnje. Više nego kod drugih delikata, ličnost i individualne karakteristike žrtve su od sekundarnog značaja, pa tako izvršilac žrtvu u veoma malom broju slučajeva poznaje, pri čemu ga za izvršenje delikta opredeljuje visok stepen sigurnosti da žrtva pripada društvenoj grupi prema kojoj gaji negativna osećanja. Još jedna općeprihvaćena karakteristika izvršilaca zločina iz mržnje je da biraju žrtve koje zapravo ne poznaju ili ih poznaju veoma površno, što inače nije karakteristično za kriminalitet uopće. Navedeni podatak govori u prilog tvrdnji da su zločini iz mržnje posebno opasni jer žrtve ne mogu da preduzmu uobičajene mjere predstrožnosti kako bi se zaštitile.  U slučaju ubistva Matthew Sheparda izvršioci nisu prije zločina poznavali žrtvu. Matthew Shepard nije mogao da zna da su izvršioci opasni i da će ga ubiti zbog njegove seksualne opredjeljenosti kada je sjeo sa njima zajedno u vozilo kojim su se odvezli.   
 
U mišljenju Agencije Europske unije za fundamentalna prava (FRA) na predloženi tekst Okvirne odluke o borbi protiv razisma i ksenofobije navodi se da su osobe na čitavom području EU žrtve zlostavljanja i nasilja samo zbog njihovog stvarnog ili pretpostavljenog porijekla, ubjeđenja, životnih izbora ili fizičkog izgleda. Postoji obaveza i dužnost svake države članice da zaštiti osnovna prava ovih osoba i da se izvršioci ovih krivičnih djela procesuiraju pred nadležnim sudovima i da ove radnje ne prođu nekažnjeno.  Smatra se da ove slučajeve, uz doživljeni strah i traumu kod žrtve, paralelno prati i kolektivni strah i traume unutar grupe iz koje potiče žrtva, te čak da je moguće da posljedice više pogađaju grupu nego pojedinca.  U izvještajima FRA identifikovane su kategorije oštećenih nad kojima se izvršavaju krivična djela zločina iz mržnje. Tako se u izvještaju identificirano je da su ova djela najčešće usmjerena protiv sljedećih kategorija stanovništva i objekata: povratničkih zajednica, vjerskih i sakralnih objekata, pripadnika seksualnih manjina i Roma.   Imovina, koja pripada ili se dovodi u vezu sa zajednicom, kao što su vjerski objekti, također je meta krivičnih djela počinjenih iz mržnje.  
 
 
Zločin iz mržnje u međunarodnom pravu
 
Zajednička akcija 96/443/JHA - vezano uz aktivnosti u borbi protiv rasisma i ksenofobije, usvojen je od strane Vijeća Europe 1996.godine . Ovim dokumentom predviđeno je rasističko i ksenofobično ponašanje kao radnja koja treba da predstavlja krivično djelo u svim zemljama članicama. Cilj donošenja zajedničke akcije jeste da se spriječi praksa izbjegavanja krivičnog gonjenja i procesuiranja izvršilaca krivičnih djela iz domena rasisma i ksenofobije.   
 
Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije  - član 4.a Konvencije obavezuje da se, između ostalog, uvrsti u krivično djelo i svako širenje ideja zasnovanih na superiornosti ili rasnoj mržnji, svako podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja, ili izazivanja na takva nasilja, uperenih protiv svake rase ili svake grupe osoba druge boje ili drugog etničkog porijekla, kao i pružanje pomoći rasističkim aktivnostima, podrazumijevajući tu i njihovo finansiranje.   
 
Okvirna odluka o borbi protiv rasizma i ksenofobije  - usvojena 2008. godine, kao dopuna zajedničke akcije 96/443/JHA. U ovoj odluci između ostalog navedeno je da djela motivirana rasizmom i ksenofobijom moraju biti krivična djela u zakonodavstvima država sa efektivnim kaznama koje se kreću od 1 godine do 3 godine zatvora. Iako se odlukom ne obuhvataju određene kategorije kao što je antisemitizam, seksualna opredjeljenost i invalidnost, države u skladu sa zabranom diskriminacije i Europskom konvencijom i Poveljom EU, proširuju definicije zločina iz mržnje kojim su obuhvaćene i ove zaštićene kategorije.  
 
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima  - obavezuje države članice da Ustavima i zakonima obezbjede i poštuju prava i slobode utemeljene ovim paktom. Posebno važna odredba nalazi se u članu 20.2 gdje svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje treba biti zabranjeno zakonom. 
 
Preporuke Europske komisije protiv razisma i netolerancije (ECRI) - dokument objavljen 1996.godine daje preporuke državama da u svoje najviše akte, Ustave i zakone ugradi odredbe koje zabranjuju diskriminaciju i uvode obavezu da se ne tolerišu akti nasilja na temelju rasizma, ksenofobije, antisemitizma i drugih predrasuda.
 
Izvještaji i Mišljenja Agencije Europske unije za fundamentalna prava (FRA) daju značajan doprinos na suzbijanju i praćenju zločina iz mržnje na području EU. U godišnjem izvještaju za 2012. godinu podcrtani su napori država da se obezbjedi sudska zaštita žrtvama i kažnjavanje izvršilaca za krivična djela iz mržnje. Nadalje konstatovano je da su države članice konstantno radile na poboljšavanju definicije zločina iz mržnje i proširenju definicije zaštićenih osoba na koje se odnose djela koja su motivirana mržnjom.  
 
 
Europski sud za ljudska prava – praksa i efekti
 
Europski sud za ljudska prava u Strazburu postupao je u više predmeta koji su imali osnov zločine iz mržnje. Rezultat rada ovog suda u pogledu zločina iz mržnje jesu neki od standarda koje države moraju primjenjivati u njihovom procesuiranju. 
 
Šečić protiv Hrvatske  - u aplikaciji Europskom sudu za ljudska prava iznesene su tvrdnje da Hrvatska nije preduzela ozbiljne mjere i temeljnu istragu u vezi napada koji su izvršeni prema aplikantu, te da je aplikant bio dikriminiran u odnosu na njegovo romsko porjeklo. U obrazloženju presude dalje se navodi da državne vlasti imaju dodatnu dužnost preduzeti razumne korake kako bi raskrinkale svaki rasistički motiv i utvrdile jesu li u tim događajima mogle ulogu odigrati etnička mržnja, ili predrasude. Postupati prema rasno motivisanom nasilju i brutalnosti jednako, kao u predmetima koji nemaju rasne konotacije, značilo bi ne vidjeti specifičnu narav tih djela koja su naročito destruktivna u odnosu na temeljna ljudska prava i slobode. I u ovom predmetu Sud je našao da je došlo do povrede člana 3. i člana 14. Konvencije.
 
U izvještaju Komiteta ministara Vijeća Europe koje prati izvršenje presuda iz 2010. godine   konstatovano je da je istraga u ovom predmetu okončana jer je nastupila zastara krivičnog gonjenja. Dalje se zapaža da je u kontekstu provođenja presude došlo do uvođenja inkriminacije zločina iz mržnje u nacionalno zakonodavstvo tokom 2006. godine, te da je određeni broj predmeta procesuiran pod ovom inkriminacijom. Oformljen je poseban odjel pri policijskoj upravi Zagreb koji ima zadatak da provodi istrage kako bi bili identificirani izvršioci krivičnih djela iz mržnje. Ujedno je tokom 2006.godine provedena opsežna obuka i edukacija policijskih službenika, te je uveden i poseban program na policijskim akademijama koji ima cilj borbu protiv zločina iz mržnje. 
 
Angelova i Iliev protiv Bugarske   - navodi aplikacije Europskom sudu za ljudska prava su sadržavali pritužbe da vlasti Bugarske nisu preduzele dovoljne mjere kako bi provele istragu i kaznile izvršioce odgovorne za fizičko nasilje i smrt člana porodice aplikanta koji je romskog porjekla. Dalje se navodi da krivično zakonodavstvo u Bugarskoj nema odredbe kojim se kažnjavaju zločini iz mržnje. Europski sud za ljudska prava zauzeo je stav da je Bugarska prekršila svoje obaveze i da je potpuno neprihvatljivo da, uprkos tome što su rasistički motivi počinilaca bili očigledni, ona nije uspjela ovaj predmet dovesti pred lice pravde na vrijeme. U presudi je podrctana obaveza država da u skladu sa članom 2. Konvencije provedu efektivnu istragu u predmetima lišenja života i da takva istraga mora biti preduzeta u svim predmetima bez dikriminisanja određenih grupa. Također države su u obavezi da utvrde bilo kakav motiv na rasnoj i diskriminatornoj osnovi i da jasno utvrde da li je djelo bilo motivirano mržnjom. Propuštanje ovih obaveza i jednak pristup predmetima u kojim postoji motiv mržnje sa drugim djelima predstavlja kršenje fundamentalnih principa i ljudskih prava.
 
Bugarska je usvojila brojne uredbe i instrukcije od strane javnih tužilaca i policijskih struktura. Izvršene su izmjene i krivičnog zakona te je uvedeno teže kažnjavanje za krivična djela ubistva i nanošenja tjelesnih povreda motiviranih mržnjom.  Unaprijeđeno je provođenje istrage i uvedeno utvrđivanje rasističkih motiva prilikom upotrebe sile. Preduzete su izmjene krivičnog zakona u aprilu 2011. godine, gdje se utvrđuju teže kvalifikacije za ubistva i nanošenje tjelesnih ozljeda koje su motivisane rasnim ili ksenofobijom.
 
Đurđević protiv Hrvatske  - u ovom predmetu Europski sud za ljudska prava prihvatio je da je došlo do povrede člana 3. (zabrana mučenja i torture). Aplikanti navode da su bili žrtve zločina iz mržnje protiv osoba s invaliditetom, da se maltretiranje niske razine, ako ga se zanemari, pretvori u nasilje punog intenziteta, koje može dovesti do krajnjih posljedica kao što su smrt ili teško zlostavljanje. Jedna od razloga aplikacije je i nedostatak pravnih lijekova za prijavljeno djelo. Sud se uvjerio da su domaće vlasti bile svjesne trajnog maltretiranja prvog podnositelja od strane djece iz njegovog susjedstva i djece koja pohađaju obližnju školu. Također, mjerodavne vlasti nisu poduzele dovoljne korake kako bi utvrdile razmjere problema i spriječile da se događa daljnje zlostavljanje čime je došlo do povrede člana 3. Konvencije.  
 
 
A u Bosni i Hercegovini ...  
 
Gore spomenuti pravni dokumenti i presude Europskog suda za ljudska prava obavezuje države da prepoznaju i uvedu zaštitu od zločina iz mržnje. Bosna i Hercegovina je potpisnica i ima obavezu poštivanja međunarodnih ugovora i konvencija.  
 
Danas se može reći da je Bosna i Hercegovina država koja u svom zakonodavstvu djelimično posjeduje odredbe kojima se kažnjavaju zločini iz mržnje. Također prisutne su reforme krivičnog zakonodavstva entiteta kojima se uključuje kvalifikacije zločina iz mržnje, a što predstavlja rezultat poštivanja međunarodnih ugovora i konvencija, te usklađivanje krivičnih zakona sa pravilima EU. Izmjenama i dopunama krivičnih zakona, Brčko distrikt i Republika Srpska su uveli u krivična zakonodavstva odredbe koje se odnose na krivična djela iz mržnje, utvrđivanje motiva mržnje kao otežavajuće okolnosti i određenih kvalifikovanih oblika djela koja su počinjena iz mržnje. 
 
Na području koje pokriva nadležnost Federacije BiH provodi se inicijativa za donošenje izmjena i dopuna krivičnog zakona FBiH kojim bi se kažnjavala krivična djela zločina iz mržnje. 
Značajan doprinos u budućem prepoznavanju i procesuiranju izvršilaca zločina iz mržnje predstavlja definicija mržnje koja je navedena u osnovnim pojmovima KZ BD i KZ RS. Identično poimanje zločina iz mržnje definira i Kazneni zakon Hrvatske gdje je u članu 87.stav 20. navedeno da je zločin iz mržnje kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovjesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe.  Krivično zakonodavstvo u BiH, pretrpilo je određene izmjene i reforme kada su u pitanju međunarodno preuzete obaveze BiH u smislu uvođenja zločina iz mržnje. 
 
Međutim još uvijek je ta zaštita nedovoljna i neujednačena. To se prije svega odnosi na Krivični zakon Federacije BiH, u kojem mržnja još uvijek nije utvrđena kao otežavajuća okolnost za sva krivična djela, niti je predviđena kao kvalifikatorna okolnost za veći broj težih krivičnih djela, za razliku od Krivičnog zakona RS i Krivičnog zakona Brčko distrikta. Neusvajanjem zakonskih izmjena u krivično zakonodavstvo FBiH nastala je situacija koja održava pravnu nesigurnost prije svega osoba koje su ciljane od strane izvršilaca zločina iz mržnje i koje potpadaju pod teritorijalnu nadležnost FBiH. Samim tim pojavljuje se problem diskriminacije jednog broja stanovnika entiteta FBiH i potencijalnog kršenja njihovih prava zagarantovanih Ustavom BiH, entitetskim i kantonalnim Ustavima, kao i Europskom konvencijom. Neuvođenjem zaštite od zločina iz mržnje u svoje krivično zakonodavstvo, FBiH stavlja u nepovoljniji položaj osobe u odnosu na one koje žive na području Republike Srpske i Brčko distrikta.  
 
 
Zanemarljiv broj procesuiranih slučajeva
 
Presudom Osnovnog suda Prijedor broj 77 0 K 015503 09 K zbog krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti osuđen je J.A. uvjetno na 6 mjeseci zatvora. U obrazloženju se navodi da je djelo izvršeno sa direktnim umišljajem na izazivanje nacionalne netrpeljivosti i ugrožavanje sigurnosti. Međutim, sud nije našao da na strani okrivljenog postoje otežavajuće okolnosti. 
 
Ako je Bosna i Hercegovina inkriminisala zločine iz mržnje u krivični zakon, zbog čega se ti predmeti ne procesuiraju pred sudovima?
 
Razloga je više. Neprijavljivanje ovih djela, nepoznavanje zločina iz mržnje od tužilaca i sudija, nedovoljna edukacija i neinformiranost javnosti o ovoj vrsti krivičnih djela, nepostojanje krivičnih djela iz mržnje u zakonu Federacije BiH, neki su od razloga koji doprinose nezastupljenosti zločina iz mržnje u presudama. 
 
Zločini iz mržnje rijetko budu procesuirani pred nacionalnim zakonodavstvima. U istraživanju zločina iz mržnje u krivičnom zakonodavstvu koje je obavljeno za period od 2004. do 2005. godine u Švedskoj kao jedan od zaključaka javlja se i činjenica da postoji značajan broj izvještaja koji ukazuju na postojanje djela koja se mogu okvalifikovati kao zločini iz mržnje. Od toga mali je broj predmeta koji na kraju budu procesuirani, a još manji, koji rezultiraju u presudi iz koje se vidi da je izvršeno krivično djelo zločina iz mržnje. Motiv izvršenja djela je nekada u cijelosti zanemaren, a u nekim slučajevima i ako se navodi nije uzet u obzir prilikom donošenja i odmjeravanja kazne.  
 
Na primjer, neprijavljivanje ove vrste krivičnih djela u kontekstu pripadnika LGBT zajednice je u direktnoj vezi sa strahom žrtava da će javnosti saznati njihov identitet i drugačiju seksualnu, rodnu opredjeljenost.  
 
Drugi razlog neprijavljivanja zločina iz mržnje je i sama neupućenost žrtava i nepoznavanje kriterija ovih djela. Način na koji bi se mogla popraviti spoznaja i saznanja o ovoj vrsti krivičnih djela jeste da ista budu zastupljena u nastavnim predmetima na fakultetima i da mediji više posvećuju pažnje ovoj problematici. Informisanje o pravima koje imaju žrtve zločina tokom postupka prijavljivanja djela i postupka pred sudom, kao i mogućnosti da se njihov identitet zaštiti od javnosti, predstavljali bi ohrabrujući faktor koji bi inicirao žrtve da prijavljuju zločine iz mržnje. Također određivanje pritvora osumnjičenim za izvršenje zločina iz mržnje šalje pozitivnu sliku oštećenim i zajednici kojoj oštećeni pripadaju. Sigurno da bi se pritvor određivao od slučaja do slučaja cijeneći sve okolnosti događaja i težinu djela, te se ne bi smjelo desiti da se po automatizmu osumnjičeni za izvršenje zločina iz mržnje stavlja u pritvor, a što je u suprotnosti sa osnovnim postulatima krivičnog prava.
 
Europska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) u izvještaju za Bosnu i Hercegovinu iz 2005. godine konstatuje potrebu edukacije  po pitanju procesuiranja krivičnih djela vođenih pobudama. U izvještaju je navedeno da ECRI naglašava da svi oni koji rade u okviru sistema krivičnog pravosuđa, a posebno policija, tužioci i sudije, moraju biti temeljito educirani o sadržaju ovih, te da ih se mora učiniti svjesnim potrebe da ozbiljno uzimaju sva djela rasizma i rasne diskriminacije i da izvode počinitelje tih djela pred sud.  Bosna i Hercegovina po ovom pitanju zaostaje za primjerice Hrvatskom gdje se izdvajaju finansijska sredstva usmjerena na edukaciju pravosudnog aparata sa zločinima iz mržnje. Ministarstvo za unutrašnje poslove Hrvatske je do maja 2007. godine provelo trening i edukaciju u segmentu zločina iz mržnje za 300 pripadnika policije, sa krajnjim ciljem da ovaj broj poveća na 1300. Istovremeno su organizovani kursevi za graničnu policiju i druge odjele, te su izvršene izmjene u definicijama zločina iz mržnje u krivičnom zakonodavstvu.  
 
U Bosni i Hercegovini edukaciju provode tijela koja su uspostavljena da provode program obuka tužilaca i sudija. U programu početne obuke i stručnog usavršavanja za 2013. godinu uveden je seminar zločini iz mržnje na kojima su polaznicima date osnove šta je su to krivična djela iz mržnje, koja je razlika u odnosu na druga krivična djela, karakteristike i međunarodni i regionalni standardi za borbu protiv ovih djela.  Javna ustanova Centar za edukaciju sudija i javnih tužilaca u RS također je obradio temu zločina iz mržnje tokom 2012.godine.  
 
 
Treba li BiH slučaj poput Mathew Sheppard-a?
 
Od ubistva Matthew Sheparda i James Byrda zločini iz mržnje su danas prepoznati kao teška krivična djela koja ostavljaju posljedice po žrtvu, ali i grupu iz koje žrtva potiče i identifikuje se. 
Moderna društva i države nastoje da se bore protiv ovih zločina. Krivični zakoni su dopunjavani kvalifikacijama koje kažnjavaju zločine iz mržnje. 
 
Bosna i Hercegovina je posljednjim izmjenama krivičnog zakona Brčko distrikta i Republike Srpske uvrstila krivična djela zločina iz mržnje. Ovom reformom krivičnih zakona uvedeni su pojmovi zločina iz mržnje, kao i obaveza strožijeg kažnjavanja za krivična djela koja su izvršena sa motivom mržnje. 
 
Ipak motiv izvršenja krivičnog djela iz mržnje se ne utvrđuje i čak i u onim odlukama kada stoji da se radi o krivičnom djelu iz mržnje i umjesto da to bude otežavajuća okolnost, ne igra nikakav značaj u odmjeravanju krivične sankcije.  
 
Primjetni su napori da se izvrši edukacija organa gonjenja i pravosuđa. Posebno je značajan i rad nevladinog sektora u promovisanju i savjetovanju o krivičnim djelima iz mržnje. Sigurno da je pred Bosnom i Hercegovinom dug put kako bi zločini iz mržnje bili zastupljeni u krivičnim postupcima i kako bi se poštivala prava svih bez obzira na etničku, vjersku, rasnu pripadnost, spol ili seksualnu opredjeljenost ili rodni identitet. Ako i postoji dilema da li treba uključiti zločine iz mržnje u krivično zakonodavstvo, odnosno da li treba definirati motiv mržnje kao otežavajuću okolnost u izvršenju djela, onda su te dileme otklonjene odlukama Europskog suda za ljudska prava. 
 
Da li BiH treba da se desi slučaj kao što je bilo stradanje Matthew Sheparda da bi se svi aktivnije uključili u borbu protiv zločina iz mržnje? Usvajanje izmjena krivičnog zakona Federacije BiH kojim bi zločini iz mržnje bili kvalifikovani kao krivična djela biće prvi korak u aktivnijem zalaganju i borbi protiv ovog problema.
 
 
O autoru: diplomirao na Pravnom fakultetu Sarajevo 2006. godine, pravosudni ispit položio 2009.godine, magistrirao 2012.godine na Pravnom fakultetu Sarajevo na Katedri krivičnog prava-Međunarodnopravni smjer. Krivičnim pravom se bavi od 2006.godine. Trenutno zaposlen kao stručni savjetnik u Ministarstvu pravde BiH, u odsjeku koji se bavi predmetima ratnih zločina.
 
 
Preporučujemo za čitanje:
 
Borba protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje : analiza incidenata motiviranih predrasudama u Bosni i Hercegovini, sa preporukama. Sarajevo : OSCE, Misija u Bosni i Hercegovini, 2012
 
 
Constructions of Homophobic Hate Crimes: Definitions, Decisions, Data, objavljeno u Journal of Scandinavian Studies in Criminology & Crime Prevention. 2007, Vol. 8 Issue 2
 
Counting - and Countering - Hate Crime in Europe objavljeno u European Journal of Crime, Criminal Law & Criminal Justice. 2010, Vol. 18 Issue 4
 
 
Jo-Anne Bishop, Addressing hate crime as a regional security threat, članak objavljen u Security & Human Rights, broj 19/2, 2008.
 
Milena Pavlović, Specifične karakteristike izvršilaca i žrtava zločina mržnje, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, broj XLIII (3), 2009.
 
Milica Kovačević, Zločini iz mržnje, članak objavljen u časopis Temida broj 4, 2009.
 
Nikola Petrović, Zločini iz mržnje objavljeno u Časopisu Temida broj 4, 2011
 
Ostavite komentar