Zarbibi: Zatvorski dnevnik nevjeste djevojčice

Zarbibi je imala šesnaest godina, i bila u četvrtom mjesecu trudnoće, kada je ubila svog muža pokušavši mu otkinuti glavu kuhinjskim nožem. Na dan ubistva, ponudila mu je masažu, privezala mu noge i ruke za krevet, pa mu oduzela život. "Idućeg jutra,  iako sam bila u policijskog stanici, bila sam sretna što on više ne živi na ovome svijetu", piše Zarbibi u svom iskazu. "Pošto sam ga se oslobodila, osjećala sam se laganom poput balona koji može jednostavno odletjeti."

Zarbibin život bio je u skladu s normama afganistanske zajednice u Iranu kojoj je pripadala, kaže njen branitelj, advokat za ljudska prava Hosein Raisi. U Iranu, sve rašireniji pristup obrazovanju učinio je dječje brakove manje uobičajenom pojavom.

No, mnogi migranti iz Afganistana, kojima je uskraćeno iransko državljanstvo i  prilike za ekonomski probitak, i dalje udaju svoje mlade kćeri zbog financijske koristi koju to donosi – obično je u pitanju protuvrijednost četiri ili pet hiljada dolara. Po njenim riječima, njena porodica ju je podržavala u nastojanju da se obrazuje sve dok njeni otac i brat – jedini koji su zarađivali u porodici – nisu postali nesposobni za rad.

"Pošto više nismo imali muških da zarađuju, ja sam se morala zaručiti za nekog tipa kojeg nikad prije nisam vidjela". U dobi od trinaest godina pravno su je obavezali da se uda za čovjeka od dvadeset i pet, a u petnaestoj godini je bila i zvanično udata i prisiljena napustiti porodični dom i školovanje. "Kad sam zakoračila u novu kuću, imala sam osjećaj kao da sam ušla u vlastiti grob", piše Zarbibi.

Pored ograničenja koja joj nameće rodna i staleška pripadnost, Zarbibi je živjela u izolaciji usljed koje joj je bilo gotovo nemoguće potražiti pomoć. U ključnom trenutku u narativu koji slijedi, ona pomišlja da pobjegne od muža. Ali, kako kaže Raisi: "Gdje bi to ona otišla? Situacija u koju je prisilno dovedena za nju je predstavljala zatvor baš poput pravog zatvora u koji ju je pravni sistem na kraju strpao."

Raisi je Zarbibi upoznao u zatvoru, nakon što je osuđena na smrt, i potaknuo je da piše dnevnik koji ovdje objavljujemo, "da bi joj služio kao neka vrsta terapije, i da bi javnosti mogla predstaviti svoju priču." Ovaj neuređeni dokument svjedoči o mukama jedne mlade žene koja je htjela imati pravo da izabere kad će se i za koga udati te o nesigurnosti jedne mlade majke koja razmišlja o budućnosti svoje kćeri.

Iako njen narativ s vremena na vrijeme zna biti konfuzan, u njenom pisanju vidi se talenat za izražavanje misli i osjećanja, vrijedan divljenja, uzme li se u obzir njeno ograničeno obrazovanje i marginalan položaj u kulturi. "Iako njen zločin predstavlja iznimku",  kaže Raisi, "jaka osjećanja koja su je motivirala da ga počini artikuliraju borbu ogromnog broja žena koje se nalaze u sličnom položaju".

Prema šerijatskom zakonu, porodica žrtve može oprostiti, dakle osloboditi ubicu odgovornosti za zločin. Nakon dugotrajne odbrane pred sudom, Zarbibi je dobila oprost od muževe porodice i oslobođena je izvršenja smrtne kazne, pod uvjetom da se uda za brata svog rahmetli muža, s kojim je u međuvremenu dobila još dvoje djece. Sloboda joj je i dalje izuzetno ograničena, a njenoj kćeri, rođenoj u zatvoru, nije dopušteno da ide u školu. Radi njene privatnosti i sigurnosti, ne objavljujemo Zarbibino puno ime.

                                                                                                                     *                      *                     *

Moja mlađa sestra Hava je prva od nas djevojčica postala majka, mada nije baš izgledala majčinski. Iako je i sama bila dijete od tek jedanaest godina, udali su je za petnaest godina starijeg čovjeka koji je potjecao iz puno drukčijeg svijeta. Iako sam bila veoma mlada, znala sam kakvu je bol, fizičku i mentalnu, moja sestra podnosila. Kad bi plakala i molila da se vrati kući, otac bi je podmićivao kokicama i keksima kako bi ostala s mužem. Kako je mogao? Tako mi Boga, ja ne bih nikome dala ni vlas s glave moje drage kćeri protiv njene volje.

Nakon jadne Have, došao je red na moju sestru Nedžar da se uda. Nedžar je bila treće, najmlađe dijete u porodici. Pošto se udala za brata Havinog muža, njih dvije postale su jetrve, pored toga što su bile rođene sestre. Zašto je moja porodica tako prokleta? Moja majka mislila je da će "spasiti" svoje kćeri samoće tako što će ih udati u ranoj dobi. Nije imala pojma koliko loš može biti taj drugi život.

Ubijalo me što sam morala gledati patnje svojih sestara. Pomisao da bi me mogla snaći ista takva sudbina postala mi je najgora noćna mora, nešto čega sam se plašila otkad sam bila jako mala. Za mene je riječ "muž" značila "čudovište". Srce mi je puklo kada se Nedžar iselila iz doma našeg djetinjstva, a i njoj.  Toliko je bila vezana za porodicu da je pala u tešku depresiju kada je počela živjeti sa svojim novim mužem. Depresija joj se pogoršala kada je zatrudnila s blizancima. Jednog dana igrale smo se zajedno kad je ona iznenada počela vrištati i čupati kosu. Toliko sam se prepala da sam se zamalo upiškila. Nažalost (ili možda na sreću?),  bebe su joj umrle pri porođaju. Ako ništa, imala je tu sreću da porođajne muke iskusi sa četrnaest ili petnaest godina, malo kasnije nego Hava.

*                      *                     *

Pošto više nismo imali muških da zarađuju, ja sam se morala zaručiti za nekog tipa kojeg nikad prije nisam vidjela. Jednog dana vraćala sam se iz škole i vidjela da me jedan moj rođak čudno gleda. Znala sam da nešto nije u redu. Kad sam došla kući zatekla sam oca kako plače. Znala sam da me puno volio. Znao je reći: "Neću svoju malu Zarbibi udati dok joj kosa ne bude bijela kao zubi." Kako mi je brzo kosa poprimila boju zuba! Kasnije te noći, kada sam rekla da ne pristajem na udaju, majka me je tako išibala da je moja koža počela plakati za mnom. Na leđima mi se pojavila lokva krvi, koja se ubrzo stvrdnula u sasušenu krastu. Pobjegla sam od majke i budućeg muža u kupatilo, i brzo zaključala vrata za sobom. Jednostavno nisam htjela spavati s njim. To mi se činilo kao nešto najgore što postoji. Pod je bio tako hladan da su mi stopala počela drhtati. Majka mi je zaprijetila da me neće pustiti u školu ako ne iziđem iz kupatila. Toliko sam voljela školu i učenje da bih sve uradila samo da idem na nastavu.  Rekla sam joj da ću izići ako me ona ne bude prisiljavala da idem njemu. Nije bilo odgovora.

Kada su me izvukli od tamo prebili su me gotovo nasmrt. Ne znam zašto ih moj muž nije pokušao zaustaviti, pošto sam tada već pripadala njemu. Čovjek bi pomislio, muž će me zaštititi. Sutradan me majka odvela u školu i rekla direktoru kako ne želi da njena kćerka pohađa nastavu jer je neposlušna kod kuće. Direktor, koji nije znao ništa o situaciji u kojoj sam se nalazila, me zamolio da ne budem neposlušna kako bi mi majka dopustila da nastavim školovanje. Stidila sam se da mu kažem istinu.

*                      *                     *

Čim je moj brak započeo, poželjela sam se oca toliko da mi se činilo da ću eksplodirati. Željela sam zvati nekog, bilo koga, da me spasi, ali nije bilo nikog osim Boga. A Bog je valjda imao čepiće u ušima. Nikad neću moći zaboraviti užas koji sam osjećala kad su me prisilili da se udam za tog čovjeka. Imala sam samo trinaest godina, i bila udata za nekog ko je  puno stariji od mene, na vrhuncu muške moći, nekog ko je svoju ženu mogao tretirati kako mu drago, ne obazirući se na mene. Od mirisa njegove kolonjske vode mi se povraćalo.

Dvije sedmice nakon što sam se udala otišli smo na vjenčanje rodice moje majke, i namjeravali smo tu prenoćiti. Igrala sam se sa kćerima svojih rodica cijeli dan, bilo mi je jako lijepo. Na trenutak sam se ponovo osjećala slobodnom, kao dijete. Odjednom, majka me je zovnula i rekla da okupim braću i sestre i da idemo kući. Jako sam se uzrujala i nije mi bilo jasno zašto tako postupa. Šesto čulo mi je govorilo da je moj muž vjerovatno došao u našu kuću i da hoće da me majka natjera da se vratim. Molila sam je da mi dopusti da ostanem kod tetke, ali nije htjela.

Naravno, čim sam odvela rođake kući vidjela sam njega tamo. Sad sam već bila sigurna da je on uzrok, pa sam mu zalupila vrata pred nosom i otišla u kuhinju, Sjedila sam tamo neko vrijeme. Onda sam na pultu vidjela deterdžent. Zgrabila sam bocu i progutala najmanje koliko stane u čašu. Tako mi se smučilo da sam napovraćala pun sudoper. Moja majka je utrčala u kuhinju sva izbezumljena zbog mog vrištanja i kad me je vidjela kako povraćam počela je na sav glas zvati upomoć i izjurila iz kuće. Bože moj, osjećala sam da mi tijelo izgara iznutra i da ništa neće moći ugasiti vatru. Bila sam sigurna da ću umrijeti. Da barem jesam! Da sam tada umrla, moja porodica i moje dijete ne bi trpjeli zbog onoga što sam na kraju učinila.

*                      *                     *

Nakon što sam se zaručila, jedna od mojih sestara se s djecom vratila kući, bježeći od svog užasnog muža. Bruka koju je to navuklo na porodicu me je na neko vrijeme spasila od mog zaručnika. Znala sam da su svi ljuti jer je pobjegla od muža, ali mi je drago što je to učinila. U to vrijeme moj brat je zapao u probleme oko prodaje droge pa je morao pobjeći. Otac je bio u Afganistanu, pa je policija privela majku umjesto njega. Onda je moja sestra uzela ono malo novaca što smo imali i otišla potražiti brata da nam pomogne, ostavivši nas djecu – mene, moju malu sestru i djecu moje druge sestre – same bez muških da nas štite. Živjela sam u strahu da će moj zet saznati i doći, i odvesti svoju djecu zauvijek.

Usprkos strahu od napuštanja, bila sam sretna što moj zaručnik više nije mogao dolaziti našoj kući, i zahvalna što sam odjednom postala tako nezavisna. Jedne noći je došao i zakucao na vrata. Stajala sam skamenjena, i rekla mu da ne smijem nikom otvarati dok se majka ne vrati. Moja mala sestra je samo buljila u mene u šoku. Nakon što me je pola sata nagovarao da otključam, dosadilo mu je pa je otišao. Barem taj jedan dan mi se činilo da mi je Bog dao krila da poletim. Zaboravila sam sve svoje jade. Samo sam razmišljala o sreći koja me snašla što nisam s njim u tom trenutku. Kladim se da mi niko ne bi povjerovao, ali jedna jedina sekunda s njim meni je bila duga kao hiljadu sati.

*                      *                     *

U to vrijeme živjeli smo u istoj zgradi u kojoj se nalazio granap pored jedne uske uličice. Moja sestra, brat i nećak su tu radili s vremena na vrijeme. Hvala Bogu što nismo pomrli od gladi.  Svi bismo pomrli od bijede da nije bilo vlasnika tog granapa koji nas je zapošljavao. I dan danas se molim da mu se ostvari sve što poželi u životu. Znao je u kakvoj smo situaciji i pomogao nam je nevjerovatno mnogo.

Noću bih ležala budna, čeznući za danima kad sam bila mala a moj otac se brinuo o nama. Volio me više od ostale svoje djece. Bila sam jako razmažena. Nikad mi nije palo na pamet da bih sa očevih snažnih ramena mogla tako brzo pasti na tvrdu, hladnu zemlju. Amidže i dajdže nas nisu posjećivali u to vrijeme zbog stida što se moja sestra razvela od muža. Jedini koji nas je obilazio bio je hadži-Džalal, majkin rođak. Čak je i on dolazio samo nakratko, vidno uznemiren zbog bruke koju je sestra na nas navukla, pa bi začas odlazio kući.

Noću sam se nasmrt bojala biti sam u kući. Obično bih nečim poduprijela deku ispred prozora, tako da ako neko pogleda izvana da pomisli da to odrasla osoba spava pored djece. Onda bih legla spavati na sredini sobe. Kad bi se klinci vratili s posla, uvijek su pazili da me ne probude. Spavali bi u mokroj odjeći, pošto je bilo toliko hladno da se nisu mogli presvlačiti. Ni dan danas ne razumijem kako to da se niti jedno od njih nije žalilo. Nakon tako teškog života, nadam se da su svi ostvarili svoje najveće snove kad su malo odrasli.

Iako sam se bojala samoće, sjećam se da sam bila tako sretna što moj budući muž ne može do mene. Kada bih izišla iz kuće da idem u školu, on bi me jurio po mahali. Nastojala sam mu uteći kako sam znala i umjela.

*                      *                     *

A onda, iznenada, kad se moj otac vratio iz Afganistana, moj zaručnik je došao sa svojim ocem da me odvede. Moj otac je razgovarao sa mnom i rekao mi da nije u redu da vječno budem zaručena, a pošto majke nema trebala bih otići s mužem njegovoj kući. Isprva sam odbijala otići, i to je palilo neko vrijeme. Međutim, uskoro je moj svekar inzistirao da me moja porodica isporuči njegovoj kući. Niko – ni moj otac, ni majka, ni sestre – me nije pitao čak ni jesam li spremna. Ponekad sam se pitala smatraju li me uopće ljudskim bićem ili kurbanom koji žrtvuju radi sebe samih. Toliko sam se trudila dati nešto od sebe svojoj porodici, i puno sam ih sve voljela. Nikad ih ne bih napustila, ni u kojim okolnostima. U sigurnosti porodice osjećala sam se nezavisno, osjećala sam da mogu biti kćerka i sestra. Ali nisam mogla zamisliti da bih mogla biti prisiljena da postanem nečija žena.

Osim toga, škola je bila počela! Svaki put kad bih vidjela rodicu kako ide u školu, uzbudila bih se i obuzela bi me ljubomora. Sanjala sam da i ja idem u školu, i nije mi bilo jasno zašto neka djeca iz mahale ne vole učiti. Nikad neću zaboraviti prvi dan kad sam konačno krenula u školu. Imala sam osjećaj da mogu odletjeti niz cestu do školske zgrade. Svake godine bila sam tako nervozna za vrijeme upisa, nasmrt se bojala da mi neće dozvoliti da nastavim školovanje.

Nego, to se desilo na dvadeset i osmu noć ramazana. Nisam mogla vjerovati. Čekala sam i čekala da mi Bog pomogne. Došle su moje sestre i puno druge rodbine i prijatelja. Odjednom je moja sestra briznula u plač tako glasno, da je rasplakala sve ostale. Ja sam još uvijek bila u tolikom šoku da nisam bila u stanju pokazati nikakve emocije.

Ne znam kad sam konačno zaspala, ali dok sam spavala osjetila sam nešto hladno na ruci. Kad sam otvorila oči, vidjela sam da mi stavljaju kinu na dlanove. Bila mi je teška poput ćefina. Nadam se da niko nikad neće morati proći kroz to. Možda se nekom ne čini kao bogzna šta, ali meni je bilo.

Sutradan sam sve vrijeme čekala da se desi neko čudo pa da ne moram ići. Nije se desilo. Toliko sam plakala da nisam mogla hodati. Moje muke su tek počele. Bila sam izgubila nadu. Kad sam zakoračila u novu kuću imala sam osjećaj kao da sam ušla u vlastiti grob.

Kuća mog muža nalazila se uz vrt kraj kojeg sam prolazila kad sam se igrala kao dijete. Čudno je to, uvijek me je bilo strah tog vrta, kao da sam osjećala neku opasnost tamo.  Sad mi je jasno zašto sam se bojala. Dok sam ulazila u njegovo dvorište, osjećala sam se kao da sam se počela gušiti. Moja sestra je bila sa mnom kad sam prvi put išla muževoj kući. (Znala je šta će se desiti ako ne pođe sa mnom.) Stvarno nisam mogla disati. Voljela bih da sestra nije bila sa mnom tog dana, da se mogu ubiti. Ostala je sa mnom samo jednu noć, pa se vratila kući u Širaz sutradan.

Provela sam u muževoj kući tek sedmicu dana kad mi se ukazao izgovor da se vratim u svoju mahalu na slavlje. Kad sam otišla kući, prvo sam otišla u školu da vidim prijatelje. Svi su me pitali zašto me nema u školi. Bilo mi je neugodno da im kažem istinu. Kad sam rekla svojima da se želim vratiti u školu, svi su mi se smijali. Rekli su: "Mlada damo, ne ostaješ ti kod nas dovoljno dugo da ponovo kreneš u školu." Ne mogu vjerovati da se moj najveći san tako izjalovio. Mislili su da sam odrasla, samo zato što sam bila visoka. Nisu znali da sam se osjećala kao dijete. Voljela sam se igrati s djecom, ići u park, i pohađati nastavu. Nisam bila spremna da imam muža i postanem domaćica.

*                      *                     *

Nakon naših prvih nekoliko zajedničkih mjeseci moj muž se jako naljutio na mene. Nisam htjela da se on ljuti, ali njegova je krivica što sam ja bila tako nesretna. Preko dana radila sam šta sam mogla da se držim podalje od njega, ali navečer sam morala spavati pored njega. Naša soba nalazila se uz sobu mog svekra. Kad smo se svađali, bojala sam se da nas on ne čuje, pa sam se trudila da ne govorim ništa.

Kad me tukao, ja bih plakala, ne toliko od boli, već zato što sam morala spavati pored njega. Govorila sam sebi da bih ja trebala spavati uz svoje roditelje i preslatkog malog bracu. Moj muž bi prvo pokušavao pričati sa mnom, onda bismo se posvađali, a on bi me počeo udarati. Htjela sam umrijeti, samo zato da me on više ne može dirati. Kad bi stavio ruke na mene, bila sam mu samo komad mesa koji je mogao proždrijeti kako mu volja.

Kad bi me zvao imenom, ja bih začepila uši da ga ne čujem. U krevetu su me boljele ruke i stopala, jer sam stalno ležala sklupčana.

*                      *                     *

Otprilike u to vrijeme brali smo neke kisele naranče u mahali. Odjednom sam osjetila mučninu i povratila. Jedna starija rodica počela se smijati, izgledala je jako vesela. Nisam mogla vjerovati: bila sam trudna. Već mjesecima nisam bila vidjela roditelje. Kao ludak u zatvoru, nacrtala sam crtu na zidu da brojim koliko ih dana nisam vidjela. Izračunala sam da je prošlo tačno trideset dana. Onda je u rano predvečerje majka došla i odvela me kući. Moj muž me isprva nije htio pustiti da idem s njom jer smo se bili posvađali prethodnu noć, ali je moj dobri svekar, koji se pretvarao da ne zna šta se događa, uvjerio svog sina da je u redu da me pusti. Sutradan sam otišla ginekologu.

Otkad sam saznala da sam trudna nisam imala strpljenja ni za šta.

Sve to vrijeme nadala sam se da ću nekako uspjeti pobjeći od muža. A za to vrijeme svi u mojoj porodici mislili su da ću se promijeniti nakon nekog vremena i pomiriti se sa sudbinom kao i ostale curice. Toliko djevojčica bilo je u brakovima gorim od mog, ali nakon nekog vremena pomirile su se s neizbježnim.

Ne znam zašto se nisam mogla promijeniti kao i sve druge. Toliko puta sam pričala sama sa sobom, sama sebi govorila da se naučim živjeti s tim, ali ništa nije pomoglo. Kad sam saznala da je moja draga Nazi u mom stomaku, govorila sam sebi da će i ona jednog dana biti samo još jedna djevojčica koju su udali za nekog, baš kao i ja. Bilo nam je suđeno da imamo istu budućnost. Bolje bi joj bilo da ni ne dolazi na svijet. Bolje joj je bilo da umre.

*                      *                     *

Kad sam zatrudnila, nipošto se nisam htjela vraćati muževoj kući. Svima sam rekla da želim razvod, ali niko me nije ozbiljno shvatao. Otišla sam na autobusnu stanicu da kupim kartu za Zahedan, grad u blizini granice. Mislila sam, prvo ću pobjeći, a onda ću odlučiti šta dalje.

Ali kad sam se spremila da idem, nisam mogla izići iz kuće. Bilo me je strah, pa sam sjedila na stepenicama i plakala. Kad je došla moja sestra i vidjela moju torbu i autobusnu kartu, vidjele smo kako majka odlazi u kuhinju, uzima nož i pokušava se ubiti zbog sramote koju sam joj nanosila. Jedva smo joj otele nož. Vidjela sam da joj je tijelo bilo svo u modricama koliko se izudarala.

Onda sam shvatila da mi porodica ne može pomoći. Bila sam udata već osam mjeseci, i u četvrtom mjesecu trudnoće. Užasno sam se osjećala za vrijeme te zadnje posjete majčinom domu. Poljubila sam zidove svog doma, i svi smo toliko plakali da sam se umalo onesvijestila. Muž je došao po mene u petak poslijepodne. Obično bi mi trebala cijela vječnost da pristanem poći s njim. Ovaj put, međutim, bilo je drukčije. Jednostavno sam odlučila da ću ići. Par minuta prije nego što ćemo krenuti, otišla sam u kuhinju i zgrabila nož. Odlučila sam ga ponijeti sa sobom. Nemam pojma zašto sam uzela nož iz naše porodične kuće kad smo imali nož i kod njega.

Svaka riječ koju je rekao da me povrijedi i sve što je uradio u bijesu sada me učvrstilo u odluci da nešto poduzmem. Osjećala sam u tom trenutku kao da mi je tijelo obuzela neka čudna energija. Iako sam stalno govorila sebi da je on mlad i nada se budućnosti i ima roditelje i sestru koji ga vole, odjednom sam na to sve zaboravila. Nisam mogla samu sebe odgovoriti,  a onda je došla ta zla noć. Odjednom sam postala ubica, osoba koja je nekom uzela život zarad svoje sreće i sebičnosti.

Nisam željela da moja životna priča ispadne ovakva. Za to krivim sebe, ali i njih. Ne znam hoće li me oni koji budu čitali moju priču mrziti ili neće, ali nije ni važno, jer ona je istinita. Kad se sve završilo, nisam mogla vjerovati da više ne pripadam nikome. Idućeg jutra,  iako sam bila u policijskog stanici, bila sam sretna što on više ne živi na ovome svijetu. Jako sam željela da mogu slobodno disati jednog dana a da nisam u sudnici ili zatvoru i da se ne moram bojati njega i da ljudi o meni ne govore kao o udatoj ženi. Voljela bih da se mogu vratiti u vrijeme kad njegovo ime niko nije spominjao. Međutim, sad kad sam ga se oslobodila, osjećala sam se laganom poput balona koji može jednostavno odletjeti.

*                      *                     *

Prvih pet mjeseci nisam znala razliku između zatvora i slobode. Za mene se nije puno toga promijenilo. Dvadesetog decembra, kasno navečer, rodila sam svoju dragu Nazi. Imala sam šesnaest. Nisam mislila da će preživjeti. Govorila sam sebi, ako preživi sigurno će biti invalid. Ali Bog mi je dao zdravu djevojčicu. Tada sam shvatila šta je glavno u životu. Rasplakala bih se čim bih pogledala u njeno nevino lice. Moje čedo imalo je samo tri mjeseca kada su me poslali na sud. Bilo je jako hladno i mračno u stanici u kojoj sam boravila prije suđenja. Hvala Bogu, imala sam ćebe za svoju djevojčicu. Sud je brzo završio svoje, i ja sam osuđena.

Počela sam praviti vještačko cvijeće i lutkice da skupim novac. Porodica bi me ponekad pomogla novčano, donosili su mi stvari za čedo, od odjeće do igračaka, i još puno toga. Iz porodice mog muža niko se nije udostojio da joj donese makar par čarapa. Bila su to teška vremena. Nije bilo lako podizati nevinu djevojčicu među tim ljudima koji su imali svojih problema.

Ali moja dušica je postajala sve ljepša i živahnija svakim danom. Bila je bistra, i pametna, i svjesna svega, iako je bila mala. Ubrzo je shvatila gdje smo i zašto se tu nalazimo. Htjela sam da ona čuje moju stranu priče prije nego joj neko ispriča nešto drugo. Usprkos svim teškoćama, brzo je rasla. Onda su me jednog groznog dana pozvali na porodični sud. Tog dana počela je noćna mora u kojoj mi nju oduzimaju. Svaki put kad bi došli njegovi ja bih smislila neki izgovor da mi ne odvedu kćerku, i onda bi oni otišli. Zadnji put kad su došli ljubila sam im stopala i molila ih  da mi ne oduzimaju dijete dok se nisam iscrpila. Svaki put kad bi došli po nju, sve zatvorenice su tugovale. Moje jadno dijete bi toliko plakalo da bi i ono iscrpilo svu svoju energiju.

Kad je došao njihov advokat i vidio moju kćer, i on se uzrujao zbog svega toga. Govorio bi: "Ja stvarno ne želim da te odvajam od tvoje kćeri, ali ništa to ne može spriječiti". Znala sam ja da moram biti kažnjena za ono što sam učinila. Jednoj majci sam onemogućila da viđa svoje dijete, i sad je moja svekrva htjela osvetu. Mrzila sam samu sebe što sam tako bespomoćna, i u zatvoru i izvan njega. Kad sam bila vani nisam mogla odlučivati o sebi, a sada, u zatvoru, nisam mogla odlučivati o svojoj kćeri. Onda sam shvatila da moje postojanje nema nikakvu važnost.

Sa vlastitom kćerkom nisam razgovarala niti jedan jedini put otkad su mi je oduzeli. Nadam se da je dobro i da je sretna, gdje god da je.

*                      *                     *

Ne znam šta će o meni misliti oni koji budu čitali ovaj dnevnik. Molim vas vjerujte mi da sam bila u takvoj situaciji da nisam mogla koristiti mozak. Jako sam se trudila da radim na sebi i živim sa svojim mužem. Zaista jesam. Ali nisam mogla učiniti da to funkcionira. Imala sam samo šesnaest godina, i nimalo životnog iskustva.

Molim vas da me izvučete iz ove zamke ako možete. Nisam jako puno poživjela, i tek sad primjećujem smisao života. Ne mislim da je šesnaest godina života dovoljno da čovjek vidi svijet. Pet godina i pet mjeseci živjela sam u paklu. Bog sami zna koliko sam se za to vrijeme napatila. Nadam se da su mi Bog i porodica mog muža oprostili. Znam da mi je Nazin otac oprostio, jer samo se on osvjedočio koliko sam patila.

Molim vas uzmite me za ruku i spasite me od ovog polaganog umiranja. Molim Boga da me uzme što je moguće prije ako trebam ovdje provesti još nekoliko godina.

Originalni tekst na engleskom jeziku objavljen je na web magazinu Guernica, i može se pogledati ovdje.