Za Rom – spremni!

Đurđevdan je. Najveći ciganski praznik. A može i romski. Ili ljudski. Ako si Ciganin, dakle Rom, dakle Čovjek, može kako hoćeš. A ne samo onako kako nalaže lažljivi jezik političke korektnosti. 

   Na Đurđevdan, na najveći ciganski praznik, možeš biti i Ciganin i Rom i Čovjek dok se umivaš rosom ili izvorskom vodom po kojoj plutaju latice i vrbove grančice. Dok sapireš sve ono loše čime te je život naprašio između dva Đurđevdana. Dok sa sebe pokušavaš otresti nevolju koju posebno privlači to što si Ciganin, što si Rom, što si Čovjek. 

    A u tjednu koji završava Đurđevdanom nevolja je bilo na pretek, baš kao i političke korektnosti. O Romima se u Škabrnji govorilo isključivo kao o Romima, nipošto kao o Ciganima. Ogradilo ih se žicom kao Rome, prijetilo im se kao Romima i primoralo ih se da sa zemljišta, koje su kupili i na kojemu su htjeli živjeti, odu onako kao što već odlaze Romi. Progonilo ih se kao što se to Romima radi u civiliziranom svijetu – u Francuskoj, Italiji, Sloveniji, Slovačkoj... – da svi čuju kako ih se na sva usta napadno naziva Romima a ne Ciganima. I da svima bude jasno kako se ta politički korektna riječ izgovara ispražnjena od svoga značenja. Da ne bude nikakve zabune oko toga da to Romi ne znači isto što i Ljudi. I da to što ih se ne naziva Ciganima ne znači da ih se smatra Ljudima. 

    Od pamtivijeka u Škabrnji nema ni Srba ni Roma, a neće ih biti ni ubuduće! Ovdje oduvijek živimo samo mi, Škabrnjci, Hrvati, katolici, i tako mora ostati! – najčešće su rečenice što su ih mještani Škabrnje ovih dana izgovarali pred novinarima. Općinski načelnik Luka Škara je tom prevladavajućem pučkom diskursu o vječnosti i pamtivječnosti dao i jedan širi civilizacijsko-historijski kontekst izjavivši: »Kako su Amerikanci postupili s Indijancima, znamo. Stavili su ih u rezervate. Zašto? Zato jer nisu željeli živjeti kao ostali ljudi. Dakle, ako hoćeš šatore i slobodu, eno ti rezervata. I ogradili su ih žicom, odnosno ogradili su svoju zemlju.« 

    Općinski načelnik Škabrnje u tom američkom modelu pronalazi opravdanje za združenu akciju ograđivanja Roma kojoj su pribjegli njegovi birači, ali nipošto ne misli da je rezervat krajnje rješenje. Luka Škara je zagovornik dokazano funkcionalnog europskog pristupa: »Ako je mogao Sarkozy iz Francuske deportirati Rome, onda možemo i mi iz Hrvatske.« Pročitajte tu izjavu još jednom, dvaput i triput ako treba, i pokušajte se sjetiti: jeste li u zemlji Hrvatskoj ikada čuli misao koja bi efikasnije razoružala euroskeptike od ove Škarine? 
    Škabrnjski načelnik, osim sklonosti ka američkim i europskim civilizacijskim dosezima, demonstrira i visoku razinu ekonomske osviještenosti, tako rijetke a tako nužne u ovim vremenima i na ovim prostorima. Veli on da bi, u slučaju da Romi ostanu u svom rezervatu, općina bacila milijun-dva kuna što ih je platila za izradu novog urbanističkog plana kojim je predviđena građevinska zona, eto, baš tu gdje su se naselili oni »kraj kojih ne želi živjeti nitko«. 

    Romi su pod prijetnjama ipak pobjegli iz rezervata i Đurđevdan dočekali daleko od Škabrnje, pa nema straha za građevinsku zonu. A ni za mučenički imidž »ugrožene većine« koja se brani od »zaštićene manjine«, oslikan u riječima Luke Škare, duboko razočaranog javnim reakcijama na akciju Škabrnjana: »To je sramota da jedan Rom može posvađati cijelu Hrvatsku!«

Autor kolumne je Predrag Lucić. Tekst je preuzet sa portala www.novilist.hr