Mima Simić: Proces autanja samom sebi je početak aktivizma

Tom prilikom Mima je sa prisutnima podijelila svoje iskustvo o značaju coming outa u životu jedne LGBT osobe, te o onome što ovakav interni, ali i aktivistički i politički čin, donosi sa sobom.

 

Iako se izraz “coming out” upotrebljava da bi označio otkrivanje prema okolini, on se često odnosi i na proces samospoznaje, otkrivanja i priznavanja homoseksualnog identiteta samome sebi. Nakon prihvatanja sopstvene homoseksualnosti/biseksualnosti ili transrodnosti, kod većine ljudi, javlja se potreba da svoja osjećanja, misli, potrebe saopće značajnim drugima – osobama koje smatraju važnim u životu. Strejt osobe se ne moraju brinuti o procesu “autanja” jer se ono podrazumijeva u društvu, tj. da izlaze, vole i vjenčaju se s osobama suprotnog spola. Homoseksualne osobe, s druge strane, nemaju tu privilegiju. Kroz njihovu šutnju pretpostavlja se njihova orijentacija kao heteroseksualna i zbog toga se od njih očekuje da se ponašaju u skladu sa trenutnim društvenim normama, poručuju iz Sarajevskog otvorenog centra.

 

Mima Simić smatra kako je autanje LGBT populacije veoma važno, posebno zbog činjenice da je to jedan od načina da LGBT osobe postanu „uočljive“.

 

„Za razliku od drugih manjina ili diskriminiranih skupina na kojima su stvari očite, kao što su Romi, crnci, žene i slično, koje su u direktnom konfliktu sa nekim realnim političkim kontekstom, LGBT osobe moraju napraviti odluku da uđu u taj konflikt, i ulaze u njega autanjem. Ja sam odrastala u Zadru devedesetih, kada su društveni prioriteti bili sve drugo osim seksualnog osvještavanja, jer govorimo o ratu, o nekoj nacionalnoj strukturi koja je u apsolutnom prioritetu, i mislim da je taj proces autanja samom sebi početak aktivizma. Meni je trebalo da odem u tom trenutku iz Hrvatske da bih mogla naći jezik, naći kategorije, jer mislim da je jezik sve, i, ako ne postojiš u jeziku, ne postojiš ni u stvarnosti. I kada sam skužila tu golemu rupu, kada sam vidjela koliki su to mrak i praznina odakle sam ja došla, meni se aktivizam rodio, zapravo iz bijesa, iz indignacije i generalne frustracije sa takvom prazninom. Onda sam odlučila, kada se vratim u Hrvatsku, da ću se angažirati na neki način, i naravno autanje kao ultimativni aktivistički čin LGBT osoba je vječna fronta.”

 

Mima je mnogima poznata po svom autanju 2007. godine, kada je na specifičan način tokom gostovanja na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, u emisiji “Milijunaš”, voditelju odgovorila kako živi sa svojom djevojkom. Ipak, autanje na ovakav način nije bio jednostavan proces, a spisateljica govori o tome kako je dugo čekala na pravi trenutak.

 

“Kada je riječ o klasičnom autanju, tipa anonimnih lezbijki u medijima – nikada nisam htjela ući u taj kontekst jer ti tako zapravo postaneš nekakva vrsta materijala za tabloidno iživljavanje. Kada uđeš u taj diskurs onda se dešavaju pitanja kao što su: kada si to priznala, kako su ti roditelji reagirali, je li te neko nekad prebio. Sve vrijeme si ti u poziciji ili žrtve ili nekakvog materijala za eksploataciju. Ja to nisam htjela, htjela sam čekati da nešto drugo napravim vrijedno medijske pažnje, znači objavila sam knjigu i onda sam htjela u tom kontekstu, dakle, evo knjiga, i usput podmetnuti tu informaciju da na neki način ta dva dijela mog identiteta istovremeno vibriraju u stvarnosti, da na neki način daješ do znanja toj publici da to nije jedini tvoj identitet, da je to samo jedna od tvojih životnih praksi.”

 

 

Ipak, koliko god da je autanje na nacionalnoj televiziji, i, generalno, u medijima, bitan politički čin, Mima smatra kako je riječ o svakodnevnom procesu i stalnoj borbi. Ponekad, ta borba zna biti veoma teška, posebno kada te okruženje u kojem se nalaziš ne podržava i ne razumije. 

 

“Jednom sam se vraćala sa posla i ulazim u lift, a taman je bio Pride sutradan, te sam nosila rainbow kišobran. U liftu je bila nekakva gospođa kratke sijede kose i ja procjenjujem na gospođi da je članica našeg tima. I ona meni kaže kao kakav lijep kišobran imaš, i ja se sada mislim to je šifra, i kažem kako će mi trebati sutra, na što me ona upitala zašto idem na to. I sada sam ja ostala zatečena (jer sam mislila da će biti, ono kao, mi skupa idemo na Pride), i govorim kako je to podržavanje jednakih prava… A ona dodaje kako je to bolesno i nenormalno. I sada, zaustavlja se lift i ulazi neki frajer na trećem spratu i krećemo u raspravu. Ja njoj govorim tada kako je homoseksuualnost izbačena ’75 godine iz enciklopedije i dodajem da provjeri literaturu, a ona kaže šta mene briga, ja nisam medicinarka, ja sam pravnica. I tako završi naš razgovor. Autanje je, dakle, svakodnevni proces, to nije dosta da jednom napraviš, pa bio to Milijunaš, nego je to zaista proces i ti si svaki put u odluci, hoćeš li to napraviti. Autanje je i kada se držiš s curom za ruke, ili je poljubiš na javnom mjestu. Naravno, ako si pametan nećeš to raditi pred Dinamovim stadionom za vrijeme utakmice, nego biraš. I to nikada nije normalno, nikada se ti ne osjećaš opušteno i uvijek znaš da te neko gleda i svaki put taj tvoj interni čin postane svjesni politički čin. I to je stres. Gdje god to radio, osim u Berlinu možda, to je stres, ali, s druge strane, meni je to veoma zabavno.”

 

Jedan od problema s kojima se ova svestrana umjetnica susrela nakon autanja u kvizu “Milijunaš”, jeste i činjenica da je mnogi danas prepoznaju upravo po tom činu, dok se njena filmska kritika, književnost i muzika stavljaju u drugi plan. Ipak, Mima smatra, kako umjetnost danas, generalno, nije dobro pozicionirana u zemlji iz koje dolazi, te vjeruje da ne bi “bolje prošla” i da se nije javno autala.

 

“Autanje u “Milijunašu” je definitivno potisnulo sve druge moje prakse. Ja se recimo filmskom kritikom bavim iz te nekakve perspektive rodne osviještenosti, i super mi je da kroz različite vrste teorijskih i književnih tekstova mogu zapravo ideološki djelovati, ne možda toliko eksplicitno, ali to da ti zapravo kroz svoje akademsko i životno iskustvo možeš izvlačiti iz medijskih proizvoda takvu vrstu interpretacije koji drugi teoretičari, prosto zbog svog iskustva, ne osvjetljavaju. S druge strane, književnost, koji god ti motiv imaš da se primiš knjige - primit će se knjige 300 ili 500 ljudi. Meni je više problem što je književnost kao takva u drugom planu, pa i filmska kritika, jer je sve trivijalizirano. Tako, da napišem danas u Hrvatskoj najgenijalnije književno djelo, 500 ljudi će te kupiti, i u tom smislu ne vidim neku veliku žrtvu. Ono što meni aktivizam oduzima, to su energija i vrijeme i to je ono da se stalno moraš boriti.”