Tešanj: Novi Dnevni boravak za djecu sa poteškoćama u razvoju

Riječ je o veoma značajnom projektu za ovaj grad, jer dosadašnji objekti nisu mogli odgovoriti stvarnim potrebama djece i mladih sa poteškoćama u razvoju, a prostorije nisu bile dovoljno velike, niti opremljene, da bi primile sve koji su imali potrebu za tim. Sredstva za izgradnju Dnevnog boravka u iznosu od 250.000 KM obezbijedio je Hajrudin Ahmetlić, vlasnik kompanije HIFA Petrol, koji kaže kako je želio učiniti nešto korisno za svoj grad.

 

 

“Ja sam riješio da nešto ostavim svom gradu, da učinim nešto za njega, i, u razgovoru sa načelnikom, odabrao sam ovaj projekat jer sam slab na tu populaciju. Mislim da bismo, generalno, svi trebali biti takvi prema djeci sa poteškoćama u razvoju. To je jedan od razloga, a drugi je taj da želim naučiti i svoju djecu da ne budu pohlepni, i da znaju odabrati kome pomoći”, priča Hajrudin Ahmetlić, koji dodaje kako je potreba za ovakvom donacijom bila velika.

 

“Tešnju je ovakvo nešto bilo neophodno, međutim, nije bilo sredstava. Nažalost, i sam, dok se nisam raspitao, nisam ni znao da ima toliko djece sa sa poteškoćama u razvoju. Prilikom ceremonije otvaranja Dnevnog boravka bio sam sretan, ali mi je bilo čak i neprijatno koliko su roditelji imali pohvala i koliko su bili oduševljeni i zadovoljni.”

 

Dnevni boravak za djecu i omladinu krenuo je sa radom tokom 2011. godine, i od tada se susretao sa brojnim problemima, među kojima je najistaknutiji bio nedostatak financijskih sredstava za pokrivanje svih potreba jednog ovakvog centra.

 

“Novi objekat koji je napravljen zahvaljući donacijama gospodina Ahmetlića je ustvari kruna našeg dosadašnjeg rada. Od aprila 2011. godine, Dnevni boravak za djecu i omladinu sa posebnim potrebama Tešanj funkcioniše kao pilot projekat, da bi, evo sada uz obezbijeđen objekat i sve druge uslove dobio mogućnost da funkcioniše kao jedna samostalna ustanova ili kao ispostava kantonalne ustanove. U početku je rad bio organizovan uz saradnju Udruženja roditelja djece i omladine s posebnim potrebama i Centra za socijalni rad u Tešnju, a projekat je financiran iz općinskih sredstava, odnosno Općina je financirala rad Dnevnog boravka u visini od 20.000 KM na godišnjem nivou i to naravno nije bilo dovoljno da se obezbijedi pokrivanje svih troškova. Pored toga smo se financirali i donacijama, te kroz razne projekte” priča Miralem Mulabdić, koordinator projekta Dnevnog boravka.

 

 

Boravak danas može primiti 30 korisnika, a rad je podijeljen u četiri starosne grupe, kako bi se na pravi način odgovorilo potrebama svih koji ovdje provode svoje vrijeme.

 

“Kada smo startali sa radom, mogli smo primiti 15 korisnika, da bi se sada taj broj povećao na 30 aktivnih korisnika koji pripadaju različitim starosnim kategorijama i imaju ustanovljene različite dijagnoze. Tako imamo četiri grupe, prije svega tu je rad sa djecom predškolskog uzrasta, dakle to je jedna grupa djece koja dolazi u naš Dnevni boravak da se priprema za školu, jer, u većini slučajeva, obdaništa ne prihvataju djecu sa posebnim potrebama i izostaje njihovo uključivanje u predškolske programe obrazovanja, tako da mi toj djeci pomažemo u edukativnom dijelu i pripremamo ih za školske aktivnosti, a, naravno Komisija za kategorizaciju Općine Tešanj donosi saglasnost da li se djeca uključuju u redovnu školsku nastavu, ili se školuju u nekim specijalnim ustanovama. Druga vrsta korisnika su korisnici koji su završili osnovno obrazovanje i nisu nastavili dalje školovanje, i to je grupa koja boravi u našem Dnevnom boravku od 9 do 15 sati. Treća grupa korisnika su oni koji pohađaju redovnu školu i sa njima radimo na dodatnim podsticajima u vezi sa nastavnim planom i programom. Četvrta grupa se odnosi na rani rast i razvoj i ranu intervenciju, tu imamo djecu do šest godina, i u toj kategoriji se radi na ranoj detekciji i prevenciji. Od osoblja imamo uključenog fizioterapeuta, logopeda i socijalnog pedagoga, te djeca, u zavisnosti od uzrasta, učestvuju u edukativnim aktivnostima, kao i u kreativnim radionicama, ali ono na što mi stavljamo akcenat to je socijalizacija i integracija djece sa posebnim potrebama.”

 

 

Potpuna otvorenost sugrađana prema djeci i mladima sa sa poteškoćama u razvoju, kao i razumijevanje njihovih problema izostaju, ali Mulabdić ističe kako je kroz njihov višegodišnji rad na destigmatizaciji ove populacije, došlo do povećanja broja onih koji ih podržavaju u njihovim aktivnostima.

 

“Do prije nekoliko godina, nažalost, moram priznati nije postojao nijedan vid organizovanja ovakve ustanove. Ne mogu reći da je to bila tabu tema, ali pojedini roditelji, naši sugrađani su se libili da uključe djecu. Kada smo obilazili djecu na osnovu spiska kojeg smo dobili od Centra za socijalni rad, postojao je, dakle, jedan broj roditelja koji nisu bili zainteresovani za uključivanje svoje djece u ovakve projekte. Danas je mnogo godina iza nas, i mislim da smo pokazali i svojim sugrađanima i ostalima da je riječ o jednom ozbiljnom projektu. Posebno su nas dobro prihvatile školske ustanove, s kojima imamo zaista jednu divnu saradnju, kako s osnovim, tako i sa srednjim školama. Uzajamno održavamo pojedine radionice i projekte, a sve u cilju integracije, odnosno inkluzije djece sa posebnim potrebama”.

 

 

 

Trenutno, jedan od najvećih problema Dnevnog boravka za djecu i omladinu sa posebnim potrebama predstavlja neriješen pravni status. 

 

“Moramo naglasiti da pravni status ove ustanove još uvijek nije riješen. Do sada smo funkcionisali kao projekat, a sada je pitanje šta dalje. Imamo sve uslove, imamo kadar, imamo dovoljan broj djece, imamo moderan objekat koji je prilagodljiv djeci, ali nam status još uvijek nije riješen. Rješavanje ovog problema zavisi od politike, prije svega, te od Općine. Mi već pet godina funkcionišemo kao projekat, a svaki projekat ima svoj početak i kraj. Prihvatamo da budemo i kantonalna ispostava, kao što je to slučaj u Visokom, Maglaju ili Zenici, to nije sporno, ali želimo da ostavimo naš kadar i našu djecu. Pored toga, Općina može donijeti odluku da naš Dnevni boravak bude organizaciona jedinica Centra za socijalni rad, a tu su naravno financije u pitanju. Premijer Vlade ZDK-a je tokom otvorenja rekao da je dogovorio da Dnevni boravak u Tešnju ubuduće financira Kanton. Pored toga je bitno i da se riješi status uposlenih, jer niko od nas nije, u principu uposlen. Svi radimo na osnovu ugovora o djelu i nismo osigurani.”

 

Mulabdić ističe kako je jedan od problema s kojima su se njihovi najmlađi korisnici susretali neprihvatanje u vrtiće.

 

“Imamo određeni broj roditelja koji su pokušavali uključiti svoje dijete u vrtić, ali osoblje vrtića, ili rukovodstvo, nije prihvatalo tu djecu, bojeći se i dijagnoze i samog ponašanja djece. Dakle, imamo jedan broj roditelja koji su dolazili nama jer ih vrtići nisu prihvatili, a zatim smo mi tu djecu do šest godina uključivali u naše grupe.”

 

 

Jasna Katica, defektologinja u Osnovnoj školi 9. septembar Medakovo – Tešanj, navodi kako je adekvatna, pravovremena i kontinuirana saradnja između škole i sličnih centara nužna za djecu sa poteškoćama u razvoju.

 

“Pomenuta saradnja treba biti bazirana na uslugama čiji su korisnici sama djeca, njihovi roditelji/ staratelji i svakako nastavnici, odnosno stručni tim odgojno-obrazovne ustanove koju dijete pohađa. Oblici saradnje koji bivaju učinkoviti u odnosu na proces rasta, razvoja i eduakcije djece sa posebnim potrebama temelje se na individualiziranom i grupnom obliku rada u zavisnosti od stvarnih razvojnih determinanti djeteta i planiranih ishoda učenja u okviru prilagođenog eduakativnog programa. Uposlenici Dnevnog boravka svojim profesionalizmom i altruizmom trebaju uvijek biti spremni da proslijede smjernice nastavnicama za rad s učenikom sa posebnim potrebama, ali i podršku prilikom izrade, praćenja i evaluiranja prilagođenog programa kreiranog za svako dijete pojedinačno. Nadalje, unutar Dnevnog boravka djeca mogu dobiti i selektivne usluge koje svakako poticajno nadograđuju školske sadržaje i to u obliku individualnog  fizikalnog tretmana, individualne govorne terapije i rehabilitacijskog podsticaja, usluge logopeda, fizioterapeuta i psihologa. Neizostavan segment pomenute saradnje svakako podrazumijeva i savjetodavnu podršku roditeljima/starateljima djece sa posebnim potrebama u cilju pružanja psihološke podrške, senzibilazcije, pojašnjenja salektivnog programa vježbi u kućnim uslovima koje potpomažu maturaciju djeteta i nivo akademskih postignuća.”

 

 

Jedno od važnih pitanja koje se nameće jeste i pitanje spremnosti ostale djece da private svoje vršnjake kao punopravne članove razreda, škole i lokalne zajednice. Katica ističe da je za takvo prihvatanje, potrebno da nastavnici budu spremni kreirati takvu učionicu u kojoj se svaki učenik smatra jednako vrijednim.

 

“Djeca tipičnog razvoja će biti spremna da prihvate svoje vršnjake sa poteškoćama u razvoju ukoliko je u razredu, odnosno u školi, stvorena pozitivna emocionalna klima za odvijanje odgojno-obrazovnog procesa. Naime, nastavnik je taj koji treba da izgradi inkluzivnu kulturu, da kod svih učenika razvije pozitivne stavove o mogućnostima i ličnostima učenika sa posebnim potrebama, odnosno da navikne i nauči djecu na toleranciju različitosti i zajedništvo. U takvim okolnostima djeca će imati motivaciju da sama iznalaze načine na koje bi mogli pomoći vršnjacima s određenom vrstom poteškoće.”

 

Situacija je slična i sa roditeljima, koji ponekada izražavaju strah i nepovjerenje u slučaju da njihova djeca pohađaju nastavu zajedno sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Negativni stavovi mogu se promijeniti ukoliko se sistematski pristupi edukaciji i stručnom radu sa svim roditeljima.

 

“Spremnost roditelja djece tipičnog razvoja da prihvate činjenicu da u razred s njihovim djetetom ide dijete sa posebnim potrebama je u direktnoj vezi sa njihovim ličnim stavovima. Roditelji koji imaju negativne stavove o značajkama i mogućnostima djece sa posebnim potrebama smatraju da bi to moglo imati nepovoljan utjecaj na razvoj i napredak njihove djece, pa samim tim iskazuju negativne tendencije prema inkluziji. Međutim, roditelji djece tipičnog razvoja mogu promijeniti negativne stavove i čak postati i kooperativni kada im se objasni inkluzivna situacija. Ta promjena podrazumijeva sistemski i stručni rad s roditeljima kroz radionice, a u cilju organizovanog informisanja roditelja o pozitivnim stranama takve socijalne i akademske sredine.”