Usvojiti dijete u BiH
'Usvojitelja je puno, a djece koja se mogu usvojiti je premalo“, prvi je podatak koji ćete saznati u centrima za socijalni rad u našoj zemlji. Na dugotrajnu i često mukotrpnu proceduru svake se godine odvaži na stotine parova, spremni da čekaju i po nekoliko godina na novog člana svoje porodice. Proces usvajanja djeteta počinje predavanjem zahtjeva Kantonalnom centru za socijalni rad, putem kojeg se saznaju osnovni podaci o usvojiteljima i tome kakvo dijete žele usvojiti, a dalje razgovore s usvojiteljima obavljaju opštinski centri za socijalni rad. Prednost imaju usvojitelji iz Bosne i Hercegovine, ali zakon dopušta da dijete iz naše zemlje usvoje i stranci. Nakon što se nađe dijete odgovarajućeg uzrasta koje je moguće usvojiti, usvojitelji i dijete uz pomoć socijalnih radnika prolaze šestomjesečni period adaptacije. Slijedi borba s papirologijom, ali i ne uvijek uspješan proces navikavanja djeteta na usvojitelje i obrnuto.
Lamija Begagić: Priča sa sretnim završetkom
Trajno posvojenje, koje znači da su sve provjere i procedure završene, a da je dijete napokon dobilo svoju stalnu porodicu, u BiH se rijetko dešava. Tek nekoliko njih godišnje. Jednim takvim iskustvom posvajanja djeteta sa sretnim krajem može se pohvaliti bosanskohercegovačka spisateljica Lamija Begagić. ''Moj sin danas ima devet godina. Svojim ga sinom, na papiru, zovem već pet. No, kad sam ga prvi put vidjela, imao je četiri mjeseca. Volontirala sam tad u Domu gdje je on bio smješten. Uglavnom sam radila sa starijom djecom, predškolcima, no, redovno sam viđala i njega. Vezali smo se i mnogo vremena provodili zajedno. Odluku da ga usvojim donijela sam tek nakon što je on izmješten iz doma i nakon što su se izdešavale stvari koje su loše uticale na njega i prijetile da će ostaviti neizbrisive traume što su, srećom, na vrijeme uočili i radnici nadležnog Centra za socijalni rad. Od tada počinje moj put ka posvojenju, preko privremene skrbi do trajnog posvojenja, kroz šumu provjera i administracije koja mi nijednom nije predstavljala problem, jer je svaka provjera bitna i jer se u tim stvarima greške skupo plaćaju“, priča Begagić.
Cijeli proces zahtijeva dosta vremena, a najveći razlog za to je navedeni manjak za usvojenje podobne djece, one djece čiji su se biološki roditelji pristali odreći svog roditeljskog prava na njih. Centri za socijalni rad i sudovi tu ne mogu mnogo učiniti, jer je roditeljsko pravo zaštićeno, bez obzira na to što osoba ima psihičke probleme, bori se s ovisnošću ili ima neke druge probleme zbog kojih se ne može brinuti o djetetu. Sve to rezultira posljedicama po samo dijete i poraznom statistikom koja govori o tek nekoliko slučajeva trajnog posvojenja u toku jedne godine u Kantonu Sarajevo, dok se u nekim gradovima u BiH ono desi i jednom u nekoliko godina, pojašnjava Silva Španjić, koordinatorica na poslovima posvojenja u Kantonalnom centru za socijalni rad u Sarajevu.
Prednost onima koji ne mogu imati biološku djecu
Formalnosti, dugotrajna procedura i stalna saradnja sa socijalnim radnicima nisu predstavljali prepreku za Lamiju Begagić. ''Ja, zaista, mogu reći da sam imala sreće sa timom u Centru za socijalni rad koji je vodio proces usvajanja, naročito sa nadležnom socijalnom radnicom koja je onu zakonsku sintagmu „osobita korist za dijete“ zaista shvatala tako kako jeste i zaista gledala najbolje rješenje za konkretno dijete. Također sam se pozitivno iznenadila i ekipom u mom matičnom Centru za socijalni rad, naročito psihologinjom. U hodu smo nailazili na probleme, ali ih rješavali zajedno, jer je i socijalne radnike i nas vezala ista želja: da dijete dobije dom kakav zaslužuje. Jedino iskustvo, koje ne bih čak nazvala ni lošim, tek uznemirujućim, jeste komentar socijalne radnice mog matičnog centra koja mi je prijateljski savjetovala da ne navodim nigdje činjenicu da nemam zdravstvenih prepreka u imanju biološkog potomstva jer to „nije fer prema parovima koji ne mogu imati biološku djecu“.
Premda su parovi s biološkom djecom i oni bez djece pred zakonom jednaki, Španjić nam potvrđuje da socijalni radnici često daju prednost usvojiteljima koji nemaju biološko dijete, zbog pretpostavke da će djetetu tako biti pružena sva potrebna ljubav i pažnja. Begagić, pak, smatra da je sposobnost imanja biološkog djeteta nevažna, ukoliko se povodi za principom dobrobiti za dijete koje odrasta u instituciji. ''Svojom ličnom pričom uporno pokušavam senzibilizirati ljude kada su usvojena djeca u pitanju i reći im da ta djeca nisu tek neki parovi radoznalih okica koji gledaju kroz prozorčiće domova i čekaju da neki ljudi sedam godina pokušavaju zanijeti, pa sedam godina obilaze klinike po raznim ljubljanama i mariborima, pa onda, eto, kad već ne može nikako drugačije, odluče da zavire iza tih vrata doma i proberu si neke plave okice. Mada je, nažalost, kod nas zaista uobičajeno razmišljati o usvojenju, tek nakon što ugasnu sve nade u biološko potomstvo, ja želim vjerovati da ima još priča poput moje i da nije „nefer prema bilo kome“ pružiti djetetu dom i voljeti ga. Stanje moje maternice zaista u tome nije relevantno.“
Usvojitelji nerijetko imaju prevelika očekivanja od djece, a ponekad i, najblaže rečeno, čudne zahtjeve. ''Većina ljudi napiše da želi savršeno zdravo i malo dijete, do dvije godine starosti. Rijetko ko napiše da želi starije dijete ili dijete s nekim oblikom invaliditeta“, kaže Španjić. Međutim, u zahtjevu za usvojenje, pored uzrasta, spola i zdravstvenog stanja djeteta, potencijalnim usvojiteljima je ostavljena i mogućnost da biraju nacionalnost djeteta, a neki idu i korak dalje. ''Ljudi nekad napišu da ne žele tamnoputo dijete ili da ne žele srpsko, hrvatsko, bošnjačko ili romsko dijete i mi to moramo poštovati, naprosto da bismo prevenirali neugodne situacije i za dijete i za usvojitelje. Ponekad traže i da dijete ima plave oči ili da liči na usvojitelja. Takve zahtjeve ne shvatamo ozbiljno i ne razmatramo“, dodaje Španjić.
Posljedice odrastanja u instituciji
Čekajući da se riješi njihov status za posvojenje, veliki broj djece u institucijama provedu i cijelo djetinjstvo. Odrastanje u domu neminovno ostavlja posljedice po dijete, pa se događa i da, u godinama čekanja na usvojenje, dijete počne pokazivati simptome anksioznog ponašanja, hiperaktivnosti ili agresivnosti, što ponekad dovodi i do odustajanja potencijalnih usvojitelja, objašnjava Španjić.
Nadoknađivanje brige i ljubavi koja je djetetu bila uskraćena u prvim godinama života najveća je zadaća usvojitelja, govori i slučaj Begagić. ''Sa činjenicom da je moje starije dijete usvojeno, a mlađe biološko, ja zaista ne živim svaki dan. Da, pomislim na to kad gledam kćerku kako raste i mijenja se i žalim što taj period nisam bila intenzivno sa sinom. Vidim i jasno mi je koliko je izgubio i za koliko je uskraćen. Zbog tog su i trebale godine stalnog rada na njegovom samopouzdanju i svakodnevnog upumpavanja ljubavi da mi se nekad učini i da smo pretjerali, da možda sad previše vjeruje u sebe, da je previše siguran, pa šta ako jednom padne na nos i suoči se sa realnošću? Nema veze, bolje i tako“, nastavlja svoju priču Lamija.
Majčinstvo je samo – biološko
Službeno, po zakonu, usvojitelji su obavezni djetetu do njegove sedme godine reći da je usvojeno, a Centar za socijalni rad je dužan i da, po punoljetstvu djeteta, na njegov zahtjev otkrije podatke o biološkim roditeljima. Prema mišljenju Silve Španjić, usvojitelji i cjelokupno društvo danas otvorenije pristupaju ovoj temi, a predrasude prema usvajanju djece i usvojenoj djeci više nisu tako snažne kao nekada, naročito u gradskim sredinama. A kako je bilo u slučaju Lamije Begagić?
''Komentari su, uglavnom, bili dobronamjerni no, ono što mi je naročito smetalo je ta neka potreba da mi se divi ili ukaže poštovanje jer kako sam mogla biti tako hrabra i uzeti dijete o kojem ne znam ništa i koje nema moje gene. Bilo je tu i onih komentara kako sam učinila Bogu ugodno djelo i „osevapila se“ baš kao da je usvajanje djece skupljanje poena za dženet. A bilo je i onih, uglavnom neznanaca i zdravstvenih radnika jer njima sam uvijek morala naglasiti da dijete nije biološko, koji bi me upitali za godine, pa me potom pitali zašto sam žurila sa odlukom da posvojim, ili bi moju kćerkicu, kada bih rekla da je ona moje biološko dijete, nazvali Božijim darom! Zanimljiva situacija desila mi se i u porodilištu, kada mi je jedna sestra, koja je znala da je to moj „prvi porod, drugo dijete“, donijela bebu i spustila mi je u naramak, i rekla: „Eto, draga moja, vidiš sad, e ovo ti je to – majčinstvo.''
''Kako je dječak sad već velik, i vršnjaci su sve radoznaliji, pa ga moramo podsjećati na tu našu porodičnu posebnu priču i često mu se ne da to opet slušati. Komentari djece, pak, odraz su roditeljskih priča koje, a da oni ne znaju, tako iscure iz ta četiri nesigurna zida kuće. Uz to, djeca čitaju bajke, gledaju sapunice, pa otamo pokupe vokabular pun „dobrih mama“ i „zlih maćeha“ i „pravih“ i „krivih“ sestara, pa se i sa tim nekako borimo, kroz razgovore, priče i puno, puno ljubavi“, završava svoju priču Lamija.
