Umjesto slavljenja vrhunskog sporta - nagađanja, mržnja i uvrede

„Novak je igrao sjajno, on ovo zaslužuje. U teškim momentima on igra na višem nivou. Pogodio je neke nevjerovatne udarce, bila je to fantastična partija. Iskreno, razočaran sam zbog poraza, ali idem dalje uzdignute glave. Dao sam sve od sebe i borio se za Španiju najbolje što sam umio“, rekao je Carlos Alcaraz, španski teniser i osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Parizu, nakon što je u finalu izgubio od srpskog tenisera Novaka Đokovića.

Tako se u svijetu vrhunskog sporta i manira koji bi ga trebali karakterisati podnosi poraz. Ako o bilo čijem porazu uopšte možemo govoriti nakon istorijskog meča, o kojem će se bez sumnje godinama govoriti, a za nadati se barem još koji dan. Tako bi nam ove Olimpijske igre prošle u znaku sporta i slave vrhunskog sportskog umijeća, a ne izvansportskih tema, nagađanja i proizvoljnog tumačenja, od simbolike otvaranja do učešća pojedinih takmičara i takmičarki. Takmičarki posebno.

Drugačije je teško zamisliti u društvu spektakla u kojem je, po Gi Deboru, autentični društveni život zamijenjen njegovom reprezentacijom. Uz manjak autentičnosti Debor je kao dominantne karakteristike modernog društva prepoznavao osiromašeni kvalitet života i degradaciju znanja uz ometanje kritičke misli.

U potrošačkom društvu kojim se ovaj autor bavio, spektakl koristi sliku da prenese ono što ljudi trebaju i moraju imati. Olimpijske igre, ma koliko njihova inicijalna misija bila uzvišena, teško da u današnjem društvu, obilježenom sponzorskim poticajima i dominacijom krupnog kapitala, mogu biti visoko iznad prosječne slike društvene stvarnosti.

Snaga uma u sportu

Istinski spektakl bio bi onaj koji smo imali priliku vidjeti u završnici teniskog takmičenja na Olimpijskim igrama u pojedinačnoj kategoriji za muškarce. Sudeći prema prvim komentarima nakon nesvakidašnjeg meča, Đoković i Alcaraz su svojom igrom dali jedno od najznačajnijih finala u istoriji olimpijskog sporta.

Osvojivši do tada sve što se moglo, Đoković je postao najstariji osvajač zlatne medalje u tenisu na Olimpijskim igrama u pojedinačnoj kategoriji, dok je Alcaraz bio najmlađi finalista takmičenja.

Tenisko finale u Parizu 2024. godine važno je na nekoliko razina, osim što vraća sport vlastitom ishodištu, ovaj meč je i simbolični prikaz smjene generacija i kraja jedne ere. One čija su dva posljednja desetljeća obilježili Federer, Nadal i Đoković. I ove koja dolazi, a na čijem zlatnom postolju će bez sumnje biti Carlos Alcaraz.

Ujednačenost igre oba tenisera, fizička superiornost 16 godina mlađeg Alcaraza, te svježa povreda i operacija Novaka Đokovića u konačnici je rezultirala pobjedom onog koji se i prije finala mogao zadovoljiti drugim mjestom. To što je Novak Đoković pobijedio ima svakako veze sa fizičkom spremnosti i nesvakidašnjim liječničkim umijećem tima koji vodi brigu o njegovom zdravlju, ali u prvom redu ima veze sa trijumfom snage uma koji je oblikovan pobjedama.

Fizička superiornost 16 godina mlađeg protivničkog tijela sa tom snagom, barem u ovom slučaju, u trenutku krune jedne blistave sportske karijere, nije mogla da se izbori. I sam protivnik je rekao da u teškim trenucima Đoković igra na višem nivou.

Ni seoske igre poput bacanja kamena s ramena ne uključuju samo fizičke predispozicije, olimpijski sportovi još manje, pa su rezultati svedeni na percepciju tijela takmičara i takmičarki još jedan od izdanaka onih koji biju vlastite ideološke bitke, uz evidentno izostavljanje etike i razmišljanje o posljedicama koje štetno ljudsko djelovanje može prouzrokovati.

Imane Khelif je žena

Žene su kroz istoriju morale dokazivati štošta. Danas su dovedene u poziciju da moraju dokazivati da su žene. Nekima bi očigledno najdraže bilo da ih nikako nema. Kao što nije bilo udatih u prapočecima olimpijskog takmičenja. Sportskim takmičenjima u slavu boga Zeusa uz muškarce mogle su prisustvovati samo žene koje nisu u braku. Na Olimpijskim igrama mogle bi, po ocjenama sljedbenika i sljedbenica J.K. Rowling, učestvovati samo one žene koje su tipične predstavnice bijelih žena standardnih tjelesnih proporcija, onakvih kakve možemo vidjeti sa prijema u „visokom“ društvu. Pretpostavljam da su objave na društvenoj mreži X diskriminatorske i uvredljive prirode a posvećene alžirskoj bokserki Imane Khelif i učesnici Olimpijskih igara u Parizu posljedica i stavova prema transrodnim ženama koje kontinuirano iznosi u javnost autorica Harryja Pottera. Iako su svakako neopravdani, u ovom slučaju su dodatno poražavajući jer je Imane Khelif žena. Rođena u tijelu žene. Odrasla kao žena. Što je nažalost morala pojašnjavati, podnoseći posljedice pretpostavke o tuđem identitetu.

Sarajevski otvoreni centar ovim povodom je podsjetio da ni spol ni rod nisu binarne kategorije, te da je učešće alžirske bokserke na Olimpijskim igrama pokrenuo val štetnog izvještavanja, dezinformacija i poziva na diskriminaciju, koji su, kako navode, pokazali da neinformisanost o kompleksnosti ljudskog tijela i identiteta vodi u diskriminaciju i napad na dostojanstvo osoba koje se ne uklapaju u binarne podjele roda i spola.

I ako ćemo pojednostavljivati, u duhu površnih tumačenja, riječ je o boksu a ne polu. Iako mi je bila namjera da napravim jasnu distinkciju između sporta elegancije, kakav je polo i boksa koji ne uključuje tu vrstu rafiniranosti, može se čitati dvostruko. I neka ostane tako. Jer zaista je riječ o boksu, i njegovim takmičarkama, a ne o polu o čemu bi valjda vodio računa Olimpijski komitet, uprkos društvu spektakla.

„Zanimljivo“ je da su u našem društvu, obilježenom patrijarhalnim principima i toksičnom muškosti, muškarci bili nesvakidašnje glasni u osudama nasilja „muškarca nad ženom“ prilikom nastupa Imane Khelif na Olimpijskim igrama. I preko noći su svi postali stručnjaci i stručnjakinje na temu XY garniture spolnih hromosoma o kojima Jelena Kalinić piše u tekstu na portalu Nauka govori. I niko od nas ne očekuje da budemo eksperti i ekspertice iz oblasti koja nam nije bliska, ali bi vlastita potkapacitiranost za razumijevanje određenih tema trebala biti ključni razlog da u njihovom komentarisanju ne učestvujemo. I možemo li barem na trenutak zamisliti koliko je ponižavajuće bilo koga dovesti u poziciju da objašnjava da je žena.

Nevidljivi uspjesi žena

U nekom boljem svijetu, slavio bi se uspjeh Imane Khelif, uz podsjećanje da dolazi iz neprivilegovanih okolnosti i kulture. Imane Khelif je izborila plasman u finale i osigurala medalju na Olimpijadi. Veličao bi se pobjednički um kojim je rukovođen svaki sportski uspjeh. Jer je bez obzira na njenu fizičku superiornost i Khelif imala poraza. Kao što ih svaki sportista i sportistkinja ima. Kao što je Đoković, netom pred Olimpijskih igara na Wimbledonu imao od protivnika kojeg je na Olimpijadi pobijedio. Sličnu torturu kao alžirska bokserka prošla je i bokserka sa Tajvana, Lin Yu-ting.

„Naglašavamo da svaka osoba ima pravo na bavljenje sportom bez diskriminacije, što je potvrdio i Međunarodni olimpijski odbor, koji je jasno podržao napadnute sudionice Olimpijskih igara. Također želimo ponoviti, zajedno s Međunarodnim olimpijskim odborom, da su svi sportaši i sportašice ispunili sve kriterije za pristupanje odgovarajućim kategorijama na Olimpijskim igrama“, navedeno je iz koleKTIR-va povodom nesvakidašnjeg javnog linča kojeg su ove dvije učesnice Olimijskih igara u Parizu prošle.

U današnjem društvu, bilo ono društvo spektakla ili ne, najteže prolaze žene. I dok se svijet bavio krvlju dvije učesnice Olimpijskih igara, većina je zanemarila učesnika po imenu Steven van de Velde koji se za Holandiju na Olimpijskim igrama takmiči u odbojci na pijesku i koji je 2014. godine bio osuđen zbog silovanje dvanaestogodišnje djevojčice iz Britanije. Tada mu je predviđan kraj uspješne olimpijske karijere, ali je život za njega u muškocentričnom svijetu očigledno imao drugačije planove.

Nagađanja i proizvoljna tumačenja o otvaranju Olimpijade

Prije nego što smo se posvetili online utvrđivanju rodnih karakteristika, zanemarujući rodno uslovljeno nasilje, tema nad temama bila je samo otvaranje Olimpijskih igara u Parizu.

Svako ko posjeduje daljinski upravljač imao je stav. Od oduševljenja zbog konceptualnog odmaka, do kritike parafraziranja Leonardove „Posljednje večere“ koja je u pariškoj interpretaciji bila inkluzivnog karaktera. O tome zašto je suvišno pisao je Miljenko Jergović. Sedam dana nakon otvaranja, oglasio se i Vatikan.

Jedan od dominantnih prizora iz likovnosti Zapadne civilizacije služio je kao česta parafraza u djelima brojnih umjetnika i umjetnica, čak i domaćih, pa ovaj segment čak ne bismo mogli smatrati ni suviše inovativnim, ponajmanje provokativnim, jer je već toliko puta viđen.

Da je citat iz umjetnosti uključivao poželjno rodno determinisane osobe vjerovatno bi ostao neprimijećen.

Zahvaljujući i ovom primjeru možemo zaključiti da je transfobija jedna od dominantnih karakteristika današnjeg življenja i da je to problem s kojim ćemo se u budućnosti sve više susretati. U društvu spektakla, odmaknutog od ljudskosti. U društvu dezinformacija i diskreditacija, u kojem je etika odavno izgubila na važnosti. Što ne znači da nije bilo po mnogima amaterskih televizijskih propusta kakvi ne pristaju ozbiljnoj kulturi kao što je francuska.

Same kritike na otvaranje, mimo Posljednje večere, mogu se podvesti pod odmak od tradicije i zanemarivanje stadiona kao ključnog mjesta ceremonije. Iz istog razloga drugima se otvaranje Olimpijskih igara u Parizu dopalo.

Sudeći po komentarima brojne publike na Internetu te viralnosti njegovog nastupa, mnogima se dopao i turski takmičar u streljaštvu Yusuf Dikeç. Nonšalantnost prilikom takmičenja i manjak očekivane zaštitne opreme bili su inspiracija za nastanak brojnih memova, dok se njegova partnerica Şevvala İlayda Tarhan, s kojom je osvojio srebrnu medalju, gotovo i ne spominje.

Od sporta, kao i od života, uvijek imamo pravo očekivati više. Život nas često smjesti u limite koji nam ne prijaju. Zato sport i rezultati sportista i sportiskinja može poslužiti kao odlična kompenzacija, onda kada mu dozvolimo da isključivo sport bude.

Iz perspektive Bosne i Hercegovine i količine analiza na temu XY hromosoma bilo bi korisno napomenuti da se posvetimo okolnostima unutar kojih nam je olimpijski tim malobrojniji od broja fizioterapeuta učesnika i učesnica nekih drugih zemalja. I ovim se ne spočitavaju rezultati naših olimpijaca i olimpijki – začudo je da su uopšte tamo – nego govorim o okolnostima unutar kojih se pripremaju za najprestižnija svjetska takmičenja.

Nerijetko se za objašnjenje ukupnog konteksta unutar kojeg živimo najbolje može poslužiti kratkim formama i zaključku koji nam je ponuđen na Facebook stranici Relevantna Razina Duhovitosti a koji glasi – za zemlju koja nije osvojila medalje na Olimpijskim igrama nikad, puno se mi bavimo time ko je muško, ko je žensko.  

Tekst autorice Kristine Ljevak Bajramović preuzet sa Media.ba.