Starije osobe u BiH u toku pandemije održavaju veze kroz online umjetničke programe

Uz posao s punim radnim vremenom i porodicu, Safija Vučenović (67) iz Zenice rijetko je, dok je bila mlađa, nalazila vremena da se posveti muzici i šivanju - svojim dvjema velikim ljubavima. Kad je otišla u penziju i kad su joj djeca odrasla, počela je pjevati u lokalnom ženskom horu, nastupati na muzičkim manifestacijama u Zenici i šiti haljine za svoje nastupe. 

 

Ali ovog proljeća, pandemija COVID-19 uticala je na njen život, kad je Vučenović ostala zatvorena u kući, bez društvenih kontakata i nastupa.

 

Da odagna osjećaj neizvjesnosti i tjeskobe koji je preplavio i mnoge njezine vršnjake, Safija se je počela snimati pametnim telefonom dok je pjevala svoje omiljene “sevdalinke” i šila odjeću i te je video zapise dijelila sa svojim prijateljima putem Facebooka i Vibera.

 

“Pomoglo je i meni i drugima da si popravimo raspoloženje”, prisjeća se Vučenović.

 

Pandemija COVID-19 žestoko je pogodila osobe starije životne dobi u BiH. Da spriječe širenje novog koronavirusa, vlasti u Federaciji BiH strogo su ograničile slobodu kretanja osoba starijih od 65 godina između 20. marta i 15. maja. Iako sad više nisu obavezni biti u izolaciji, mnogi stariji ljudi i dalje većinu vremena provode kod kuće, pogotovo jer je početkom jula broj slučajeva COVID-19 u BiH počeo rasti.

 

Osobe starije od 65 godina čine oko 14 posto stanovništva BiH, prema Popisu stanovništva iz 2013. godine, a njihov udio u ukupnom stanovništvu raste. UN procjenjuje da će ta starosna grupa do 2060. godine predstavljati više od 30 posto stanovništva BiH. Mnogi stariji ljudi žive na rubu siromaštva i socijalno su isključeni. Prosječne penzije od oko 400 KM mjesečno često ne mogu pokriti ni osnovne troškove. U nekoliko izvještaja, uključujući one koje su objavili Caritas BiH i Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH, navedeno je da nedostatak aktivnosti za starije osobe čini da se oni osjećaju izoliranim i da postanu skloniji obolijevanju od mentalnih bolesti, posebno depresije.

 

Od početka pandemije, mediji su neprestano izvještavali da su starije osobe pod najvećim rizikom od obolijevanja od COVID-19, iako podaci sugerišu da ta bolest može biti smrtonosna za bilo koga. Redovne zdravstvene usluge, spore i neadekvatne čak i u normalnim uslovima, mnogim su starijim osobama postale gotovo nedostupne zbog posebnog režima rada javnih klinika i bolnica u toku pandemije COVID-19. Državne bolnice i klinike u cijeloj zemlji su u dugovima, i često rade bez osnovnih medicinskih materijala i opreme. Dok zdravstveni radnici sve češće protestuju, tražeći bolje plaće i radne uslove, sve se više pacijenata žali na zdravstvene usluge. U posljednjih nekoliko godina, brojni ljekari i medicinske sestre su napustili zemlju zbog boljih poslovnih ponuda u Zapadnoj Evropi, što je još više oslabilo bh. zdravstveni sistem.

 

Za Vučenović i druge članove/ice zeničkog udruženja “Nas most”, jedini način da prebrode krizu bilo je da – umjesto da se izlažu depresivnim vijestima – nove tehnologije koriste kako bi ostali međusobno povezani. U svojim su se domovima zabavljali kreativnim radom i druženjima – isto kao što su to radili tokom okupljanja u udruženju prije izbijanja pandemije – ali sad putem interneta. 

 

 

Zeničko udruženje “Naš most” od početka 2013. godine u Zenici organizuje umjetničke i kulturne aktivnosti za starije osobe i osobe s invaliditetom. Udruženje je dosad organizovalo brojne radionice slikanja i izrade ručnih radova, umjetničke izložbe i muzičke i pozorišne programe u koje su bile uključene starije osobe – uglavnom žene – u svrhu poticanja njihove socijalne uključenosti. I dok drugi veći gradovi u BiH imaju centre za zdravo starenje podržane od lokalnih vlasti koji pomažu socijalizaciji starijih osoba, aktivnosti “Našeg mosta” uglavnom se finansiraju iz članarina, a temelje se na volonterskom radu aktivista/ica treće životne dobi. 

 

Broj aktivnosti i članova/ica “Našeg mosta” je u stalnom porastu u posljednje dvije godine. Ali pandemija je prisilila udruženje da zatvori svoja vrata ovog marta, stavljajući na čekanje sve tekuće projekte.

 

No, ubrzo nakon početnog šoka uzrokovanog krizom, udruženje je započelo organizirati kreativne aktivnosti na Facebooku i žive prenose umjetničkih radionica, predavanja na Viberu i online rezidencija za međunarodne umjetnike/ce.

 

“Željeli smo ostati povezani i motivirati jedni druge za stvaranje umjetnosti i ručnih radova kako bismo skrenuli misli s problema”, kaže Zdena Šarić, predsjednica “Našeg mosta”. “Zaista je blagoslov to što imamo internet i pametne telefone.”

 

Šarić, lokalno poznata umjetnica i aktivistica koja pomaže ženama, starijim osobama i osobama s invaliditetom da očuvaju mentalno zdravlje kroz umjetnost, počela je u aprilu davati online časove slikanja putem prenosa uživo na Facebooku. Njen prvi video čas uživo o tehnici slikanja enkaustika (tehnika slikanja peglom i voskom) pregledan je na Facebooku više od 1.000 puta. Nakon tog časa, neki njeni Facebook prijatelji počeli su je kontaktirati pitajući je za dodatne savjete i trikove kako da koriste peglu kao sredstvo za slikanje, zbog čega je nastavila održavati sedmične live streamove sve do kraja maja. Neke od njenih virtuelnih “učenica” Šarić su slale fotografije slika koje su naslikale peglom tokom karantina, a koje su bile inspirisane njenim časovima na Facebooku.

 

Osim online časova, Šarić je na Facebooku redovno objavljivala fotografije svojih slika nastalih u kućnoj izolaciji, pokušavajući i na taj način potaknuti osobe koje su se osjećale depresivno i apatično da se i sami razvesele kroz kreativni rad. 

 

Meliha Bičo Družić (65), jedna od volonterki “Našeg mosta”, bila je jedna od onih kojima je trebao takav poticaj.

 

Bičo Družić teško je podnosila činjenicu da sedmicama ne može napustiti dom jer je, kao aktivistica “Našeg mosta”, ranije svakodnevno bila okupirana aktivnostima udruženja. Odjednom, nakon što je bila primorana stalno biti kod kuće, nije znala šta da radi s toliko slobodnog vremena na raspolaganju. Iako voli slikati, nije uspijevala pronaći inspiraciju.

 

“Željela sam da dođe [pravo] proljeće, zbog čega je prva slika koju sam naslikala u izolaciji bila vaza puna jorgovana”, rekla je Bičo Družić, koja je nakon nekoliko dana uvjeravanja prihvatila Zdenin virtuelni kreativni izazov. Počela je slikati kod kuće i objavljivati svoje radove na Facebooku, te je i sama počela izazivati svoje Facebook prijatelje da slijede njen primjer.

 

Bičo Družić je svoje slike nastale tokom prvih nekoliko mjeseci pandemije predstavila na izložbi “Moj karantin”, koja je održana u “Našem mostu” ovog jula. Na izložbi su bili izloženi i umjetnički radovi drugih članova “Našeg mosta”.

 

 

Pozitivne reakcije na njihov online kreativni rad potaknuo je Bičo Družić i Šarić da nastave slikati i dijeliti radove na Facebooku. Kad su i drugi članovi “Našeg mosta” počeli raditi isto, njihovi “news feedovi” na Facebooku postali su prepuni fotografiranih slika i ostalih rukotvorina. Kako bi nastavile s ovim naporima, ali na raznolikiji i strukturiraniji način, Bičo Družić i Šarić su okupile članice udruženja “Naš most” u kreativnoj Viber grupi. 

 

Inicijativa, pod nazivom “Ima neka tajna veza“, osmišljena je u saradnji s organizacijom “Art Aparat” iz Srbije, čija je suosnivačica i profesorica muzike Maja Ćurčić u Beogradu počela producirati video časove pjevanja i dijeliti ih sa članicama grupe Viber od juna. Osim pjevanja, članice grupe se međusobno podučavaju o tome kako slikati, dizajnirati torbe i raditi ručne radove putem video poruka. Viber grupa ujedno služi i kao kanal svakodnevne komunikacije.

 

 

Projekat je prvobitno bio zamišljen da kroz časove muzike i slikanja okupi osobe starije životne dobi iz Zenice i Beograda, glavnog grada Srbije. U obje zemlje, navodi Ćurčić, starije osobe pate zbog izostanka sistemske zaštite njihovih prava, ne samo onih koji se tiču zdravstvene i socijalne zaštite, već i njihovih kulturnih potreba. Osim kulturnih programa u domovima za stare i aktivnosti lokalnih udruženja penzionera, starije osobe imaju ograničene mogućnosti za učestvovanje u kulturnim inicijativama. Slično centrima za zdravo starenje u BiH, i Srbija ima dnevne centre za starije koji pružaju neke vrste kulturnih aktivnosti, ali su njihov broj i kapaciteti ograničeni.

 

Zbog toga su “Art Aparat” i “Naš most” i uspostavili partnerstvo, ali je početna ideja morala biti prilagođena novim okolnostima uzrokovanim pandemijom i transformisana u daljinsku kreativnu razmjenu, fokusiranu samo na Zenicu. 

 

“Projekti poput ovog podstiču starije osobe da koriste nove tehnologije i nauče kako da se prilagode novim vremenima“, kaže Ćurčić. Ona smatra da ovakve inicijative pomažu starijim osobama da prevaziđu barijere poput fizičke udaljenosti ili nemogućnosti kretanja i povrate osjećaj pripadnosti svojoj zajednici.

 

Ovo je prvi put da Ćurčić, koja već deceniju koristi muziku kao alat za inkluziju ranjivih grupa djece i omladine u Srbiji, radi sa starijim osobama. I to uspješno, sudeći prema reakcijama članica njenog zeničkog online hora. 

 

“Jedva čekam da se lično upoznam s Majom i zapjevam s njom“, kaže Vučenović. Bičo Družić se slaže i dodaje da Majin odabrir pjesme za online časove (“Zamisli život u ritmu muzike za ples” - pjesma popularnog jugoslovenskog benda “Film”) savršeno odgovara njenom vlastitom ukusu: “Volim muziku, posebno pjesme koje su bliže mom, starijem uzrastu i koje imaju dušu.”

 

Bičo Družić učestvuje u još jednom programu “Našeg mosta”, koji je iz planirane međunarodne umjetničke rezidencije u Zenici preoblikovan u online umjetničku platformu kada je izbila pandemija.

 

Projekat pod nazivom “Urban Herstories - Žensko lice Zenice” ima za cilj dokumentovati društvene, političke i urbane promjene u BiH od pedesetih godina prošlog vijeka viđene očima starijih Zeničanki. Priča Biče Družić, koja se odnosi na njenu osnovnu školu, dio je projekta.

 

Umjetnice iz Slovačke i Ukrajine trebale su posjetiti Zenicu da bi radile s Bičo Družić i s još pet Zeničanki sredinom marta, baš u momentu kad su se BiH i cijeli evropski kontinent počeli zatvarati. No njihove priče i dalje služe za kreiranje ženskog gradskog audio vodiča i za online rezidencije umjetnica iz Slovačke i Ukrajine.

 

 

Iako su iz neophodnih adaptacija projekta “Urban Herstories“ u online format proizašle nove umjetničke ideje, fizički susreti žena u Zenici s umjetnicama iz Slovačke i Ukrajine – koji se nisu mogli dogoditi – nezamjenjiv su dio iskustva, kaže Katarzyna Zielińska, menadžerica poljske kulturne institucije “Strefa Kultury Wroclaw”, jedne od partnerskih organizacija “Našeg mosta” na projektu.

 

“Imala sam osjećaj da smo izgubili ljudski aspekt zbog neostvarenih [fizičkih] kontakata s pripovjedačicama [ženama iz Zenice] i nedostatka iskustva boravka u Zenici“, kaže Zielińska.

 

Ćurčić iz “Art Aparata” dijeli to mišljenje, upozoravajući da za osobe koje ranije nisu učestvovale u online programima učenja može biti demotivirajuće da slijede upute učiteljice koju mogu vidjeti samo na ekranu. “Lepše je kada osobu možete videti uživo, ohrabriti je ili objasniti [detaljnije] ono što ste želeli reći. Unapred snimljene probe nisu isto što i pravi kontakt“, dodaje Ćurčić.

 

Rad s osobama koje nisu naviknute na korištenje komunikacijskih platformi poput Vibera ili društvenih mreža poput Facebooka još je jedan veliki izazov. Prilagođavanje novim načinima socijalizacije i saradnje bilo je teško za većinu članova/ica “Našeg mosta”, čija je prosječna dob 60 godina. Udruženje je održalo nekoliko treninga o korištenju pametnih telefona za svoje članice nakon što su ukinute stroge epidemiološke mjere zabrane kretanja za starije osobe. Ali nekoliko žena i dalje je ostalo obeshrabreno količinom informacija koje su trebale savladati i nisu nastavile aktivno učestvovati u aktivnostima koje se realizuju putem pametnih telefona.

 

 

Uprkos nedostacima takvih inicijativa, online kreativni programi vjerovatno su najbezbjedniji – a možda i jedini – način rada sa starijim osobama za vrijeme pandemije.

 

“Organizacije poput ‘Našeg mosta’, koje organizuju online kreativne aktivnosti, od velikog su značaja za starije osobe“, kaže zenička psihologinja i psihoterapeutkinja Dželila Mulić Čorbo. “Na taj način oni [starije osobe] ostaju u kontaktu s vanjskim svijetom, ostvaruju kontakte s drugima i svoje dane čine smislenim.” Navodeći da je prilagođavanje tzv. “novoj normalnosti“ koju nameće pandemija jako izazovno za bilo koga, Mulić Čorbo kaže da je za starije osobe, čija je fleksibilnost u novim okolnostima prirodno manja, proces prilagodbe mnogo teži.

 

“Naš most” će nastaviti razvijati aktivnosti zasnovane na internetu sve dok postoji rizik od zaraze COVID-19, navodi Šarić. U međuvremenu će tragati i za drugim inovativnim načinima koji će pomoći motivirati starije osobe da ostanu povezane putem svojih mobilnih telefona i tako prevladaju izazove pandemije.

 

“Ništa nas ne bi više usrećilo nego da se možemo bez ograničenja okupljati u udruženju. Ali do tada, naši [mobilni] telefoni će morati odigravati svoju ulogu“, dodaje Šarić.