Pandemija i infodemija: Kako sačuvati mentalno zdravlje u vremenu koronavirusa?

Četrdesetsedmogodišnji S.H. onkološki je pacijent, no od proglašenja pandemije počeo je osjećati i mentalne poteškoće poput „straha, napetosti, nervoze“, a muči ga i nesanica. Plaši se, kako kaže, mogućnosti zaraze, ali ima još veći strah da neće moći dobiti „adekvatnu zdravstvenu uslugu vezanu za osnovnu bolest, jer je sistem fokusiran na pandemiju“. Dodatnu nervozu mu izazivaju informacije o rizičnim skupinama za obolijevanje, a u koje se i sam može svrstati. Zbog svega je prestao pratiti medijsko izvještavanje o COVID-19, a odlučio je i u interpersonalnoj komunikaciji izbjegavati razgovor o pandemiji.

 

On nije jedini koji je u toku pandemije odustao od praćenja medijskog izvještavanja. Psihijatar Alija Sutović kaže da su mnogi njegovi pacijenti prestali pratiti medijske izvještaje kao i mnogi drugi ljudi koje poznaje. „Jednostavno, kažu kako ih to plaši i prepada: 'Gdje god okreneš, svi TV kanali, portali... svi samo o tome pričaju... Neću više to da gledam!'“.

 

Od početka pandemije broj korisnika usluga u ustanovama mentalnog zdravlja varira. Sutović kaže kako su na Klinici za psihijatriju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli primijetili „smanjeni broj pacijenata“.

 

„Ta statistika bi se mogla precizno prikazati, ali ovo je vidljivo 'golim okom'”, kaže profesor Sutović. Pojašnjava da smanjenje ima nekoliko razloga. 

 

„Prije svega nametanje mjera zaštite od strane zdravstvenih autoriteta i vlasti učinilo je da se populacija koju zovemo 'korisnici usluga službi mentalnog zdravlja' većinom pridržava tih mjera, ili zbog straha od infekcije odgađa dolazak na kontrolne preglede. Obzirom da je ta populacija vrlo heterogena, različito se i odnosi prema svim aspektima pandemije“.

 

Iskustvo ovog psihijatra je da „pacijenti sa težim formama mentalnih poremećaja imaju predstave i interpretacije aktuelnih dešavanja i medijskih izvještaja o pandemiji – u skladu sa simptomatikom njihovih poremećaja. Nekada su to paranoidne ideje o tome, a kod nekih formi shizofrenije čak ne postoji skoro nikakav odnos prema pandemiji i njima je samo od strane roditelja ili staratelja nametnuto da nose maske, da drže distancu i oni to poštuju“. 

 

Kaže i da se stanje nekih od pacijenata težih oboljenja „čak i poboljšalo“. „To vidimo i izvan uslova pandemije, kada ti pacijenti dožive neki saobraćajni udes, ili obole od neke tjelesne bolesti, moraju na operaciju i slično, onda se oni nekako 'konsoliduju', iako im se zbog operacije ili drugih okolnosti psihijatrijski lijekovi smanjuju ili ukidaju. To je, ponavljam, moje iskustvo, a možda  druge kolege imaju drugačija iskustva. Nakon protoka nekog vremena i budućih istraživanja u ovom domenu, imaćemo i rezultate tih studija“, zaključuje on.

 

Prema iskustvima psihologinje-psihoterapeutkinje Mirele Hadžić iz Centra za mentalno zdravlje Ilidža – Sarajevo „broj klijenata sa mentalnim poteškoćama na samom početku pandemije nije bio povećan“, ali se „u posljednja dva mjeseca može primijetiti povećan broj klijenata koji su prebolovali COVID-19 i javljaju se zbog određenih psihičkih smetnji poput anksioznosti, straha, paničnih napada ili depresije, a koje su se javile nakon iskustva boravka u izolaciji ili hospitalnih tretmana u izolatorijumima“. I psihoterapeutkinja iz Tuzle, Vahida Djedović, kaže da je pandemija „pospješila razvoj depresivnih stanja“ kod stanovništva koje je „i prije pandemije bilo većinski depresivno“.

 

„Zbog svakodnevnih izloženosti stresu, većina građana je podložna anksioznosti, a usljed ovakvog stanja i svakodnevne medijske presije“, zaključuje Djedović.

 

Pojava pandemije naročito je negativno utjecala na građane koji su već imali određene mentalne poteškoće. Tako se psihičko stanje dvadesetsedmogodišnjeg L.B. značajno pogoršalo nakon što je proglašena pandemija. Iako je ranije dijagnosticirani opsesivno-kompulzivni poremećaj uspio „staviti pod kontrolu“, od pojave koronavirusa stanje mu se „izrazito pogoršalo“, povećao se osjećaj straha i panike te se on vratio svojim ritualnim radnjama pranja ruku i životnog prostora. Preporuke kriznih štabova o važnosti pranja ruku i dezinfekciji, značile su za njega da su njegovi „strahovi od zaraze opravdani i stvarni“, a aktivno je tokom proteklog perioda pratio medije iako više nije bio „siguran šta je tačna informacija, a šta nije“.

 

Sutović pojašnjava da su se, prema njegovom iskustvu, neki pacijenti sa „generaliziranim anksioznim poremećajima sada fokusirali na pandemiju – fobičari, posebno mizofobije (strah od zaraze) su 'došli na svoje', opsesvni poremećaji troše enormne količine dezinfekcijskih sredstava i hlornih preparata da steriliziraju sve svoje prostore i sve oko sebe“.

 

Slično je iskustvo i Djedović koja kaže da je pandemija samo pogoršala stanje građana koji su imali simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja, ali i kod onih koji su „imali simptome, ali nisu imali poremećaj, preporuke su povećale rizik da ga razviju“.

 

 

Recentna studija objavljena u časopisu Science Advanced u Sjedinjenim Državama ukazala je na tri ključna načina koji doprinose pojačavanju ili izazivanju stanja straha, depresije, anksioznosti i drugih mentalnih poteškoća usljed pandemije koronavirusa. Prvi i najutjecajniji je postojanje prepandemijskih psihijatrijskih dijagnoza. Drugi važan faktor jesu sekundarni stresori, odnosno drugi negativni događaji poput gubitka posla, bolesti druge vrste, prirodne nepogode. Treći važan pojačivač straha jeste konstantna izloženost medijskom izvještavanju o pandemiji. Tako je „učestalost izlaganja konfliktnim informacijama u vijestima bila među najsnažnijim prediktorima simptoma akutnog stresa specifičnih za pandemiju“. Takve rezultate podržava i studija iz Kine čiji su autori došli do saznanja da su stres i anksioznost češće povezani s izvještavanjem mrežnih u odnosu na klasične medije, a razloge vide u brojnosti informacija koje se plasiraju na mrežnim medijima (posebno društvenim mrežama), upitnom kredibilitetu brojnih izvora i kvalitetu takvih informacija, ali i korisničkoj interakciji u kojoj se često pronalaze obeshrabrujuće, pa i uznemirujuće poruke.

 

Hadžić smatra da se „uznemirenost pacijenata može donekle povezati sa načinom izvještavanja medija, ali to sigurno nije jedini uzrok uznemirenosti. Prije bih rekla da je to dodatni okidač za povećavanje intenziteta uznemirenosti“. Ljudi se, prema njenom iskustvu, okreću medijima zbog snažne potrebe da „u vanrednim situacijama budu dobro informisani jer na taj način imaju osjećaj kontrole nad situacijom čime pokušavaju izgraditi osjećaj sigurnosti“. Zbog toga je, smatra ona, važno da „mediji to znaju jer ljudi često u tim situacijama nisu sposobni na adekvatan način izvršiti selekciju pravih i korisnih informacija što onda povećava zbunjenost, strah i dovodi do suprotnog efekta od očekivanog“.

 

I zdravi ljudi, kao i oni s mentalnim poteškoćama skloni su tražiti odgovore na „pitanja vezana za uzroke neke velike frustracije i muke“, pojašnjava Sutović. U tom traganju često posežu za teorijama zavjere i drugim simplificiranim objašnjenima situacije. Osobe iz spektra „poremećaji ličnosti (opet heterogena grupa), posebno oni paranoidni (to nije bolest, nego vrsta, varijetet ličnosti), perjanice su u kreiranju i širenju teorija zavjere. To isto važi za tzv. psihički zdrave i normalne ljude“. I jedni i drugi koriste „tzv. projekciju kao odbrambeni mehanizam, što ih uvodi u nepreglednu šumu teorija zavjere. A to dezavuira sva medicinska nastojanja u vezi pandemije. Ili odbrambeni mehanizam – negacija koji je još nezreliji. 'Nema korone! Gdje je, dajte da vidim makar jednog bolesnika koji se razbolio i umro od korone... Sve je izmišljeno! Sve je laž! Sve je to zakuhao Bill Gates, globalisti, satanisti, 5-G mrežaši, dataisti koji hoće da kroz navodnu vakcinu ubrizgaju nano-čipove i tako kontrolišu sve ljude...'“, navodi Sutović.

 

 

Kada su u pitanju bh. online mediji – www.klix.ba, www.avaz.ba, www.nezavisne.com i www.bljesak.info, oni su o pandemiji pisali mnogo. Nešto više informacija o utjecaju pandemije na mentalno zdravlje građana i mogućnostima i metodama da se očuva psihički balans, mediji su pružali u prvim mjesecima od proglašenja zaraze. Portal Klix.ba objavljivao je značajan broj tekstova o zaštiti mentalnog zdravlja u martu, ali se taj broj svakim mjesecom smanjivao, pa je tako sa deset objavljenih tekstova u trećem mjesecu spao na po pet tekstova u aprilu i maju, potom je tek jedan tekst objavljen u avgustu, dok u septembru u rubrici „Zdravlje“ nije zabilježen nijedan takav članak. Tekstovi objavljeni u martu sadržavali su preporuke za očuvanje mentalnog zdravlja preuzete s portala BBC News, Guardian, CNN, savjete psihologa, savjete Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravlja.

 

Nezavisne novine objavile su još manji broj članaka o mentalnom zdravlju u vrijeme pandemije. U martu su objavljena tri članka, isto toliko u junu i jedan u avgustu. Već u septembru nije objavljen niti jedan članak na ovu temu. Kada je u pitanju sadržaj tekstova, skoro svi članci prenose istraživanja iz Sjedinjenih Država ili Velike Britanije o utjecaju virusa na mentalno zdravlje.

 

Slične brojke bilježi i portal Bljesak.info, mada je na tom portalu broj objavljenih tekstova na ovu temu konstantno nizak tokom cijelog perioda pandemije. U martu su objavljena dva članka na temu mentalnog zdravlja građana, a u pitanju su tekstovi temeljeni na izjavama i savjetima neuropsihijatara i psihologa. Taj portal je objavio tri članka u aprilu, po jedan u maju i junu. U avgustu na portalu nisu objavili nijedan članak na ovu temu, u septembru su ponudili jedno saopćenje Udruženja Amica Educa iz Tuzle, a u oktobru se prenijeli istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije o negativnim posljedicama koronavirusa na zdravstvene usluge za mentalno oboljele građane.

 

Najmanji broj vijesti koje se odnose na izazove pandemije kada je mentalno zdravlje u pitanju objavio je web portal Avaz.ba. Nakon tri teksta na ovu temu u martu, od kojih je jedan donio rezultate istraživanja iz SAD-a, drugi prenio izjavu savjetnika u Federalnom ministarstvu zdravstva Gorana Čerkeza o važnosti mentalnog zdravlja građana, a treći predstavio savjete psihologa za očuvanje psihološke ravnoteže, uslijedio je tek jedan kratak tekst o mogućnosti učestalog pojavljivanja anksioznosti kod djece zbog posljedica izolacije u aprilu, a potom u maju, junu, julu i avgustu nije bilo nijednog članka na ovu temu. Tek je ponovo u septembru objavljen članak pod naslovom “Koronavirus narušava mentalno zdravlje djece, te izaziva strah, povučenost, zabrinutost i depresivne rekacije“, a sagovornici su bili pomoćnik federalnog ministra zdravstva i psihologinja/psihoterapeutkinja.

 

Mirela Hadžić iz Centra za mentalno zdravlje Ilidža smatra da je medijsko izvještvanje o mentalnom zdravlju uopće, kada ga je bilo, bilo na „zadovoljavajućem nivou“, ali da je sam „način izvještavanja o pandemiji često bio senzacionalistički, medijski prostor je bio preplavljen temama vezanim za pandemiju, često su plasirane informacije koje nisu bile provjerene a ni korisne“.

 

Psihoterapeutkinja Djedović kaže kako je u medijima bilo prisutno i previše informacija o negativnim statistikama, pa tako „otkako je počela pandemija, skoro da i nema drugih vijesti, osim broja zaraženih i broja umrlih“.

 

Na analiziranim web portalim objavljene su na hiljade članaka sa statističkim podacima o umrlim i zaraženim, sa informacijama o zaraženim poznatim osobama, izjavama političara, informacijama o mogućnosti pronalaska vakcine ili lijeka za virus. Nisu bili rijetki ni primjeri banalizacije i senzacionalizma, pa tako možemo čitati i naslove poput ovih: Kako zvuči kašalj koji se povezuje s virusom korona, Naučnici: Virus korona pretvara ćelije u zombije, Korona virus se može 'sakriti' u ušima, Jesu li ljudi sa prekomjernom težinom podložniji obolijevanju od koronavirusa, Lijek protiv korone raste u Hercegovini!? …

 

Lejla Turčilo, profesorica Odsjeka komunikologije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, kaže da još uvijek „nemamo relevantnih istraživačkih nalaza” o širenju panike od virusa putem mrežnih medija, ali da iz vlastitog iskustva može kazati da jeste bilo „dosta širenja straha i panike tokom pandemije na društvenim mrežama“. Smatra kako je to bilo naročito vidljivo „tokom lockdowna, kada smo svi još uvijek učili šta je i kakav je COVID-19 te kako se s njime nositi“.

 

„Sa druge strane, činjenica da su se građani oslanjali na nepouzdane izvore informacija i neprovjerene informacije koje su kolale društvenim medijima, te ekspanzija, gotovo eksplozija, teorija zavjere, dodatno su dizali tenzije“. Ovaj trend je, dodaje, u opadanju.

 

 

Profesor psihijatrije sa Univerziteta u Sidneju, Ian Hickie, u svojim je istraživanjima pokazao da je za očuvanje mentalnog zdravlja građana u vrijeme pandemije od izuzetne važnosti javno slanje poruka podrške „koje angažiraju ljude da budu usmjereni ka zajednici i aktivni u svojim lokalnim okruženjima kako bi se međusobno podržavali i brinuli jedni o drugima“. Slične rezultate dobili su znanstvenici iz Kine koji su uočili da pozitivne efekte na raspoloženje i mentalno zdravlje građana može imati medijsko izvještavanje u kojem se govori o herojima u vrijeme pandemije, iznose se mišljenja i savjeti ljekara ili ohrabrujuće poruke političara.

 

Psihologinje s Univerziteta u Kaliforniji – Dana Rose Garfin, Roxane Cohen Silver i Alison Holman predlažu nekoliko važnih aktivnosti u prevenciji medijskog posredovanja stresa i straha usljed pandemije koronavirusa. Najprije, mediji bi trebali prenosti informacije o COVID-19 bez senzacionalizma i uznemirujućih fotografija. S druge strane, građani se mogu zaštiti tako što će birati jedan ili dva kredibilna izvora informacija koja će pratiti, a izbjegavati sumnjive informacije s društvenih mreža. Slične savjete je za BBC News dala i Kriste Brewer. Ograničiti vrijeme za informiranje, informirati se iz kredibilnih izvora, ne pratiti izvore negativnih vijesti na društvenim mrežama, provoditi vrijeme u prirodi i ostati u vezi s prijateljima – neke su od preporuka za očuvanje mentalnog zdravlja. Slično savjetuje i doktorica medicine, specijalizantica psihijatrije, Amila Agović, u tekstu objavljenom na web portalu Prometej.ba.

 

Psihijatar Alija Sutović predlaže da se medijsko izvještavanje na neki način relaksira. „Računam, nadam se da većinu relevantnih medija vode zreli i odgovorni ljudi. Zreli ljudi imaju zrele odbrambene mehanizme. Ima ih svega par, za razliku od nezrelih kojih ima dvadesetak. Zreli su: sublimacija, altruizam i – humor! Prije desetak dana sam, vozeći, slušao neku emisiju, (da li je to bilo posebno izdanje Radija Slobodna Evropa, nisam siguran); voditeljica je emisiju započela teorijom zavjere vezane upravo za Bila Gatesa i to je moglo  neko vrijeme prijati ovima koji 'jašu' na tome. A onda je, malo pomalo, otkrivala parodičnu stranu priče, tako da je sve postalo smiješno. Do kraja su išle suhe naučne činjenice, izgovorene ustima najuglednijih medicinskih, socioloških i drugih autoriteta“.

 

Sutović smatra da je dobro da mediji na takve, konstruktivne načine, koriste humor. Primijetio je i da na portalima, u komentarima, bude priloga i komentara u kojima ima humora.

 

„Nakon odluke o kažnjavanju ljudi bez maski na otvorenom u Sarajevu od 1.500 KM, jedan komentar je bio – da izađu na ulice svi penzioneri i da ponesu zadnji ček od penzije“, priča kroz smijeh.

 

Profesorica Turčilo savjetuje građanima da kada je u pitanju informiranje u vrijeme pandemije, slično „kao i u svim drugim životnim situacijama, sebi postave pitanja: šta želim da znam, odnosno saznam, koliko mi je infromacija potrebno da nešto razumijem i ko mi te informacije može kvalitetno obezbijediti. Drugim riječima: šta tražim, koliko mi toga treba i ko je pouzdan da mi na moja pitanja odgovori“. Naglašava da je „vrlo važno razlikovati zvanične od nezvaničnih izvora, imati povjerenje u nadležne zdravstvene vlasti, slijediti njihove upute i biti racionalan u procjeni informacija koje čitamo, slušamo i gledamo, ali i u procjeni situacije u kojoj se nalazimo“. Za kraj poručuje da „oprez nije na odmet. I u informacijskom smislu, ali i u kontekstu borbe s virusom“.