Opsesivno-kompulzivni poremećaj: Svakodnevna borba sa vlastitim (prisilnim) mislima

Kako projekat odmiče, sve smo uzbuđeniji. Kolega fotografiše, a ja sa sagovornicama razgovaram o njihovim intimnim prostorima, woolfovskim vlastitim sobama, prostorima slobode i načinima na koji su ih, ovih trinaest djevojčica, djevojaka i žena, osvajale. 

 

Sve su različite, različite su njihove profesije, orijentacije, pogledi na svijet, socijalni statusi... No, sve su, izuzev djevojčica i bake u srednjim osamdesetim, kolegu fotografa i mene dočekale na gotovo identičan način: pravdajući se za savršeno pospremljene prostore u koje su nas pustile. Sve do jedne bi zaključile, uz blagi osmijeh kako, eto, nisu one radi nas spremale, čistile i zatezale, već radi svog OKP-a! 

 

 

Čak i one malo starije koje teškim medicinskim terminom opsesivno-kompulzivni poremećaj posljednjih godina toliko prostituiranim u pop-kulturi i razgovornom jeziku, ne barataju dobro, rekle bi da imaju ono nešto, kako se ono kaže, ili bi se uporedile s Monkom, popularnim policijskim istražiteljem iz istoimene serije koji je umnogome popularizirao navedeni sindrom.

 

Nijedna od naših sagovornica nije, naravno, zaista imala opsesivno – kompulzivni poremećaj, niti ga ima ijedna osoba koja zateže prekrivače na kaučima čim neko ustane ili usisava svako jutro, nakon kafe. 

 

Ima ga, zapravo, statistike kažu, tek jedan posto svjetske populacije, a među njima i Julia. 

 

"Naknadno sam shvatila da su simptomi krenuli kad sam imala osam-devet godina, u nižim razredima osnovne škole", priča nam Julia o počecima simptoma opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji će joj biti dijagnosticiran tek godinama kasnije. "Počela sam svaku večer i svako jutro plišanim životinjama izgovarati određeni tekst. U početku su to bile neke poslovice koje sam načula i činile su mi se mistične ili sudbonosne, a kasnije je tekst postajao sve duži i morala sam ga izgovoriti savršeno, što znači u vrijeme razgovora razmišljati samo o dopuštenim stvarima i ne napraviti nešto što sam sama sebi zadala da ne smijem. Uskoro su počeli i drugi rituali i prisilne misli, svi sa ciljem da zaštitim svoju okolinu i sebe. Službenu dijagnozu dobila sam tek krajem srednje škole."

 

 

Terapija ne postoji, kaže naša sagovornica, barem ne ona koja bi liječila ili tretirala konkretno ovu vrstu poremećaja. No, pacijente i pacijentice često se upućuje na psihoterapije u kombinaciji sa medikamentoznim liječenjem anksioliticama i antidepresivima.   

 

Na psihoterapije išla je i Julia, a njeno je iskustvo da je često mijenjala terapeutkinje i prekidala kontinuitet odlazaka što, kako kaže, zbog vlastite neodgovornosti i nestrukturiranosti svakodnevnog života, što zbog osjećaja da je osoba preko puta nje ne razumije i da nikakav razgovor ne može riješiti njen problem. Slično je i sa terapijom lijekovima. 

 

"Već tri godine pijem tablete koje ne liječe konkretno opsesivno-kompulzivni poremećaj (takve ne postoje), ali umanjuju određene simptome, jer su antidepresivi i smanjuju anksioznost", priča Julia. 

 

Kao i u mnogim drugim bolestima, poremećajima i sindromima, simptomi, pa i načini liječenja, prevencije ili njihovog ublažanja individualni su i razlikuju se od osobe do osobe. Na naše pitanje koliko se njeni simptomi razlikuju ili ne od onih uvriježenih i populariziranih u pop kulturi, poput recimo opsesije čistoćom i higijenom, Julia navodi da postoje i sličnosti, i razlike.

 

"Jedan od učestalo portretiranih simptoma je svakako konstantno pranje, koje primjećujem i kod sebe, ali ne kao strah od bacila, već kao neko zadovoljstvo od gotovo religijskog rituala pročišćavanja do površne potrebe da uvijek budem čista, lijepa i mirisna jer na taj način nisam toliko nesigurna u sebe."

 

S druge strane, Julia živi sa mnogim drugim opsesijama i kompulzijama, specifičnim, i ne toliko poznatim, osim osobama koji se sa ovim poremećajem susreću u svom bliskom okruženju.

 

"Jednom mi je bilo zlo nakon što sam jela kinder čokoldice koje su stajale na regalu na određenom mjestu. To mjesto postalo je začarano mjesto narednih desetak godina i stvar koja se tamo stavi izlazi iz moje upotrebe. Začarano je i devet zona oko mjesta, što mi je ovako teško objasniti, ali u mojoj glavi ima neku unutrašnju logiku. Zatim, još jedan zanimljiv primjer je glumac Will Smith i to kako je i on, poput mjesta na regalu, postao persona non grata iz sličnih razloga – jer mi je jednom pozlilo dok je on bio na ekranu. Slijedi godinama potom hitno okretanje programa kad ga ugledam na televiziji. Ima banalnijih situacija: recimo, kad puštam šampon iz tube on ne smije završiti prdeći, jer vjerujem da će mi se, ako to dozvolim, dešavati da ja "puštam vjetrove" u nezgodnim i neprimjerenim situacija. Tu su i neke ne baš banalne situacije poput mog prvog seksualnog iskustva. Nedugo nakon mog prvog oralnog seksa, dešava se da baka s kojom sam živjela dobije moždani udar i umre. Godinama potom jako se plašim seksa i odgađam prvo seksualno iskustvo, a kad sam ga napokon imala, bila sam pod raznoraznim opijatima da bih ga lakše preživjela. Naravno, ništa se strašno nije desilo i niko nije umro, osim što prvo tako važno iskustvo prosto ne bi trebalo izgledati tako."

 

Mnoge od rituala, opsesija i kompulzija, s godinama je Julia naučila na neki način staviti pod kontrolu, barem toliko da se ne vide ka vani, da se okolini, kako sama kaže, ne bi "sramotila" ili bila "čudna".  

 

 

A kako je okolina inače reagovala na poremećaj o kojem se tako mnogo govori, a tako malo zapravo zna?

 

Julia kaže da ima jako mnogo prijatelja koji načelno razumiju s čim se nosi kroz život, ali isto tako tvrdi da je ta stalna potreba da bude okružena brojnim ljudima također na neki način dio njene svakodnevne borbe s poremećajem. 

 

"S takvim stalnim mislima i opsesijama, vi zapravo nemate svoj mir i imate stalnu potrebu bježati od sebe. Ja bježim među ljude, shopping i alkohol (prije češće i druga opojna sredstva). Imam puno prijatelja i gotovo nikad nisam kod kuće. Znam da to nije rješenje i sve me više iscrpljuje." 

 

Podršku, pored u prijateljima, ima i u svom dečku koji je, kako nam kaže Julia, prva osoba kojoj je ispričala konkretne opsesije i kompulzije, ma koliko apsurdne one bile. 

 

Roditelji je također, načelno, razumiju, no, često su skloni da simptome banaliziraju.

 

"Moji roditelji, premda su obrazovani ljudi, odrasli su u vremenu kad opsesivno-kompulzivni poremećaj nije bio tema koje se često doticalo, tako da su moje ekshibicije smatrali nečim dječje čudnim i nečim što će proći. Cijeli život imam dobar i blizak odnos s njima tako da me i u ovom slučaju podržavaju i samo žele da budem sretna, međutim nisam sigurna mogu li percipirati razmjere OKP-a u mojem svakodnevnom funkcioniranju. Najviše me, zapravo, ljuti kad mi kažu da je dovoljna snaga volje da se toga riješim jer je svaki trenutak mog života borba s tom glupošću." 

 

No, opsesivno – kompulzivni poremećaj, kako rekosmo i u samom uvodu ovom tekstu, nije glupost i nije šala. Radi se o ozbiljnoj dijagnozi čiji simptomi još kako utiču na svakodnevni život i funkcioniranje osoba poput Julie koja je sa našim čitateljkama i čitaocima podijelila i koliko joj nedostaju neke stvari u čijim je obavljanjima i uživanjima ometa upravo njena dijagnoza. Čitanje je, recimo, jedno od njih.

 

"Najveći problem mi je čitanje jer mi izaziva jako mnogo opsesija toliko da uopće nisam u stanju u njemu uživati. Isto je bilo i s učenjem u školi i fokusiranjem na gradivo što je moja obitelj obično tumačila kao lijenost ili razmaženost. Tek kad sam u nekoj fazi u kojoj mi se simptomi smanje, a to često biva za moj rođendan, Novu godinu ili bilo koji novi početak kada makar na trenutak uspijem sve prekinuti, vidim koliko mi inače simptomi smetaju. Tada čitam, gledam što hoću, pričam što hoću, generalno ne moram izbjegavati mjesta i radnje koje mi inače potiču simptome. Međutim, i u tim situacijama vidim koliko mi je mozak već isprogramiran i nekad sam počinje raditi kompulzije."

 

 

Kada je Julia spomenula školu, nužno sam se prisjetila svojih školskih dana i drugara kojima učenje nije išlo baš tako lako i lagodno kao meni i mojoj najboljoj prijateljici pa bi nas često molili da im pomognemo, šapatom i ispotiha, da ne čuje učiteljica. Djeca tada u obrazovnim autoritetima, bar u mom slučaju, a radi se o kasnim osamdesetim, nisu nalazila sigurnu zonu i nisu im dolazili s problemima u učenju, koncetraciji i pamćenju, upravo iz straha da će biti prokazani kao lijenčine i glupaci. 

 

Da li je tako bilo i u Julijinom slučaju?

 

"Pošto sam dijagnozu, ponavlja ona, službeno dobila tek krajem srednje škole, nitko od mojih učitelja i profesora nikad nije saznao da imam problem takve vrste. Zapravo, nisam nikad ni osvijestila da bih to mogla podijeliti s profesorima i dobiti bilo kakvu vrstu beneficija ili čak samo podrške. Naučila sam da se sama borim protiv toga i da krijem jer je glupo. Mislim da ni moji prijatelji, nitko iz osnovne ili srednje škole s kim se više ne družim, nikad nije ni saznao da imam ovaj poremećaj", priča Julia.

 

"Baka, s kojom sam živjela kroz školovanje, često mi je pomagala u školi, na način da bi mi čitala gradivo, čak ponekad i cijele lektire. Koliko god sam i od nje i od roditelja imala beskrajnu podršku, i dalje su mislili da je izvor toga razmaženost, lijenost i neorganizacija vremena. Međutim, dok god bih dobivala petice, to je na neki način bilo prihvaćeno."

 

Šta sa djecom koja imaju ovakvu ili drugačiju vrstu poremećaja koje na ovaj ili onaj način utiču na njihovo učenje i pamćenje i ko su ti autoriteti u procesu obrazovanja i školovanja kojima bi se djeca i roditelji trebali obratiti, pitali smo doc. dr. sci. Teu Vučina iz Doma zdravlja Mostar.

 

Njen je odgovor, naravno, širok, koliko su velike i široke i razlike u djeci samoj. 

 

"Kod neke djece se odmah početkom školovanja uoče problemi sa usvajanjem vještina čitanja, pisanja i računanja, te svladavanjem gradiva i u takvim slučajevima se uglavnom radi o specifičnim poteškoćama u učenju ili pak o kognitivnim poteškoćama. Ova djeca nakon psiholoških testiranja najčešće budu uključena u neki oblik tretmana kojeg provide logopedi i defektolozi. Međutim, kad se u školi zamijeti naglo opadanje školskog uspjeha i/ili izostanci s nastave, a koji se ne moraju javiti odmah početkom školovanja, može se raditi o psihološkim razlozima. Najčešći psihički uzroci zbog kojih se djeca i adolescent upućuju psihologu, a utječu na koncentraciju, te sposobnost zadržavanja i dosjećanja gradiva su: depresija, generalizirani anksiozni poremećaji, socijalna fobija (posebno školska fobija), separacijska anksioznost, poremećaji ishrane, poremećaji prilagodbe i problemi sa zlouporabom psihoaktivnih tvari." 

 

Kad je riječ o opsesivno-kompulzivnom poremećaju, prema njenom kliničkom iskustvu, on je rijetko uzrok problema s učenjem. 

 

"Djeca i adolescenti koji bi bili upućeni zbog navedenog poremećaja su obično bili upućeni u ranoj fazi što je bila povoljna okolnost, te poremećaj obično još nije bio doveo do značajnijeg ometanja funkcioniranja, posebno uspjeha u školi. Analizom slučajeva kod kojih je utvrđen opsesivnio-kompulzivni poremećaj je utvrđeno kako su kod značajnog broja njih ozbiljne traume bile pokretač simptoma. Upravo iz tog razloga je bilo ključno obraćanje psihologu koji kroz psihoterapijski rad može pomoći u proradi trauma, te tako otklanjanju simptoma, tj. liječenju poremećaja." 

 

Dr. Vučina navodi da je pomoć kakvu je Julia dobijala od bake neprocjenjiva, ali da je "jako bitno naglasiti kako ni roditelji ni učitelji/nastavnici najčešće nisu u mogućnosti sami utvrditi uzroke problema, ali mogu detektirati simptome i nešto poduzeti. Kako u školskom sustavu u BiH kronično nedostaju stručni suradnici u školama pa tako i psiholozi, školski pedagozi bi trebali roditeljima dodatno naglasiti nužnost obraćanja psiholozima u zdravstvenim ustanovama u mjestu stanovanja. U takvim slučajevima roditelji bi trebali zatražiti pomoć psihologa kako bi se razjasnila priroda problem, te osigurala adekvatna pomoć njihovoj djeci. Dodatni problem može predstavljati ako dijete potječe iz disfunkcionalne obitelji gdje roditelji mogu biti nedovoljno zabrinuti za dobrobit svog djeteta, te neažurni u obraćanju psihologu. Odgađanje posjete psihologu može imati za posljedicu dodatno pogoršanje simptoma, a poslije i otežati samo liječenje."

 

Naša nam je sagovornica navela i jedan takav primjer iz vlastite prakse. 

 

"Jedan od primjera sporog reagiranja škole i roditelja je slučaj adolescentice koja je upućena nakon višegodišnjeg zezanja vršnjaka koje je poprimilo oblik emocionalnog zlostavljanja. Djevojka je ismijavana zbog nevoljnih pokreta očima pri čemu su odrasli pretpostavili kako je riječ o tikovima. Međutim, nakon opisa djevojčinog ponašanja, te provedenog psihološkog testiranja, posumnjano je na neurološke uzroke simptoma što je neurološkim pregledom i potvrđeno. Djevojka je ustvari imala epilepsiju za koju joj je propisana medikamentozna terapija i čim je počela koristiti lijekove nekontrolirani pokreti očima su u potpunosti nestali. Drugim riječima, da je pravovremeno reagirano njena bolest bi se tretirala od početka kako treba i izbjeglo bi se neprimjereno ponašanje vršnjaka. Mada u ovom kontekstu treba i naglasiti kako škola nije nažalost imala adekvantne mehanizme za rješavanje vršnjačkog zlostavljanja, a koje je trebala imati razvijene i primijeniti ih." 

 

A to je već neka sasvim nova tema i velika bitka koju treba voditi na svim društvenim frontovima. 

 

 

Za kraj, vratimo se opet Juliji kojoj je ovo prvi put da je odlučila javno govoriti o onome sa čim živi od ranog djetinjstva i živjet će do kraja života, na čemu smo joj izuzetno zahvalni.

 

I ona smatra da o ovim temama treba pričati i raditi na destigmatizaciji, ali ne i na banalizaciji.

 

"Treba pričati, jer nije šala i svima koji s ovim žive, zasigurno, kao i meni, smeta kad ljudi u svom vokabularu koriste medicinske pojmove koje uopće ne razumiju. I još se osjećaju izuzetno inteligentno dok to rade." 

 

Zato, spremajte svoje sobe i perite ruke jer vam je higijena važna, jer volite sjediti u čistom, jer ste tako naučene, jer je dio društvenog pritiska, jer upišite šta god kao ponuđenu opciju, ali ne jer imate OKP. 

 

Jer nakon ovog teksta, vjerovatno vam je jasno, da ste među onih 99 posto sretnika koji ga ipak nemaju, a da se onih jedan posto, među kojima i naša sagovornica, hrabro bori sa simptomima i sa sobom samima.

 

Svaki dan, od jutra, do sutra.