Nasilje u porodici: Šta kada nema sigurne kuće u blizini?

Žene koje trpe nasilje u ovim sredinama utočište mogu naći u nekoj od postojećih sigurnih kuća u BiH, ipak brojni su razlozi koji ih sprečavaju ili im otežavaju korištenje ove mogućnosti.

 

"U sigurnu kuću sam došla u jako lošem fizičkom stanju. Nisam imala predstavu kako se nositi sa svim tim. Bilo je jako teško odlučiti se napustiti porodicu i svoj grad. Boravak ovdje mi znači mnogo, tu sam uz timski rad osoblja ponovo oživjela, oslobodila se straha i naučila koliko vrijedi jedan život za koji se moramo boriti. Sigurna kuća je spas za ljude koji su zlostavljani, bez obzira koji je vid nasilja u pitanju", tako H. Đ. opisuje svoje iskustvo tromjesečnog boravka u sigurnoj kući u Tuzli.

 

Ona je zbog dolaska u sigurnu kuću morala napustiti grad u kome živi. Da je kojim slučajem ovaj vid podrške i pomoći mogla dobiti u svom mjestu vjeruje da bi odluku donijela ranije. 

 

Napuštanje porodice, posla i odlazak iz svog grada u kome ne postoji mogućnost smještaja u sigurnu kuću, razlozi su koji sprečavaju veliki broja žena koje trpe nasilje u porodici da se odvaže na korak koji je učinila H.Đ. O tome svjedoče i u Ženskom centru Trebinje, nevladinoj organizaciji koja skoro dvadeset godina radi sa ženama koje su pretrpjele ili trpe porodično nasilje. Kako regija istočna Hercegovina nema sigurnu kuću,  žene iz ovog dijela Republike Srpske su upućene na one koje se nalaze u Banjaluci, Modriči i Bijeljini.

 

"Problem je što 99 odsto žena ne može da napusti svoju lokalnu zajednicu iz različitih razloga. Neke od njih rade, gotovo sve imaju djecu, pa  se odmah stvori problem oko njihovog izmještanja  od nasilnika, jer i djeca imaju obaveze i idu u školu. Sudski proces se vodi u toj lokalnoj zajednici, tako da ih i to sprečava.  Kod nas u Hercegovini je problem i što su sve sigurne kuće u drugom dijelu Republike Srpske. Konkretno, Banjaluka je udaljena šest ili sedam sati vožnje u jednom pravcu. Zbog svega ovoga žene odustaju od smještaja, iako im je potreban", ističe Ljiljana Čičković, direktorica Ženskog centra Trebinje.

 

 

U prilog njenoj tvrdnji ide i brojka žena koje su zbog smještaja u sigurnoj kući otišle iz ove regije u neki drugi grad. Ženski centar postoji od 2002. godine a u periodu od njegovog nastanka do danas ovu mogućnost iskoristila je samo jedna žena.

 

"To je bio slučaj gdje žena nije radila, niti je imala djecu, tako da je ona mogla da iskoristi tu uslugu. Ne mogu da brojčano kažem koliko je žena koje su trebale sigurnu kuću a nisu je prihvatile iz navedenih razloga, svih ovih godina, ali znam da taj broj sigurno nije mali. Konkretno, u ovom momentu postoji žena koja čeka da se ovdje izgradi sigurna kuća da tada napusti zajednicu sa nasilnim suprugom, jer ne može zbog različitih okolnosti da ide u Banjaluku", ističe Čičković i dodaje da ova organizacija na godišnjem nivou ima oko 120 intervencija zbog nasilja u porodici, uz napomenu da nije riječ o 120 različitih žena, jer se u nekim slučajevima interveniše više puta.

 

Nijedna od osam sigurnih kuća, koliko ih se nalazi u Bosni i Hercegovini, nije smještena na teritoriji Distrikta Brčko. Iako se, u različitim periodima, priča o njenoj izgradnji iznova aktuelizirala, žene iz Brčkog ovakvu vrstu podrške i pomoći dobijaju i dalje u sigurnim kućama u Federaciji BiH i Republici Srpskoj sa kojima postoje ugovori. To su uglavnom Bijeljina, Modriča i Tuzla. U ovim slučajevima troškove njihovog boravka snosi Vlada Distrikta, kažu u Udruženju aktivnih žena "Gender" Brčko.

 

"Ukoliko je žena ekonomski osnažena onda će ona manje i tražiti smještaj u sigurnoj kući, uvijek će se radije skloniti negdje, ili se izboriti za smještaj na drugi način. Ako radi, ima sredstva za egzistenciju, ja vjerujem da će se prije pokušati sama snaći. Teško i rijetko se žene koje trpe nasilje odlučuju za opciju odlaska u sigurnu kuću. Godišnje bude jedan ili dva slučaja, ti su podaci prošle godine iznijeti na jednom okruglom stolu na ovu temu", kaže Tatjana Ristić, predsjednica Udruženju aktivnih žena "Gender" Brčko.

 

 

Na teritoriji FBiH funkcioniše pet sigurnih kuća (Bihać, Sarajevo, Tuzla, Zenica, Mostar), a u Republici Srpskoj tri (Banjaluka, Modriča, Bijeljina). Njihova vrata su otvorena i za žene koje trpe nasilje a ne dolaze iz gradova ili opština u kojima su one smještene. Procedura dolaska u sigurnu kuću je različito definisana u Republici Srpskoj i Federaciji BiH.

 

"Žrtve nasilja mogu biti primljene u sigurnu kuću na zahtjev policijske stanice ili centra za socijalni rad, što je definisano Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici a način upućivanja definisan je i Protokolima intervencija u slučajevima nasilja u porodici, gdje je jedan od potpisnika i Udruženje građana ‘Vive Žene’. Navedenim protokolima definisano je da žrtva može biti primljena u sigurnu kuću na vlastiti zahtjev", objašnjava Danijela Kaloci, voditeljica sigurne ženske kuće u Tuzli koja fukcioniše u okviru Udruženja građana "Vive Žene". 

 

Prema njenim riječima u ovu sigurnu kuću često budu smještene žene sa cijelog područja Tuzlanskog kantona. Procedura je ista kao i za sve žrtve nasilja a troškove njihovog boravka do sada je snosilo Udruženje gražđanja "Vive Žene" u okviru programskih aktivnosti.

 

"U toku godine ima i pet do sedam žrtava koje dolaze iz drugih gradova van kantona, nešto rjeđe iz drugog entiteta. Također, do sada smo imali i nekoliko slučajeva žrtava nasilja koje su strane državljanke ali su zasnovale bračnu ili vanbračnu zajednicu sa bh. državljanima", kaže Kaloci. 

 

I vrata sigurnih kuća u Republici Srpskoj su otvorena za žene koje dolaze iz drugih opština i gradova, ali je za taj boravak neophodno rješenje centra za socijalni rad iz lokalne zajednice iz koje dolazi korisnica usluga sigurne kuće.

 

"Neophodno je da se nasilje prijavi nekoj od relevantnih institucija, često se dešava da se žrtve javljaju na SOS telefon a potom mi prijavljujemo policiji i centrima za socijalni rad. Dakle, za dolazak u sigurnu kuću u Republici Srpskoj je neophodno rješenje centra za socijalni rad o zbrinjavanju žrtava u sigurnu kuću", objašnjava Amela Bašić Tomić, koordinatorica sigurne kuće koja funkcioniše u okviru Fondacije "Udružene žene" Banjaluka.

 

 

Ovo rješenje u praksi ponekad postaje prepreka za dolazak u sigurnu kuću. Naime, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske je propisao da se 70 odsto troškova boravka u sigurnoj kući izdvaja iz budžeta entiteta a 30 odsto iz budžeta lokalne zajednice iz koje dolazi korisnica usluge. Međutim, mnoge lokalne zajednice nemaju planiranu stavku o izdvajanju ovih sredstava u svojim budžetima. 

 

"Postoje lokalne zajednice koje nemaju planiranu stavku u budžetu a centri za socijalni rad  smještaju žene koje trpe nasilje u sigurne kuće, jer prepoznaju potrebu za tom uslugom i nama se obraćaju. Mi naprosto smatramo da nepostojanje finansijske stavke u budžetima grada ne smije da bude prepreka za pružanje stručne pomoći i podrške žrtvama nasilja u porodici, pa pružamo usluge i u tim slučajevima. Postoje, međutim, lokalne zajednice gdje se ne planiraju ova sredstva a centri za socijalni rad ne nude mogućnost zbrinjavanje u sigurnu kuću", ističe Bašić Tomić.

 

Ona dodaje da ovakva praksa nije u skladu sa Konvencijom Savjeta Evrope koja je obavezala zemlje potpisnice da pristup specijalizovanih servisa za pomoć žrtvama mora da bude dostupan svim ženama.

 

"Kad smo krenuli da radimo samo su u Banjaluci i Gradišci izdvajali sredstva, danas je broj lokalnih zajednica koje imaju planirana sredstva veći, i on raste iz godine u godinu", ističe naša sagovornica.

 

I pored ovih problema sa planiranjem sredstava u budžetima lokalnih zajednica, sistem finansiranja sigurnih kuća pokazao se u praksi funkcionalnijim u RS-u, nego u Federaciji BiH, u kojoj rad sigurnih kuća i dalje često zavisi od donacija.