Maloljetnici i humanitarni medijski sadržaji: Kako sačuvati dostojanstvo djeteta

Sadržaji humanitarnog karaktera putem kojih se javnost nastoji animirati da donacijama pomogne liječenje bolesnih ili poboljšanje financijske situacije siromašnih i gladnih nisu rijetkost u bh. medijskom prostoru. Apeli za pomoć, te prilozi i tekstovi o porodicama koje žive na rubu egzistencije redovno u potpunosti otkrivaju identitet maloljetnika bilo da su glavni subjekti priče ili članovi porodice o kojoj se izvještava. Djeca se nerijetko prikazuju uplakana, snimaju se pored isto tako uplakanih i uznemirenih roditelja, postavljaju im se privatna pitanja koja prizivaju traumatična iskustva, a objavljuju se i fotografije i snimci iz bolničke postelje. Oni koji uređuju takav sadržaj pravdaju svoje odluke namjerom da pomognu osobama kojima je dostojanstvo svakako oduzeto, dok se konkretne profesionalne smjernice uglavnom odnose na to šta je zabranjeno i ne daju alternativna rješenja.

 

Pred novinarima i urednicima koji kreiraju sadržaje humanitarnog karaktera i pozivaju javnost da pomognu ugroženim građanima, postavlja se etička dilema kako takvim sadržajima ne ugroziti dostojanstvo osobe o kojoj se izvještava posebno ako je riječ o maloljetnicima. Prikazivanje siromašne i bolesne djece u medijskim apelima za pomoć bez sumnje je funkcionalan mehanizam trenutne pomoći najugroženijima, ali s druge strane, sa sobom povlači niz mogućih posljedica po dostojanstvo i psihološki integritet maloljetnika.

 

 

Pravila i smjernice o izvještavanju o maloljetnicima većinom su fokusirani na očuvanje dostojanstva djeteta o kojem se izvještava. Međutim, konkretna obrazloženja šta ugrožavanje dostojanstva podrazumijeva izostaju a to ostavlja prostora za različita individualna tumačenja. 

 

Kodeks časti BH novinara kratko upozorava da se posebna pozornost zahtijeva kada se izvještava o nesrećama, porodičnim tragedijama, bolestima, djeci i maloljetnicima, a dodatno se spominje da novinar ne smije intervjuisati ni fotografisati dijete do 15 godina o pitanjima njegova života ili života druge djece bez prisustva roditelja ili drugog odraslog odgovornog za dijete. Na sličan način i Kodeks za štampu i online medije uređuje to pitanje pa se navodi da su u tretiranju djece i maloljetnika, novinari dužni krajnje obazrivo postupati, poštujući dobre običaje i Konvenciju o pravima djeteta, polazeći od interesa djeteta. Dodaje se i da novinari ne smiju intervjuisati i fotografisati djecu mlađu od 18 godina s pitanjima koja se odnose na porodicu djeteta, bez prisustva ili dozvole roditelja ili staratelja.

 

Kodeks o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija Regulatorne agencije za komunikacije BiH i prateće smjernice za bolje razumijevanje kodeksa detaljnije tretiraju pitanje izvještavanja o ugroženim maloljetnicima i daju konkretnije upute za novinare. Tako se navodi da se ne trebaju objavljivati podaci koji nisu neophodni za svrhu prikupljanja pomoći. Ako postoji opravdana sumnja da bi objavljivanje takvih sadržaja moglo dovesti do ugrožavanja fizičke, psihičke ili emotivne dobrobiti i dostojanstva, potrebno je da se identitet maloljetnika ili drugih ranjivih lica zaštiti na najbolji mogući način, s ciljem neprepoznavanja i nemogućnosti identifikacije osobe.

 

"Pri tome pružaocima medijskih usluga na raspolaganju stoje brojna tehnička sredstva kao što su grafičko zamagljivanje lika, snimanje sagovornika s leđa, snimanje sagovornika en face, gde se u kontrastu svjetla dobija tamna silueta, kompjuterska izmjena boje glasa ili korištenje glasa druge osobe i slično", navodi se u smjernicama i dodaje da će neke izvore ipak trebati zaštititi u potpunosti.

 

"I pored zamagljivanja lika i izmjene boje glasa, u tim slučajevima je potrebno zaštititi i ostale infomacije na osnovu kojih bi se mogao otkriti njihov identitet, npr. snimak kuće, automobila i sl."

 

Ipak, određena pravila nisu dovoljno precizno definisana, pa ostaje dilema koliku slobodu novinari imaju ukoliko žele postaviti djetetu pitanje koje se tiče privatnih porodičnih stvari. Tako se, naprimjer, u članu 17 (stav 7) između ostalog navodi da maloljetnici neće biti ispitivani bez pisanog odobrenja roditelja, te da će u sadržajima u kojima se ukazuje na njihov težak položaj, a čiji je cilj animiranje javnosti u svrhu osiguranja pomoći biti jasno naznačen način na koji se pomoć može uputiti. Na još jednom mjestu, u članu 20 (stav 5) navodi se da se od maloljetnika neće tražiti mišljenje u vezi sa privatnim porodičnim pitanjima, niti o temama koje mogu biti van domena njihovog rasuđivanja. Posmatrajući, dakle, samo kodeks moglo bi se zaključiti da novinari ne bi smjeli siromašnu i bolesnu djecu pitati o intimnim sferama njihovog porodičnog života. Međutim, u pratećim smjernicama koje bi trebalo da detaljnije pojasne pojedinačne odredbe kodeksa zbunjujuće je što se navodi da maloljetnici neće biti ispitivani o privatnim stvarima bez pismenog odobrenja roditelja, i da izuzetak predstavljaju sadržaji kojima se ukazuje na njihov težak položaj s ciljem animiranja javnosti da se osigura pomoć. Zbog tog nepodudaraja smjernica i kodeksa ostaje nejasno da li se maloljetnici smiju ispitivati o privatnim i pitanjima van njihovog domena rasuđivanja, pod kojim okolnostima i postoje li izuzeci od pravila.

 

"Kad se gleda cijeli kodeks u cjelini, to je nešto gdje se može imati određeno tumačenje – šta je van dometa njihovog rasuđivanja? Tu vi dajete svoje neko tumačenje šta je to, i ta ljestvica se može pomjerati gore-dole. U ovom konkretnom kontekstu o kojem pričamo su roditelji ti koji u suštini mogu odrediti o čemu će dijete pričati odnosno neće", pojašnjavaju iz Regulatorne agencije za komunikacije i dodaju da postojeće smjernice nisu u potpunosti ažurirane u skladu sa posljednjom verzijom kodeksa.

 

 

Iako se u novinarskoj zajednici često može čuti stav da je pristanak roditelja dovoljan za snimanje djeteta, važno je razumjeti da ograničenja i u ovom segmentu ipak postoje. Čak iako roditelj da saglasnost, direktno učešće maloljetnika u sadržajima ni na koji način im ne smije prouzrokovati uznemirenost ili strah, niti narušiti maloljetnikov fizički, psihički i emotivni razvoj i dostojanstvo, navodi se u kodeksu RAK-a.

 

U suštini, novinari su dužni, čak i onda ukoliko roditelji podržavaju i potenciraju pojavljivanje djeteta u medijima, razmisliti o tome koliko je ispravna roditeljska procjena, ali i koji su joj ciljevi. Novinar i jedan od autora publikacije Mediji u najboljem interesu djeteta, Almir Panjeta, objašnjava tu vrstu odgovornosti i na šta novinar mora obratiti pažnju.

 

"Treba imati na umu da čak i ako roditelj da odobrenje da se dijete snima i da se objavi njegovo puno ime i prezime, možda ipak objavi samo ime, te da ima na umu da ni svaki roditelj/staratelj nije uvijek upoznat sa eventualnim lošim posljedicama ili pak samo želi dijete u datom momentu eksponirati kako bi dobio kratkoročnu pomoć."

 

Briga o djetetu kreće od roditelja koji često u tome ne uspijevaju, te daju pristanak da se dijete izloži javnosti i dodatno se stavi u ranjiv položaj. Profesionalci zbog toga imaju odgovornost da svaki put kad su djeca u pitanju stave “naočale i dodatne filtere” i da pored svih odobrenja koje dobiju uvijek vode računa o tome kako nešto može utjecati na život djeteta, smatra i Mirjana Gavrić, integrativna dječija i adolescentska psihoterapeutkinja.

 

"Novinari su dužni procijeniti da li je dijete potrebno zaštiti i od roditelja, jer iako dobiju pristanak roditelja, ne znači da je ona donesena u najboljem interesu djeteta. Roditelji takođe trebaju podršku kako donositi ovakve odluke", kaže Gavrić.

 

Ukoliko se određena problematika želi tematizirati, veliku ulogu u očuvanju djeteta i njegove porodice od negativnih iskustava, igra način na koji će urednici i novinari nešto predstaviti.

 

"Posljedice mogu biti velike i dugotrajne, često nepredvidive, a da pritom niko ne odgovara za njih. Zbog toga je neophodno da uvijek gledamo čemu doprinosi izlaganje djeteta u medijima, jer to isto dijete, sutra kad odraste, možda neće htjeti da taj period života i iskustva bude javno dostupan", pojašnjava Gavrić.

 

 

Dignitet i prava djeteta se moraju poštovati u svim okolnostima, kažu i Etičke smjernice i principi etičkog izvještavanja o djeci koje je razvio Unicef. Iako se dokument konkretno ne dotiče pitanja medijskih sadržaja humanitarnog karaktera, u smjernicama za intervjuisanje djece od novinara se između ostalog traži da ne čini štetu djetetu i izbjegava pitanja, stavove i komentare koji djecu izlažu uvredama ili će reaktivirati dječiju bol ili patnju zbog traumatičnih događaja.

 

Almir Panjeta smatra da se u postojećim medijskim sadržajama najčešće krši pravo djeteta na privatnost, otkrivaju se puno ime i prezime, mjesto stanovanja, škola u koju dijete ide. Dodatno, zanemaruje se činjenica da je dijete trenutno u određenoj situaciji, ali je obilježeno za nastavak života jer većina priloga ostaje dostupna na internetu.

 

"Dijete je nerijetko stavljeno u poziciju jadnog djeteta kako bi se kod publike izazvalo sažaljenje i motiviralo ih na akciju, i bez obzira što novinari i novinarke u većini slučajeva imaju dobru namjeru, najčešće dugoročno naprave više štete nego što dijete ima kratkoročno koristi", smatra Panjeta koji ima nekoliko praktičnih savjeta za novinare.

 

"Ako je objavljivanje priloga u najboljem interesu djeteta, onda treba da priču sagleda iz svih uglova, da istraži da li su i, ako jesu, koji dijelovi sistema zakazali, da ukaže na kršenje prava djeteta, da govoreći o djetetu uz iznošenje realnih životnih poteškoća sa kojima se ono susreće pokaže i njegove mogućnosti, želje, ambicije, i da teži tome da se sve ne završi na jednoj priči nego da prilog da i odgovore, kako za taj, tako i za druge slične slučajeve."

 

Panjeta smatra da se novinari – ukoliko se odluče na zaštitu identiteta djeteta, ne trebaju koristiti metodama “zamućivanja lica” kako se ne bi slala pogrešna slika i dijete se dodatno stigmatiziralo nego trebaju napraviti izbor kadrova tako da se vidi djetetova aktivnost, naprimjer, da nešto crta ili piše, da ga se snimi s leđa ili da se fokus stavi na ruke, crtež ili predmet u rukama.

 

U publikaciji Mediji u najboljem interesu djeteta nekoliko autora i autorica bavilo se upravo i pitanjem prikazivanja maloljetnika u sadržajima humanitarnog karaktera. Njihov generalni stav je da mediji često zaboravljaju najbolji interes djeteta u takvim sadržajima, kao i da se ne bave suštinskim uzrocima koji dovode do lošeg socio-ekonomskog stanja u zemlji. Fokusiranjem na apele za pomoć i kratkoročna rješenja, izostaje pozivanje na odgovornost i ukazivanje na nefunkcionalan sistem koji bi trebao omogućiti trajna rješenja.

 

"Oglasi i priče, koje pozivaju na finansijsku podršku oboljeloj djeci, gladnoj djeci, djeci koja nemaju sredstava da otputuju na međunarodno takmičenje, djeci koja nemaju sredstava za školski pribor i prevoz, svakodnevni su medijski sadržaji. Korisnici interneta dnevno se suoče sa barem deset različitih apela za pomoć na portalima i društvenim mrežama. Posljedice ovoga su već vidljive na različitim nivoima djelovanja. Mediji, kao i sektor nevladinih organizacija, napuštaju svoju osnovnu ulogu, a to je preispitivanje odgovornosti sistema društvene zaštite, uočavanje manjkavosti i informisanja javnosti o njima", piše u publikaciji autorica Nineta Popović.

 

 

Sadržaji humaniratnog karaktera u bh. medijima nastali su iz stvarne potrebe za pružanjem pomoći najugroženijim kategorijama stanovništva, smatraju urednici emisija u kojima se javnost nastoji animirati da svojim donacijama pomogne bolesnim i siromašnim sugrađanima. Urednica emisije televizije Hayat "Ispuni mi želju", Džena Zeničanin, kaže da se ta emisija emituje već 13 godina i da je u početku zamišljena kao revijalna, te su se kroz nju trebale ispunjavati neobične želje gledalaca. Međutim, s vremenom su se počeli javljati građani čije su želje bile egzistencijalne prirode, te je i koncept promijenjen. Dosad je kroz emisiju pomoć pružena desetinama hiljada ljudi, kaže Zeničanin i objašnjava da roditelji koji gostuju u emisiji odlučuju o tome da li će sa sobom povesti dijete.

 

"Kad na terenu pokucamo na vrata, ne znamo koga ćemo zateći. Ukoliko smo u tom momentu zatekli dijete da je samo, nikada ne razgovaramo sa njim dok ne pitamo za njegove roditelje i dok ne tražimo da se roditelj pojavi."

 

Neke od karakteristika emisije "Ispuni mi želju" su te da se prikazuju prilozi u kojima su sagovornici uznemireni, uplakani i govore o intimnim nedaćama koje su ih zatekle kao što su bolest, siromaštvo, ali i porodični problemi. O privatnim problemima govore i djeca koja nerijetko sjede pored uplakanih roditelja, te se i sama rasplaču. Tokom emisije, sagovornicima se upućuju novčane i druge materijalne donacije dok se čitaju imena donatora koji su obezbijedili pomoć. Zeničanin smatra da se emisija realizuje “po zakonu” i dodaje da poštuje pravila Regulatorne agencije za komunikacije.

 

"U zakonu je jasno definisano da ukoliko je pitanje postavljeno u svrhu pomoći ili alarmiranja javnosti da se pomogne pitanje se može postaviti", smatra Zeničanin i objašnjava da se često dešavalo da je dijete govorilo u prisustvu roditelja, ali su se odlučili za neemitiranje izjave jer su smatrali da nije dobro da to vide druga djeca, iako bi izjava možda izazvala emociju kod drugih ljudi koji bi pomogli tom djetetu.

 

I Almir Čehajić Batko, predsjednik Udruženja građana Otvorena mreža i urednik i voditelj emsije "Udri muški" objašnjava da je njegova emisija prepoznatljivi humanitarni karakter primila nakon što mu se javila bolesna slušateljka koja se željela oprostiti s njim i auditorijumom jer je zbog bolesti bila životno ugrožena. Produkcija emisije tada pokreće humanitarnu akciju za svoju slušateljku a taj koncept se nastavlja do danas.

 

"Meni je to značilo nešto najveće i najviše što mogu da uradim na ovoj planeti – a mogu da uradim poput alata kao što je medij", prisjeća se Čehajić prve slušateljke za koju su prikupljali novčana sredstva. Pomoć je od tada prikupljena za više od 345 osoba, među kojima su i djeca.

 

Da bi se objavio apel za pomoć, Čehajić objašnjava da mora postojati dokumentacija koja potvrđuje da se liječenje ne može provesti u BiH, niti financirati kroz bh. zdravstveni sistem. Smatra da je “najcrnje i najjadnije” kad se mora kleknuti i moliti za život djeteta, i pri tome moliti za život djeteta koje se nalazi u programu.

 

"Ali ako je to uslov života, transparentnosti i šanse da neko uspije, i pritom je neko uspio a da nekome drugom sad ne daš šansu a moli te za isto - onda bih ja odabrao ovo drugo."

 

Da ispravno postupaju, urednici pravdaju i činjenicom da se porodice već nalaze u teškoj situaciji i da primaju pozitivne povratne informacije od njih.

 

"Sama situacija u kojoj se nalazi to dijete i ta porodica i prije nego što su došli kod nas, nažalost, doprinosi da to dijete ima vjerovatno osudu sredine u kojoj se nalazi, osudu školskih drugara. Ono je na neki način već osuđeno", smatra Zeničanin i tvrdi da kroz 13 godina nisu imali slučaj da su njihova posjeta i cilj ugrozili nekoga u odnosu na ono u kakvoj je situaciji bio.

 

Vanja Stokić, urednica portala eTrafika na kojem se povremeno objavljuju apeli za pomoć, objašnjava da se u takvim situacijama trude da u fokusu priče ne budu djeca, te da pokušavaju zaštititi njihov identitet neprikazivanjem lica. Jednom do dva puta mjesečno prenose saopćenja za prikupljanje pomoći koje im dostave porodice ili osobe koje vode akciju.

 

"U tim slučajevima se trudimo da, ukoliko je to moguće, ne bude slika djeteta već neka ilustracija. Jer često stavljaju slike iz bolnice gdje je dijete svo izmučeno, prikopčano na gomilu aparata. Meni je jasno zašto to rade, njima je potrebno da izazovu emociju i sažaljenje kod ljudi i onda ljudi više novca daju. Ali, opet se treba misliti i na dostojanstvo tog djeteta. Ono će, nadamo se, jednom ozdraviti i trebat da se vrati u normalne tokove života a svi će ga posmatrati upravo kroz tu sliku koja se plasirala u medijima."

 

Procjenu da li objaviti sliku djeteta, na portalu e Trafika donose od slučaja do slučaja, a Stokić priznaje da se ponekad mogu desiti greške, najčešće iz neznanja.

 

Za razliku od nekih drugih "sivih zona" novinarstva kao što su govor mržnje, sloboda govora ili etička upotreba fotografije o kojima se vode diskusije, razvijaju smjernice i edukativni moduli, sadržaji humanitarnog karaktera nisu tema kojoj medijska zajednica posvećuje dovoljno pažnje. Pred novinarima koji žele animirati svoju publiku da učestvuje u humanitarnim akcijama, a pri tome žele to činiti na profesionalan način, postavlja se veliko pitanje kako ne pogriješiti.

 

Stokić kaže da u publikacijama koje je čitala i na edukacijama kojima je prisustvovala nije nailazila na upute kako se ponašati u takvim situacijama. Uglavnom je riječ o uopćenim uputama koje se odnose na očuvanje dostojanstva djeteta, ali se ne objašnjava kako to postići. No, to je generalni problem sa neformalnom edukacijom za novinare, smatra Stokić.

 

"Uvijek kada se govori i o Romima, i osobama s invaliditetom, djeci, i svim ranjivim kategorijama uvijek nam se govori nemojte to raditi tako, ali nam rijetko ko kaže koje su nam alternative. Ako neću tako, kako ću?"