KS: Škole i dalje nepristupačne djeci s invaliditetom

Mapa škola dostupna na web portalu Želim znanje rezultat je osmomjesečnog rada Udruženja građana Nešto više na projektu "Hoćemo i mi u školu!" čiji je cilj bio analizirati pristupačnost osnovnih i srednjih škola u Kantonu Sarajevo učenicima i učenicama s invaliditetom, ponuditi besplatna stručna i ekonomična rješenja kako bi škole postale pristupačnije za mlade osobe s invaliditetom, te omogućiti široj javnosti pristup ovim informacijama.

 

Zakon je po tom pitanju jasan: svako dijete ima pravo na školovanje i država je ta koja je dužna to i omogućiti, a invaliditet ne smije biti osnova za diskriminaciju. Kao i većina drugih stvari u Bosni i Hercegovini, zakoni koji štite osobe s invaliditetom i djecu postoje na papiru, ali se nerijetko malo ili nimalo radi na njihovoj primjeni. 

 

Detalji rada na projektu, kao i zakonski okvir koji nalaže poboljšanje zatečenog stanja na terenu, predstavljeni su na Okruglom stolu na temu "Pristupačnost osnovnih i srednjih škola za mlade s invaliditetom u Kantonu Sarajevo" na kojem su prisutnima problem s različitih strana osvijetlili Jelena Backović, koordinatorica projekta "Hoćemo i mi u školu!", Adem Lisičić, projekt menadžer u Udruženju građana Nešto više, Amira Krehić, šefica odjela za praćenje prava osoba s invaliditetom u Instituciji ombudsmena, Almina Ćibo, viša stručna saradnica za obrazovanje pri Ministarstvu civilnih poslova BiH, dok je primjer pozitivne prakse škole u potpunosti prilagođene učenicima i učenicama s invaliditetom predstavio direktor Gimnazije Dobrinja, Enver Ahmetspahić.

 

 

Prema riječima Adema Lisičića, većina osnovnih i srednjih škola u Kantonu Sarajevo nema adekvatan pristup učenicima i učenicama s invaliditetom, pristup spratovima je najčešće onemogućen, toaleti nisu prilagođeni širini invalidskih kolica, a nema ni pločica na Brailleovom pismu koje bi školovanje olakšale slijepoj i slabovidnoj djeci. Brojne su i škole koje su se samo djelomično pobrinule za pitanje pristupa učenicima i učenicama koji se kreću u kolicima, što znači da imaju pristupnu rampu na ulazu, ali ona nije adekvatnog nagiba, osim rampe nemaju pristup spratovima, ili imaju toalet prilagođen za osobe s invaliditetom, ali širina vrata na toaletu ne dozvoljava osobama u kolicima niti da uđu unutra. 

 

Osim što je država, pa time i svi njeni dijelovi, poput kantona i opština, dužna obezbijediti ravnopravno školovanje i djeci s invaliditetom, arhitektonska rješenja koja bi tome doprinijela često uopšte nisu skupa i neizvodljiva, istakao je Lisičić. 

 

"Ideja vodilja nam je bila iznaći jednostavna i ekonomična, jeftina rješenja za škole koje nisu prilagođene mladima s invaliditetom. Premošćavanje fizičkih barijera u školama često je vrlo jeftino i lako izvodivo s građevinskog aspekta. Za takvo nešto ne treba 100.000 KM kao što se često misli, a osim javnog novca postoji i novac stranih donatora koji su voljni da pomognu. Vertikalna platforma ili lift koji nije pretjerano sofisticiran, ali služi svojoj svrsi može se ugraditi za 5.000 KM, a pristupne rampe različitih izvedbi također su lako izvodive, dok pristup toaletu nerijetko zavisi samo od proširenja vrata, što također nije velika investicija. Pločice na Brailleovom pismu su zaista minimalna investicija, ali ih nijedna škola nema."

 

Brojke pokazuju da samo u 30 posto analiziranih škola postoji dovoljno širok ulaz u toalet za osobe koje se kreću uz pomoć kolica, samo 10 posto škola ima lift, a 34 posto škola uopšte nema prilaznu rampu koja bi omogućila učenicima i učenicama u kolicima da uđu u školu. Analizirajući stanje u više od 100 škola u Kantonu Sarajevo, Lisičić i Backović najčešće su se susretali s odgovorima škole da ranije nisu ni razmišljali o problemu pristupa djeci s invaliditetom.

 

"Zbog toga mislimo da je svijest veliki problem. Svijest bi trebalo razvijati već kod djece, mladih, kojima bi trebalo biti jasno da njihov prijatelj neće ići u istu školu ako naprosto ne može ući u nju. Tako će se stvari možda početi mijenjati na dugi rok."

 

A kolika je svijest govori i podatak da se za sredstva koja sarajevska Općina Novi Grad svake godine nudi za projekte osnovnih škola u posljednjih 20 godina niti jedna škola nije javila s namjerom da novac iskoristi za prilagođavanje zgrade djeci s invaliditetom, kako se moglo čuti od Fate Zvizdić, stručne savjetnice za obrazovanje u Općini Novi Grad, koja se uključila u raspravu. A sredstva nisu mala: ove godine iznose 80.000 KM, dok je prošlih godina suma bila i veća. 

 

 

Amira Krehić je u ime Institucije ombudsmena prisutne upoznala sa zakonima i međunarodnim dokumentima koje je Bosna i Hercegovina dužna implementirati kad je u pitanju zaštita prava osoba s invaliditetom, a to su UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom koja je na snazi već sedam godina, Zakon o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini, kao i Uredba o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprečavanje stvaranja svih barijera za osobe sa umanjenim tjelesnim sposobnostima. 

 

Zakoni i konvencije su, međutim, jedno, a provođenje u praksi drugo, naglasila je Krehić, što je potvrdila i Jelena Backović iz Udruženja građana Nešto više, dodajući da čak ni inspektori nisu upućeni u spomenutu uredbu. Krehić je dodala da je porazno vidjeti rezultate istraživanja koji govore o stanju u Kantonu Sarajevo, za koji se pretpostavlja da je najbogatiji i s najviše resursa može da brine o svojim građanima i građankama, jer možemo zamisliti da je u drugim kantonima i naročito ruralnim sredinama još daleko lošije. 

 

"U Instituciji ombudsmena radili smo specijalni izvještaj o pristupačnosti radnih prostora zakonodavnih tijela u Bosni i Hercegovini osobama s invaliditetom, snimili smo stanje i došli do sličnih rezultata: arhitektonske barijere nisu i jedine gdje se ogleda diskriminacija osoba s invaliditetom, nego je apsolutno sve što bi im omogućilo normalan život onemogućeno, a o univerzalnom dizajnu nema ni riječi", istakla je Krehić, dodajući da se osobe koje pretrpe diskriminaciju po ovom osnovu sa svojim žalbama mogu obratiti Instituciji ombudsmena, a pravnu zaštitu mogu potražiti i na sudu. 

 

O važnosti inkluzije, te obavezi škole da stvori atmosferu jednakopravnosti i spriječi diskriminaciju govorila je Almina Ćibo, podcrtavajući da Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini, s kojim trebaju biti usklađeni svi ostali zakoni o obrazovanju, jasno govori da svako dijete ima pravo na obrazovanje. Zakoni, kako smo već rekli, nisu problem.

 

"Problem je u dosljednoj primjeni zakonskih odredbi, kao i nedovoljno izdvajanje novca za osnovno i srednje obrazovanje", navela je Ćibo.

 

 

Srećom, među školama u Kantonu Sarajevo postoje i primjeri dobre prakse, poput osnovnih škola Stari Ilijaš i Kovačići, te Gimnazije Dobrinja koja je, građena 2011. godine u skladu sa savremenim uredbama i zakonima, u potpunosti prilagođena učenicima i učenicama s invaliditetom, te se dosad u njoj školovalo devet učenika i učenica s invaliditetom. Direktor Gimnazije Dobrinja Enver Ahmetspahić naglasio je da je osim tehničkih uslova za ravnopravan pristup nastavi za učenike i učenice s invaliditetom jako važno razumijevanje zaposlenih u školi, kao i same djece.

 

"Naša škola ima parking mjesto za osobe s invaliditetom, pristupnu stazu na ulazu u školu, lift, pristup dvorani i amfiteatru škole, a tu je i poseban toalet za osobe s invaliditetom. Trenutno imamo dvije učenice s invaliditetom, jedna od njih je dobila stipendiju na Univerzitetu Burch. Mi smo ponosni što imamo učenice s invaliditetom u školi jer zahvaljujući tome sva djeca uče jedna od drugih, solidarišu se i time postaju bolji ljudi", naglasio je Ahmetspahić.