Kako žive vjerske manjine u BiH?

Vjerske manjine u BiH još uvijek su prilično neistražena tema, a njihovi članovi nerijetko se nazivaju pripadnicima sekti i kultova. Mnogi koji se odlučuju za manje konvencionalno religijsko opredjeljenje, reći će da je takva percepcija javnosti neosnovana i da proizilazi iz neznanja, koje je rezultat nekomuniciranja.

 

Postoje pretpostavke da na području BiH djeluje oko 200 manjinskih vjerskih skupina, ali zvanični podaci o zajednicama upisanim u Registar novih crkava i vjerskih zajednica, saveza crkava i vjerskih zajednica koje vodi Ministartvo pravde BiH, upućuju na to da je riječ o 34 registrovane zajednice.

 

Među njima se nalaze brojne protestantske, evanđeoske i baptističke crkve, koje su nešto poznatije javnosti, ali i manje poznate zajednice kao što je Victory Celebration centre, Krstjanska zajednica u BiH, Jehovini svjedoci ili Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana.

 

U intervjuima za naš portal, pripadnici ovih zajednica, govorili su o tome na koji način su organizovani, kako su se odlučili za priključenje ne tako popularnim religijskim pokretima i šta znači biti pripadnik vjerske manjine u bh. društvu.

 

 

Starješina Parkinson mladić je koji je prije tri mjeseca stigao u Sarajevo kao misonar Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Prije BiH, misionarski posao obavljao je u Hrvatskoj, a na područje Balkana stigao je iz SAD-a.

 

U javnosti su članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana poznatiji kao mormoni, a moguće ih je sresti na ulicama, gdje nastoje prolaznicima približiti osnove svog vjerovanja.

 

Pored crvke u Sarajevu, u kojoj se javno bogoslužje održava svake nedjelje u deset sati, mormoni su organizovani u Tuzli i Banjoj Luci, a na području cijele BiH imaju oko 60 vjernika, objašnjava 19-godišnji starješina Parkinson i dodaje kako kao misionar u našoj zemlji poziva na osnaživanje vjere, pomaže da njihova crkva naraste i uči ljude kako da budu sretniji u životu.

 

Sve pozicije u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana su volonterske, čak ni vrhovne vođe nisu plaćene za posao koji obavljaju, i da bi neko, kao misionar, stigao na drugi kraj svijeta, mora uštedjeti dovoljno novca za takav poduhvat.

 

"Kada si član ove crkve i napuniš 18 godina, donosiš odluku da li želiš da služiš kao volonter misionar dvije godine. Nije na silu, i radi se o sto posto našoj odluci. Radimo i skupljamo novac da bismo mogli doći ovdje i dijeliti ono što znamo i da pomognemo drugim ljudima da poboljšaju svoje živote."

 

Za razliku od katolika, mormoni pored Biblije vjeruju i u Mormonovu knjigu, kao i u proroka Josepha Smitha.

 

"Dok su Bibliju pisali ljudi o ljudima u zemlji Izraela i okolnim područjima te ona opisuje događaje od stvaranja svijeta do netom nakon smrti Isusa Krista, Mormonova knjiga sadrži povijest i Božje odnose s ljudima koji su živjeli u Americi između približno 600. godine prije Krista i 400. godine poslije Krista", objašnjeno je na zvaničnoj web stranici ove crkvene zajednice.

 

 

 

Iako ih nerijetko nazivaju kultom ili sektom, starješina Parkinson ističe kako je takav stav o mormonima pogrešan.

 

"Mi izlazimo vani i pokušavmo razgovarati sa ljudima, ali najmanje što ikada želimo je biti agresivni. Ako neko kaže da nije zainteresovan, ne smetamo im više. To nije naša svrha."

 

Osim toga što su spremni na poštivanje pravila koje im njihova religija nalaže, tinejdžeri u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana, slični su bilo kojim mladim ljudima, kaže Parkinson.

 

"Volim da kažem kako nema mnogo razlike među nama. Mi smo normalni momci, ali u ovoj crkvi vjerujemo da nam nije dozvoljeno piti, ne pušimo - naravno mi biramo da se tako ponašamo što nas odvaja od mnogih mladih. Ali, ne znam, ja bih za sebe rekao da sam prilično normalan tinejdžer."

 

Ljudi u BiH koje sreće na ulici su veoma druželjubivi i često spremni na razgovor, priča Parkinson. Ali, kada misija u Bosni završi, njegov cilj je vratiti se u SAD.

 

"Vratit ću se u Ameriku i upisati fakultet. Studirat ću komjuterske nauke i živjeti prilično normalan život."

 

 

 

Na području BiH živi preko 300 pripadnika Hare Krišna pokreta. Osim Sarajeva, u Društvo za svjesnost Krišne BiH, priključuju se i građani Mostara, Banje Luke, Zenice, Tuzle, Bihaća, Rogatice i Trebinja. Priča je krenula 70-ih godina, kada su prvi sljedbenici pokreta počeli dolaziti u BiH, a 1988. godine ovo duhovno znanje ozbiljnije je predstavljeno bh. stanovnicima uz otvaranje Centra za vedske studije. Konačno, 2007. godine zvanično je registorvana i Vajšnavska vjerska zajednica u našoj zemlji.

 

Suština učenja Hare Krišna pokreta zasniva se na ideji da ljudi nisu tijelo, nego duhovna duša, objašnjava Amala Prema Devi Dasi, članica i glasnogovornica Društva za svjesnost Krišne u Bosni i Hercegovini.

 

"Kao takvi svi smo jednaki, ne postoji nikakva diskriminacija, Bog ne gleda naše tjelesne razlike i da li je neko muško ili žensko, da li je neko crne kože ili bijele, mlad ili star, ove ili one nacije - ne postoji ništa inferiorno i superiorno u tom smislu."

 

Sljedbenic Hare Krišna pokreta vjeruju u zakon karme, odnosno da će postupci iz jednog života imati utjecaj na naš sljedeći oblik života.

 

"Ono što nas vodi u sljedeći život, u sljedeći oblik života jeste naša svjesnost - zavisi kakvu svjesnost razvijemo. Ako je neko jako dobar on će dobiti ljudski oblik života, a ako je neko razvio loše osobine, on može da dobije niži oblik života - pošto se ponašao kao životinja da onda u sljedećem životu duša uđe u tijelo životinje."

 

Cilj sljedbenika ovog pokreta je, naglašava Amala, prekinuti ciklus umiranja i rađanja i vratiti se u duhovni svijet gdje postoje samo sreća i blaženstvo.

 

 

Pokretu u BiH pridružuju se ljudi iz svih slojeva društva, različitih religija i nacija. Svjesnost Krišne i nije religija, već je prije riječ o duhovnom znanju koje daje još više informacija od onih koje je neko možda ranije pronašao u svojoj religiji, objašnjava Amala.

 

"Ja sam bila u islamu i pitala sam se zašto se nama dešavaju grozne stvari u životu kao što je rat. Rat je mene potaknuo na razmišljanje, vidjela sam da mnogi nevini ljudi pate, bivaju ranjeni, čak i ubijeni. Ja sam se pitala: pa ako je neko živio kao dobar čovjek cijeli svoj život, zašto sada doživljava takvu strašnu sudbinu. I u ovom duhovnom znanju dobila sam odgovor koji je samo proširio ono što sam od prije znala."

 

Bh. društvu nenaviknutom na drugačije oblike ispoljavanja vjerskih ubjeđenja osim tri/četiri uobičajene religije, najpotrebnija je komunikacija. Razgovorom se prevazilazi neznanje, smatra Amala.

 

"Najgore je kada ljudi ne razgovaraju, i kada se sami zatvore u svoj um i onda nagađaju, pogađaju je li to možda ovo, je li to možda ono. Ali kada ne pitamo možemo sigurno doći do pogrešnog zaključka, a kada razgovaramo možemo vrlo lako da se razumijemo."

 

 

U Centru za vedske studije u Sarajevu žive i monasi koji vode asketski način života. Monasi su zavjetovani na celibat i nisu osnovali svoje porodice, a dan im je ispunjen pjevanjem i molitvom. Svi ostali sljedbenici pridržavaju se četiri osnovna principa pokreta: ne jedu mesu, ne kockaju se, zabranjena im je intoksikacija i upražnjavaju seks jedino s bračnim partnerom.

 

Pokret je otvoren za sve zainteresovane građane koji su posebno pozvani na učešće u specijalnom programu koji se održava svake nedjelje u 17 sati. Tada je moguće upoznati ostale članove pokreta, sudjelovati u pjevanju duhovnih pjesama koje predstavljaju jedan od najznačajnijih rituala, i probati vegetarijansku hranu.

 

 

U Bosni i Hercegovini živi svega oko 500 protestanata, ali u svijetu je ovo religijsko ubjeđenje veoma rasprostranjeno, objašnjava Dario Kapin, pastor Biblijske protestantske crvke u Zenici, koja je 2004. godine započela s ozbiljnijim radom u tom gradu, a kontinuitet registracije održava još iz perioda bivše Jugoslavije.

 

"To što u Bosni i Hercegovini čine manjinu, nisu manjina u svijetu. U svijetu ima skoro oko milijardu, milijardu i 200 miliona protestanata, što čini jednu šestinu populacije na ovome svijetu."

 

Biblijska protestantska crkva utemeljena je na onome što piše u Bibliji, i, ukoliko se govori o načelu, vjerovanje je isto kao i kod katoličke crkve.

 

"Razlika između naše crkve, i svih protestantskih crkava koje ja znam, u odnosu na katoličku crvku je u sljedećem - kod nas sveštenstvo može da se ženi, nema krštenja male djece, znači, članom crkve se postaje kada je osoba svjesna, kada osoba napuni određeni broj godina i kada svjesno može da ispovijeda vjeru, u našim crkvama nemate kipove, nemate molitve Mariji, nemate molitve svecima", priča pastor Kapin i objašnjava da Biblijska protestantska crkva nije nacionalna crkva.

 

"Kod nas su dobordošli ljudi bilo koje nacije, s tim što se oni odlučuju da vjeruju ono što mi vjerujemo. Tako da se kod nas slavi i jedan i drugi Božić, i jedan i drugi Uskrs."

 

 

Zbog odluke da prihvate protestantsko vjerovanje neki članovi ove crkve doživjeli su teška i neugodna iskustva. Iako deklarativno veće vjerske zajednice priznaju slobodu vjeroispovijesti, u praksi je situacija drugačija, smatra pastor Kapin.

 

"Mi smo imali slučaj u Zenici kada je jedna djevojka sa svojih dvadesetak godina odlučila da pristupi protestantskoj crkvi. Imali smo problema i sa njenom majkom, a i s time što je to otišlo sve do zeničkog muftije, zeničkog glavnog imama, pa su meni počeli pričati kako su oni razočarani u moj stav, što sam ja to radio, zašto je ta djevojka prešla na drugu vjeru."

 

Na priključenje ovoj crkvi teže se odlučuju oni koji su u boljoj financijskoj situaciji, jer "misle da imaju sve u životu".

 

"Međutim, reći ću vam iskreno, mnogi situirani ljudi su od nas tražili, na primjer, da za njim molimo samo što je to bilo malo tajno jer se plaše javne reakcije, plaše se da neko njihov možda to ne sazna, da se na poslu ne sazna, boje se možda ljudi i otkaza."

 

Pastor Kapin objašnjava kako njihova crkva nije zatvorena organizacija, kult ili sekta, i kako su svi dobrodošli da se upoznaju s njenim radom. Dobre odnose ostvaruju s vjerskim zajednicama širom svijeta, između ostalog i u Švedskoj, Velikoj Britaniji, Austriji i SAD-u. Ipak, u BiH još uvijek nisu sasvim prihvaćeni.

 

"Mi smo bili jedina crkva koja je bila uključena na prostoru BiH u rad Međureligijskog odbora, tačnije odbora u Zenici. I ovdje smo na početku bili izuzetno prihvaćeni, međutim, onda je došla naredba od nekoga iz Sarajeva da protestanti ne mogu da budu u Međureligijskom odboru sve dotle dok se ne stvore neki uslovi i ne znam ni ja već šta su tačno oni sve zahtijevali."

 

 

 

Ahmedija muslimani specifičan su pokret unutar islamskog vjerovanja, a u Sarajevu djeluju kao humanitarna organizacija. Njihova organizacija predstavlja predstavništvo Ahmedija muslimanskog džemata Savezne Republike Njemačke.

 

Ahmedija pokret je inače međunarodna organizacija koja ima svoje ogranke u 178 zemalja širom svijeta s oko 200 miliona članova. Pokret je osnovao Hazret Mirza Ghulam Ahmad 1889. godine koji je tvrdio da je očekivani reformator.

 

"Svi muslimani, bez obzira šiiti ili suniti ili druge mnoge grupacije ili škole u islamu, svi kažu jeste to predskazanje je istinito i podržavaju i čekaju dolazak tog reformatora. I mi, ahmedija muslimani, kažemo osnivač ovog džemata, odnosno zajednice, on je taj reformator", objašnjava predsjednik Ahmedija muslimanskog džemata u BiH, Mufeezur Rahman.

 

 

U osnovi Ahmadija muslimanskog džemata u našoj zemlji je humanitarni rad i želja da se pomogne najugroženijem stanovništvu u Bosni i Hercegovini, objašnjeno je na zvaničnoj internet stranici ove organizacije.

 

"S tim u vezi, u Bosni i Hercegovini smo tokom godina organizirali različite humanitarne akcije i nesebično smo pomagali različite društvene skupine (penzionere, studente, socijalno ugroženo stanovništvo) itd. Trenutno stipendiramo nekoliko studenata i srednjoškolaca koji svoje školovanje uspješno obavljaju na univerzitetima u Bosni i Hercegovini."

 

 

Ahmedija muslimani u našoj zemlji nisu organizovani kao vjerska zajednica jer zbog zakonskih procedura nisu uspjeli da se registruju na taj način, objašnjava Rahman i dodaje kako svi koji žele saznati nešto više o ahmedijskom učenju mogu posjetiti njihovo udruženje, jer su "vrata bilo kojeg ahmedije na svijetu uvijek otvorena."