Inkluzivno obrazovanje: Tri koraka naprijed, jedan korak nazad

Muris Karačić otac je dječaka sa Down sindromom koji ide u peti razred Treće osnovne škole u Bugojnu. 

 

"On ide u redovnu nastavu sa prilagođenim planom i programom i prilično sam zadovoljan sa svime", započinje svoju priču Muris. 

 

Napominje nas da njegov sin ima brata blizanca koji je u istom odjeljenju sa njim: "Možda se on lakše uklopio u razred i bolje je prihvaćen jer ima i brata tu, ali ne mogu se požaliti na bilo kakave probleme sa drugom djecom."

 

"Bio nam je veliki problem jer nije imao asistenta u prvom razredu, ali kasnije je i to dobio pa je išlo lakše", ističe naš sagovornik. Kako kaže, veliki problem nastaje kad se promijeni asistent ili kad ga nema uopšte, tokom polugodišta: "Kad asistent mijenja nastavnike koji su na bolovanju, tu odmah ispašta dijete i volio bih da se to ne dešava, da on bude tu samo zbog djece."

 

"Smatram da su djeca poput mog velika nepoznanica i nastavnom kadru, oni sami kažu da nekad ne znaju kako prilagoditi plan rada ali se trude", pojašnjava Muris. Dodaje da mu je Udruženje Leptir prva karika ka svemu: "Tek u udruženju sam saznao mnoge stvari i o stanju mog sina i tome kako mu ja mogu pomoći, šta možemo skupa, pa i koja prava ima."

 

"Prvi asistent u nastavi mom sinu je bio nastavnik likovnog i sve je bilo do njegove dobre volje, koliko se on želi posvetiti i mislim da to nije dobro, to treba biti stručnija osoba koja odmah zna tačno šta i kako sa djetetom", zapaža Muris.

 

"Radim kod privatnika, nije lako sve uskladiti, ali meni je dijete uvijek na prvom mjestu i volio bih da i država na djecu gleda na taj način, da im što više olakšava sve ovo." Muris kaže kako privatno odlazi sa sinom kod logopeda i uz trud učiteljice, kroz nastavu, vidi napredak.

 

"Strah me je kako će sve ovo da izgleda kad pređe kod nastavnika, koliko će oni imati vremena, razumijevanja za njega. To bih volio da se riješi, da ne moramo zavisiti samo od dobre namjere nekoga", kaže Muris.

 

Da većina stvari u vezi s inkluzijom u obrazovanju zavisi ponajviše od roditelja tvrdi i Edina Mašetić. Njen sin je učenik sedmog razreda i poput Murisovog sina je dijete sa Down sindromom. 

 

"Ne znam ni sama koliko sam puta išla na sastanke, slala dopise, molbe, kako bi moje dijete imalo pristup nastavi kakav zaslužuje", kaže Edina. Ona napominje da njenom sinu asistent u nastavi najviše pomaže kod pisanja, kad on ne stiže. 

 

"Nisam imala probleme s asistentom, moj sin ih lako prihvati jer se lako navikava na promjene, ali to varira od djeteta do djeteta", kaže ona. "Nama asistent najviše znači oko pomoći u školi, da mi zabilježi šta su radili, da skupa možemo da mu prilagodimo neke lekcije, to je najbitnije", ističe Edina.

 

"Znalo se desiti, pošto je asistentica sjedila sa njim, a bila je visoka, pa je red iza bio prazan, da ne dođe na nastavu i on tako sjedi sam, izolovan." Edina napominje da je to čest problem: "Jedna asistentica je propustila skoro 40 posto nastave i taj pristup nikako nije dobar za moje dijete."

 

"Učiteljica je ključna ličnost – ona je bila ta koja se brinula da ne ostaje sam, da druga djeca razumiju njegovo stanje i da ga prihvate kao svog drugara, bez ikakvih problema", prisjeća se naša sagovornica tog perioda. Sad je, kako kaže, stanje drugačije.

 

"Nastavnici nisu u toj mjeri posvećeni, ali me pozovu uvijek kad im nešto nije jasno, kad ne znaju kako će, što je ipak dobro, da pokažu volju."

 

Edina insistira da se prema njenom sinu odnose kao i prema ostaloj djeci: "On nekad sjedne, sa nogama u krilu, a oni me zovu, pitaju šta da rade. Ja im kažem, ako biste opomenuli drugo dijete, zašto od njega pravite izuzetak."

 

"U našoj školi je bilo dosta radionica koje podstiču razumijevanje drugačijeg i mislim da je to dalo efekta iako se osjeti određena distanca." Edina pojašnjava da, kako njen sin raste, sve više uviđa da se javlja izolovanost od vršnjaka: "Znam da oni ne misle zlo, tokom nastave su sa njim, ali već poslije, oni imaju druge prioritete a kod učiteljice je to bilo drugačije, ona ih je upućivala na druženje."

 

"Pitam se kako će tek biti u srednjoj, kad već sad uviđam ovakve probleme. Dosta je tu nepoznanica, a jako malo odgovora", pita se Edina. 

 

Ona naglašava značaj Udruženja Leptir kroz susrete sa drugim roditeljima: "Mi ovdje učimo i jedni od drugih i jedni sa drugima, to je takav proces, moramo se držati skupa i biti upućeni jedni na druge, zbog naše djece."

 

O tome da su roditelji, angažovani i zaniteresovani, ključna karika u razvoju i obrazovanju djece sa poteškoćama slaže se i predsjednica Udruženja Leptir iz Bugojna, Biserka Božić.

 

"Sve zavisi, u najvećoj mjeri od roditelja, koliko se žele uključiti, oni su glavna, najjača karika; mi kroz sve projekte pružamo edukacije njima, radimo sa njima kako bi i njima ovaj proces bio lakši. Naravno, ne možemo u svemu biti krajnje uspješni, ali svaki put pomalo, ipak je napredak", pojašnjava nam Biserka i sama majka djeteta sa poteškoćama u razvoju.

 

"Kroz ovih 11 godina smo prisutni u školama, oni nemaju podršku ministarstva i naš rad im dobro dođe u mnogim segmentima jer bitan je i edukacijski momenat menadžmenta škole - kako se radi individualni plan i program, šta je mobilni tim, kakvi su uslovi potrebni za inkluzivnu nastavu u potpunosti."

 

"Dijete naprosto ne može doći u školu ako ona nije pristupačna, a trebalo je vremena da se ta svijest razvije kod uprava škola", kaže Biserka uz napomenu da je zbog promjene standarda nagiba potrebna rekonstrukcija postojećih rampi u školama u Bugojnu. "No, to se lako da zamijeniti, kad smo uspjeli objasniti da se o tome mora voditi računa."

 

"Nastavni kadar može da volontira kod nas, to je odličan korak ka asistentima jer steknu vještine ovdje koje im trebaju u kasnijem radu i to se pokazalo jako uspješnim. Razredna nastava funkcioniše bolje od predmetne i to je još uvijek problem", objašnjava Biserka neke od prednosti saradnje udruženja i škola. No, prostora za dalji rad itetako ima, na svim poljima.

 

"Dijete još uvijek nije na prvom mjestu, nije prioritet svih politika i odluka. Ne samo dijete sa poteškoćama, ni druga djeca nisu a moraju biti."

 

"Ponekad mi se čini da napravimo tri koraka naprijed, pa jedan nazad. Uvijek se nađe nešto što ometa inkluziju u potpunosti, ali se snalazimo da to riješimo", zaključuje naša sagovornica.