Hrvatska nema ni migracijsku, ni integracijsku politiku

D.: Koliko je Hrvatska u današnjoj situaciji spremna na priljev izbjeglica i koliko je tako nešto zapravo uopće realno s obzirom da se još uvijek nismo dio Schengen zone?  

 

E.B.: Sudeći prema informacijama koje Vlada RH, odnosno MUP, odašilje putem medija, čini se da vlasti ozbiljno doživljavaju mogući scenarij dolaska većeg broja izbjeglica na područje Hrvatske. Osim toga, organizacije poput Hrvatskog crvenog križa ponudile su svoju pomoć u zbrinjavanju u vidu smještajnih kapaciteta ili humanitarne pomoći. Ohrabrujuće su i inicijative građana i jedinica lokalne samouprave poput vlasnika motela u Otočcu koji je ponudio smještaj ili načelnice Tovarnika koja je izašla s konkretnim brojem kreveta koje mještani nude osobama u potrazi za sigurnošću. Treba spomenuti i službe civilne zaštite koje su spremno reagirale na masovnije dolaske izbjeglica poput one kada je potopljen brod Marie Drink i kada je šezdesetak izbjeglica zbrinuto u Dubrovniku.

 

Međutim, teško možemo očekivati situaciju koju gledamo u Srbiji i Makedoniji jer izbjeglicama je poznata činjenica da se Hrvatska ne nalazi u Schengen zoni te da će se teško kretati na teritoriju Hrvatske i uspjeti prijeći još jednu granicu prema Europskoj Uniji da bi došli do željene destinacije. Pored toga, poznato im je i da Hrvatska primjenjuje Dublinsku uredbu prema kojoj azil mogu tražiti samo jednom i to u jednoj od zemalja članica Europske unije što ih onemogućava da azil traže ponovno u drugoj zemlji EU. 

 

D.: Hrvatska je pristala na prihvat 550 izbjeglica, osnovala se posebna radna skupina, spominje se operativni plan. Prema novom planu Evropske unije, Hrvatska bi mogla primiti i 3.200 izbjeglica. Što sve konkretno znači? Što će se događati s izbjeglicama koje eventualno prijeđu kvotu? 

 

E.B.: Hrvatska ima obavezu primiti 500 izbjeglica iz Sirije i Eritreje u naredne dvije godine. Radi se o 400 izbjeglica koje su zaštitu potražile u Grčkoj i Italiji te 150 osoba za koje se očekuje da će doći na područje EU u potrazi za zaštitom u narednom periodu. Ukupna raspodjela na razini EU je između 40 000 i 60 000 izbjeglica iz tih dviju zemalja. Radi se o velikom broju ljudi koji pak čine zanemariv postotak u brojčanom smislu u odnosu na ukupnu populaciju Europske unije. Treba reći da su Jordan, Libanon i Turska primili gotovo 4 milijuna sirijskih izbjeglica i time podnijeli veći dio – kako to EU zove - ''tereta''. Poznata nam je informacija da je Hrvatska osnovala međuresornu radnu skupinu te da radi na operativnom planu zbrinjavanja. Na posljednjoj sjednici Vladinog Povjerenstva za ljudska prava rečeno je kako se radi o programu koji uključuje smještaj, humanitarnu pomoć, učenje jezika, obrazovanje. Hrvatska će za svaku primljenu izbjeglicu primiti pomoć od 6 000 eura iz proračuna Europske unije, a za dodatne troškove Hrvatskoj su na raspolaganju i sredstva AMIF-a – Fonda za azil, migracije i integraciju. 

 

D.:Ima li Hrvatska uopće migracijsku odnosno integracijsku politiku?

 

E.B.: Hrvatska nema migracijsku ni integracijsku politiku. Dosadašnji dokumenti koji su se nazivali migracijskom strategijom odražavali su nedostatak vizije i proaktivnosti u promišljanju globalnih kretanja i adekvatnog odgovora vladajućih na migracijske tokove, kako politički tako i na razini ekonomskog utjecaja, odnosno kreiranja ekonomske politike. Migracijska je strategija uvelike bila fokusirana na pitanja zaštite granica i teritorija kroz primjenu Schengen Facility Fund-a (opremanje i proširenje granica primjerice), jačanje viznog režima i sl. 

 

D.: Iz dana u dan svjedočimo potpunoj dehumanizaciji izbjeglica, posebno u Mađarskoj, od sprečavanja njihovog ulaska u vlakove za Austriju i Njemačku do klečanja u redu za karte. Koji su mogući scenariji ukoliko Mađarska uspije do te mjere zatvoriti svoju granicu da uspije smanjiti broj prelazaka na minimum?

 

E.B.: Mađarska provodi vrlo rigidnu politiku koju su prije nekoliko godina uspostavile Danska i Francuska u odnosu na priljev libijskih i izbjeglica iz zemalja koje su prolazile arapsko proljeće, te Grčka i Bugarska. Neki od tih zidova/žica potpomognuti su izdašnim financijskim sredstvima Europske unije. Dodatno, odnos EU prema sve većem broju smrti na Mediteranu kroz operaciju Triton i fokus na vraćanje brodova od kuda su došli, potvrđuju taj smjer potpune dehumanizacije. Svakim danom potvrđuje se smjer izgradnje što tvrđih zidova tzv. Tvrđave Europe. One Europe čija je kolonizatorska politika kao i politika podrške američkoj okupaciji Iraka i ratu u Afganistanu uvelike utjecala na stanje u tim zemljama i kontinuirane izbjegličke i humanitarne krize. Mađarska je gotovo u potpunosti izgradila zid prema Srbiji. Ipak, još uvijek se za prijelaz koristi dio na kojemu zid nije izgrađen i tako će biti još neko vrijeme do konačnosti izgradnje i dok ne počnu kiše i jesensko vrijeme kada će biti primjetan pad kretanja. Izgledno je da će se obnoviti rute preko Bugarske i Rumunjske. 

 

D.: Na koji način je samo načelna zajednička migracijska politika EU omogućila ovakvo stanje?

 

E.B.: Upravo zato što očito postoji snažan politički konsenzus u izgradnji Europe zatvorene migrantima, ovakvi su scenariji mogući. Zajednička migracijska politika EU je zapravo borba protiv nezakonitih migracija, a to znači jačanje sigurnosnih mjera i sprječavanje ulazaka onih koji su nepoželjni. Mađarska ne dopušta registraciju izbjeglica i svi zahtjevi za azilom se automatski odbacuju bez obzira da li im je potrebna zaštita i koji su razlozi zbjega dok istovremeno austrijska policija provjerava azilantski status pristiglih izbjeglica i objavila je da će vratiti u Mađarsku one koji su predali zahtjev. Sve skupa to zvuči prilično kontradiktorno. 

 

D.: Što to zapravo konkretno znači za ljude na terenu? 

 

E.B.: To doista jest kontradiktorno i to je nažalost sudbina izbjeglica. Nedavno smo imali prilike čuti od ministra Ostojića kako se sirijske izbjeglice neće pritvarati zbog nezakonitog ulaska, a istoga tog tjedna sirijska je obitelj pritvorena u Prihvatni centar za strance u Ježevu. Nakon nekoliko je dana dobila rješenje o napuštanju Hrvatske. Od 2004. godine do 2014. godine u Hrvatskoj su azil i supsidijarnu zaštitu dobile tek 164 osobe.

 

D.: Iako se zapravo radi o minornim brojkama, u hrvatskoj javnosti prema istraživanju Centra za mirovne studije prisutan veliki strah i predrasuda prema azilantima, odmah iza onih prema Romima. Može li se takva situacija svesti samo na strah od kulturološkog drugog?  

 

E.B.: U Hrvatskoj javnosti postoji dihotomni stav. S jedne strane, mnogi građani ohrabruju dolazak izbjeglica i vesele se multikulturalnijem društvu. S druge strane postoje oni koji imaju strah od dolaska stranaca jer nedovoljno poznaju kulturu ili se boje potencijalnih rizika poput kriminala ili prijenosa zaraznih bolesti. Do sada se pokazalo važnim informirati građane kako su ovakvi rizici doista minimalni te kako do sada nismo imali takvih slučajeva među populacijom izbjeglica. Treba prihvatiti činjenicu da su ovi ljudi u potrazi za sigurnošću uglavnom u borbi za goli život. Baš kao što smo i mi bili prije 20 i nešto više godina. Postoje i ljudi koji izražavaju otvorene ksenofobne i maliciozne stavove podcjenjujući druge kulture i identificiranjem istih kao inferiornih. Riječ 'azilant' je pritom postala etiketa prljavoga i nepoželjnoga. Na svu sreću takvi su stavovi manjinski i za njih nema mjesta u 21. stoljeću jer je to pitanje civilizacijskog napretka. A i filozofije da čovjek čovjeku nije i ne smije biti superioran. 

 

D.: U medijima je primjetna svojevrsna terminološka zabuna pa smo tako na početku imali imigrantsku krizu pa migrantsku da bi u zadnje vrijeme većina medija počela upotrebljavati termin izbjeglice. Radi li se zapravo samo o izbjeglicama? 

 

E.B.: Posljednjih mjeseci i godina svjedočimo pravoj izbjegličkoj krizi. Gotovo 5 milijuna Sirijaca napustilo je svoju zemlju zbog počinjenih zvjerstava i neprekidnog ratnog i terorističkog stanja. Uz izbjegličke krize povezane ratovima i drugim vrstama sukoba, postoje i one koje su motivirane ekonomskim razlozima poput siromaštva što je neminovno političko i socijalno pitanje; a tu su i klimatske promjene koje nisu samo katastrofe koje opustošuju čitava područja nego one preživjele dovode u stanje dubokog siromaštva i ovisnosti. 

 

D.: Kako biste prokomentirali izvještavanje medija na ovu temu?

 

E.B.: Mediji, u cjelini gledano, nikada nisu prema ovoj temi imali ozbiljan odnos. Izuzev primjera nekoliko kvalitetnih novinara i medijskih izvještaja tijekom posljednjih godina, uglavnom se radi o tendencioznim člancima i reportažama. Tek nedavno smo zamijetili obrat diskursa javne televizije u dužim prilozima s humanijim i kompleksnijim pristupom. Ipak, i dalje smo, osobito zadnjih tjedana svjedočili podizanju hajke i panike u javnosti oko dolaska velikog broja izbjeglica u Hrvatsku kao što je naslov jednog članka u dnevnoj tiskovini rekao 'Što ćemo kada izbjeglice krenu na nas?' Mediji imaju veliku odgovornost u odnosu cijelog društva prema izbjeglicama koji žive ovdje. I to trebaju shvatiti, a ne produbljivati strahove i ksenofobiju.

 

D.: Centar za mirovne studije u svom djelovanju stalno podsjeća na zajedničko iskustvo izbjeglištva ljudi s ovih prostora kako bi solidarizirala ljude. Koliko je takav pristup uspješan? 

 

E.B.: Takav je pristup gotovo jedini moguć. Samorefleksija našeg iskustva, prisjećanje na strahove i strahote, prisilna iseljavanja i raseljavanja, ratni zločini i civilna stradanja, stubokom su promijenila ovo društvo i neminovno utjecala na sve nas i na živote novih generacija. Naše nam iskustvo mora biti podloga solidarnosti s drugima. To je prilika za nas, da pokažemo humanost i da pokažemo volju za obnovom našeg društva, moralno i politički.