Žene na tržištu rada: Diskriminacija počinje već s oglasima za posao

"Hotelu u Banjaluci potrebne sobarice od 25 do 40 godina. Zvati od 10-16 h."

 

Ovo je jedan od nekoliko desetina sličnih oglasa koje smo pronašli u samo jednom štampanom izdanju. Veliki dio poslodavaca daje jasne instrukcije kog pola treba biti njihov zaposleni, koliko godina mora imati, pa čak i kako mora izgledati. Želeći da provjerimo zašto im je to toliko bitno, pozvali smo odabrane oglase. Brojevi navedeni u pozivima kojima se traže atraktivne mlade djevojke, većinom za rad u kafićima i na točilicama piva, mahom su bili nedostupni. 

 

Kada smo pozvali broj iz oglasa na početku teksta, javio nam se stariji gospodin iz hotela Cezar u Banjaluci. Već na početku razgovora tražio je da dođemo na probni rad, po mogućnosti narednog jutra.

 

"Prva smjena je 6-14h, jedan dan je slobodan, a plata zavisi od vas. Ako budete primljeni imaćete platu, a o njoj ćemo se dogovoriti uživo", objasnio je.

 

Kada smo ga upitali za ono što nas najviše zanima - zašto traži žene određene starosti, odgovorio nam je krajnje iskreno i otvoreno, ne krijući gomilu predrasuda koje posjeduje.

 

"Dosta se javlja djece 18-19 godina, ali i žena od 55-60 godina. One kažu da mogu raditi bolje od onih od 30. Sad tu da mi hoda žena od 60 godina... Normalno da ne može raditi kao ona od 30, a uvjerene su da mogu", kategoričan je on. 

 

 

Muškarac koji je odgovorio na naš poziv predstavio se kao vlasnik sport caffea "Hobotnica" iz Banjaluke, naglašavajući da mu je hitno potrebna dobra radnica i da bismo već sutra mogli početi sa radom.

 

"Ovo nije kafana već kafić. Konobari su zaštićeni kao bijeli medvjedi, a lokal je miran i normalan. Radi se druga-prva smjena, nakon čega dobijate dnevnicu", nabrajao je, konstantno naglašavajući da su uslovi rada odlični.

 

Kada smo upitali šta sve spada u odlične uslove, nabrojao je mnoštvo sporednih stvari – on ne boravi mnogo u lokalu, živi iznad njega, dolazi po pozivu, ništa ružno se ne može desiti... Hvalisanje je prestalo kada smo pitali za prijavu i ugovor, tada je postao pomalo neprijatan. 

 

"Ja još nisam vidio kako vi radite, a vi mene pitate za ugovor...", odgovorio je.

 

Iako je u oglasu naveo da djevojke moraju imati od 20 do 35 godina, naglasio nam je da one mogu biti i starije, ali da mlađe ne prima jer ih smatra neozbiljnima za rad. 

 

Sličnih stavova su bili i svi ostali poslodavci koje smo zvali. Žele mlađe djevojke, nude im uslove koje predstavljaju kao odlične, ali su oni daleko od toga. Zauzvrat traže rad šest dana u sedmici, potpunu posvećenost i profesionalnost. Za početak.

 

 

Ovim javnim postupcima poslodavci kao da nam poručuju da zapravo ne znaju da je to diskriminacija, već se samo utapaju u već postojeće društvene stereotipe, ili znaju da zbog toga neće biti kažnjeni, pa i ne mare za svoja djela. Sa time se slaže i pravnik Nermin Hanjalić, iz organizacije "Vaša prava". 

 

"Neki ne znaju, a neki znaju ali ne mare. Ne boje se da će biti kažnjeni, ne strahuju od sankcije niti društvenog prezira. Godine su nepovoljan faktor na tržištu rada, obrazovanje takođe. Sve su to posebne ranjivosti koje lice dodatno čine potencijalnom žrtvom za diskriminaciju", upozorava Hanjalić, te naglašava da po ovim osnovama nisu diskriminisane samo žene, već i muškarci, a često i u istoj mjeri.

 

Prilikom pretrage oglasa za posao, naišli smo i na one koji se odnose na muškarce, a koji takođe jasno traže kandidate određene starosne dobi, većinom mlađe. Maja Gasal Vražalica iz Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova potvrdila nam je da poslodavci nameću uslove koji diskriminišu oba pola - od starosne granice, propisane tjelesne težine u konkursima za policijske službenike/ice, pa do jasnog navođenja da je konkurs namijenjen samo za jedan pol. 

 

"To je svakako za osudu, ali i za reakciju uspostavljenih gender mehanizama u našoj državi, koji sve češće potvrđuju da su osnovani kako bi bili svrha sami sebi. Svaki pojedinac/pojednika može lično ukazati ili pokrenuti proces kod nadležnih organa zbog postojanja diskriminacije u samom tekstu konkursa do diskriminirajućih pitanja na intervjuima koja se postavljaju samo ženama, ali i tada njihova borba biva samo njihova, zaštita i podrška minimalna, a rezultat vraćanje na biro za zapošljavanje. Budući da su mehanizmi zaštite tako mizerni, bolje rečeno postoje samo na papiru, poslodavci se ne bave time što jeste ili nije diskriminacija već zapošljavaju onoga koga žele ili onoga sa članskom karticom vladajućih partija", govori naša sagovornica.

 

 

Diskriminacija navedena u samim oglasima dalje se nastavlja na razgovorima za posao, kada pitaju da li su kandidatkinje udate ili planiraju da se udaju, da li žele rađati djecu i slično. 

 

"Žalosno je što živimo u takvom društvu da žene na razgovoru za posao pitaju da li su udate, da li imaju momka i kad se planiraju udavati i djecu rađati. To se nažalost i meni desilo. Više puta. Danas je činjenica da je lakše dobiti posao ako ste već rađali...", govori nam M. R (30), te dodaje da ne zna ni za jedan slučaj da su na istim konkursima muškarcima postavljali ista pitanja.

 

Takođe nam navodi slučaj kada je njen poslodavac zaposlio njenog kolegu na neodređeno vrijeme jer se oženio i planirao podići stambeni kredit. Istovremeno, ona u istoj firmi radi neprijavljena i bez bilo kakvog ugovora.

 

 

Loše stanje u društvu primorava i žene i muškarce da iz očaja prihvataju lošije radne uslove. Oni strahuju da drugu priliku neće ni dobiti, ukoliko odbiju i to malo što im je ponuđeno. 

 

"Zbog nepostojanja tržišta rada i loše ekonomsko-socijalne situacije, i muškarci i žene su pojednako izloženi ovakvoj situaciji. Ljudi jednostavno moraju prihvatiti ono što im se nudi, za platu koja se nudi, nisu u situaciji da pregovaraju sa poslodavcem i postavljaju uslove rada. Ne mogu naplatiti svoj rad onoliko koliko zaslužuju, a da bi izdržavali porodicu moraju prihvatiti sve što im se nudi", navodi Nermin Hanjalić.

 

Sa njim se slaže i Maja Gasal Vražalica, koja naglašava da ovdje treba kriviti sistem i državu, ali i sve građane koji sve to nijemo posmatraju.

 

"Uz ovaj postotak opće nezaposlenosti, nepostojanje skale vrijednosti, politizaciju svega i svačega, nije čudno da se muškarci i žene prihvataju poslova koji su ispod njihova ranga, ali od nečega se živjeti mora. Svakako da su žene te koje su češće u situaciji da prihvataju poslove za koje će po svojim kvalifikacijama i referencama biti potplaćene, ali nemaju mnogo izbora, a kod kuće ih sigurno čekaju najmanje četiri člana porodice koji su bez ikakvih primanja, a koje valja pomoći, uzdržavati, obrazovati, liječiti, a u većini slučajeva čekaju i rate kredita", ističe ona, dodajući da bi se uz izgrađen sistem vrijednosti smanjila i stopa neravnopravnosti po bilo kojem osnovu, pa tako i po osnovu pola.

 

Kada govorimo o zakonima koji uređuju ovu oblast, Gasal Vražalica ističe da se za razliku od nekih zemalja u regionu, BiH čak može pohvaliti usvojenim zakonima i ratifikovanim konvencijama. Problem je njihovo nesprovođenje u praksi. 

 

"Da bi se neki zakon implementirao potrebno je jasno programsko budžetiranje, odgovorne, hrabre i kompetentne osobe na rukovodnim i pozicijama odlučivanja svih nivoa", pojašnjava ona.

 

 

Iako se u javnosti najviše govori o slučajevima uskraćivanja prava trudnica i porodilja, te njihovom otpuštanju tokom bolovanja, pravnica Lana Jajčević iz fondacije "Udružene žene" objašnjava da se ovdje ne radi o diskriminaciji, već o povredama iz radnog odnosa.

 

"Diskriminacija se vrlo često ne prepoznaje, ona se često brka sa povredama iz radnog odnosa, kojih ima jako puno. One se najčešće odnose na dobijanje otkaza u trudnoći, kada se poslodavac zaštiti tako što sklopi ugovor na određeno vrijeme, pa prestanak ugovora znači i da ona nema nikakva prava. Poslodavci se služe svim mogućim sredstvima da bi izbjegli svoje obaveze", upozorava naša sagovornica. 

 

Kao vrlo teško zapošljivu kategoriju ističe mlade žene, za koje poslodavci misle da će često ići na bolovanje ukoliko imaju malu djecu. I pored Zakona o zabrani diskriminacije, žene nisu spremne da se upuštaju u sudske procese jer misle da time ništa neće promijeniti. 

 

"Postoji više faktora zašto žrtve diskriminacije nekada ne žele sudsku zaštitu. Prva je sporost u radu sudova, ta presuda se čeka godinama. Zatim, svjedoci koji su često radne kolege, skoro uvijek izbjegavaju da svjedoče, odnosno da pruže dokaze o izvršenoj diskriminaciji, dok žrtva često nema nikakav trag. Na sudu se sve mora potkrijepiti dokazima, a ljudi se boje za svoje radno mjesto i ekonomsku sigurnost. Tuženi je nekada ugledna ličnost u svojoj zajednici, a tu je i dodatna retraumatizacija, pa žrtve biraju lakši put da izađu iz toga", objašnjava nam Nermin Hanjalić, naglašavajući da to što nema sudski procesuiranih slučajeva po ovom osnovu, nipošto ne znači da diskriminacije nema u svakodnevnom životu. 

 

Kao jedan od slučajeva koji su završili na sudu zbog diskriminacije, Hanjalić ističe slučaj s Okružnog suda u Banjaluci, iz 2017. godine. Naime, nekolicina osoba je zaposlena na određeno vrijeme u preduzeću koje se bavilo pekarskom djelatnošću, da bi zatim došlo do preregistracije na obrt. 

 

"Nastavljen je rad sa nekolicinom radnika koji su bili u istoj pravnoj situaciji, ali ugovor nije produžen dvjema radnicama koje su bile trudne, a jedna od njih je bila na trudničkom bolovanju. Sud je zaključio da je poslodavac različito postupao prema njima samo zato što su žene i zato što su bile u drugom stanju. Usvojen je tužbeni zahtjev, ali su se naknadno pojavili drugi problemi, jer je ugašen i taj obrt. Osnovni sud je utvrdio diskriminaciju i propisao mjere za njeno otklanjanje", govori nam on.

 

Iz kancelarija za pružanje pravne pomoći, kako na teritoriji RS, tako i FBiH i Brčko distrikta, mahom smo dobijali informacije da nisu imali slučajeve koji se mogu kvalifikovati kao diskriminacija žena na tržištu rada. Institucija Ombudsmena za ljudska prava BiH nam je u svom zbunjujućem odgovoru jasno stavila do znanja samo to da se na mobing češće žale žene, ali da ovaj vid diskriminacije ne zaobilazi ni muškarce. 

 

 

Pored nejednakih plata za muškarce i žene, jako važna kategorija je i ženski neplaćeni rad, koji podrazumijeva kuhanje, čišćenje, brigu o drugim ukućanima i slične aktivnosti. Time žene imaju manje vremena da se usavršavaju i postanu još konkurentnije na tržištu rada, upozorava predsjednica udruženja građana "Oštra nula" Milica Pralica.

 

"Taj nevidljivi rad nije priznat u našem društvu, nema podjele kućnog rada na partnere. Takođe je i muškarcima nametnuta uloga u patrijarhatu, neki od njih žele da provode više vremena sa svojom porodicom, umjesto da budu ti koji je izdržavaju", govori ona. 

 

Razgovarajući sa radnicama u marketima i kioscima, članovi "Oštre nule" saznali su da su one spremne izaći na ulice i tražiti svoja prava, ali se takođe postavilo pitanje da li će dobiti otkaz nakon tog čina.

 

"Opet se vraćamo na zakonsku regulativu, koja ne štiti radnike. Njihov strah je da su zamjenjivi na tržištu rada, posebno žene starosti 35-40 godina", naglašava Pralica.

 

 

Otpuštanje zbog trudnoće i neprimjerena pitanja tokom intervjua za posao su samo posljedica, a uzroci ostaju zanemareni, upozorava nas Maja Gasal Vražalica. Ona ističe da oni leže u svijesti i u neodgovornim javnim politikama koje ni u jednom segmentu društva nisu radile na razbijanju "staklenog stropa tradicionalne rodne uloge žene". 

 

"U bosanskohercegovačkom društvu zanemarena je i obezvrijeđena uloga žene, a usuđujem se reći, danas i pogotovo. Ona je preuzela sve ono što sistem i država nisu, a što su trebali. Nastavila je da živi u tradicionalnoj rodnoj ulozi, ali paralelno preuzela na sebe da ruši predrasude i razbija stakleni plafon te tradicionalne rodne uloge. Žene žive život u kojem zbog preuzimanja na sebe svega onoga što država nije, bivaju još kažnjene u smislu nepoželjnih kandidatkinja za rukovodne, bolje plaćene pozicije javnog ili privatnog sektora. Smatra se da je muškarac mnogo fleksibilniji i da će se moći maksimalno posvetiti poslu, zadacima i izazovima", navodi Gasal Vražalica. 

 

 

O diskriminaciji uopšte, ali i konkretno o diskriminaciji na tržištu rada, se sve češće govori u javnosti, ali se ipak postavlja pitanje koliko javnost razumije to što se objašnjava i kakav jezik se pri tome koristi. 

 

"Diskriminaciju povezuju sa NVO sektorom, zapadom, stranim silama... Lako je osvijestiti ljude, ali nam nedostaje drugi korak – djelovanje. Nedostaje nam sudska praksa i to je dugotrajna borba. Ljudi odustaju na pola spora jer misle da nema smisla ili se nagode. Time se borba obesmišljava jer je interes pojedinca bitniji od interesa građana i društva", upozorava Milica Pralica.

 

Da je potrebna javna i medijska edukacija žena na širokom nivou, smatra Lana Jajčević. Ona ističe da žene trenutno odustaju jer društvena odgovornost i podrška ne postoje, a izrazito su važne u ovakvim slučajevima. 

 

"Nije problem prijaviti nekoga, ali one to neće uraditi sve dok je ovakva društvena klima, odnosno dok poslodavci mogu nekažnjeno činiti to što je Zakonom o ravnopravnosti polova, Zakonom o zabrani diskriminacije i Zakonom o radu zabranjeno. Inspekcija nekada izađe na teren i iskažu se određene sankcije, ali nema tu nikakve kazne za poslodavce. Pogrešnu poruku šaljemo ženama", zaključuje Jajčević.