Ljudi često pokušavaju da prikriju svoje traume i drže ih što dalje od porodice, prijatelja, posla. A držanje takvog nečeg u sebi nije moguće. Ponekad je dovoljno malo da se traume manifestuju i dovedu do društvenog prezira i odbacivanja.
Moja sjećanja mirišu, smrde, pipam ih očima kao da se preda mnom odvijaju. Ovo od čega bolujem čini moje sjećanje, na ljude, na stvari, na bića, sve tjelesnim, opipljivim, fizičkim, stvarnijim i bližim. I ne postaje bolje kako prolazi vrijeme.
