Srbija uoči 17. maja: Strah, neizvesnost, nevidljivost

Pripadnici LGBT zajednice u Srbiji žive u neizvjesnosti i strahu; suočeni su sa, u najblažim slučajevima, sa nerazumijevanjem društva u kojem žive, a nerijetko i prijetnjama po bezbjednost i ugrožavanjem prava na slobodno kretanje, rad, liječenje, obrazovanje.

Ovo su neki od zaključaka većine LGBT organizacija (poslednje validno istraživanje realizovano je još 2010.) koje  svakodnevno zastupaju gej i lezbejska prava i komuniciraju sa državnim organima, uglavnom policijom i pravosuđem.

Nasrtaji na živote i bezbjednost LGBT osoba smješteni su u medijske crne hronike. Naširoko se prenosi govor mržnje političara krajnje desne orijentacije, uz objašnjenja da je rIJeč o političkom stavu, dok je za LGBT zajednicu rezervisana sintagma 'nacionalni izdajnici', odnosno antisrpkinje i antisrbi koji ugrožavaju opstanak nacije.

Najdalje je u tome otišla stranka Dveri (u mnogim lokalnim samoupravama učestvuje u vlasti), knjigom - ubicom ''Globalno zaGEJavanje'', u kojoj LGBT organizacije svrstava u sluge totalitarne, destruktivne i antispske ideologije iza kojih stoje EU i SAD, "promoteri pedofilije".

Napadi na aktiviste i "gej" političare

Rukovodstvo i članstvo Gej - strejt alijanse (GSA) nedavno su dobili ozbiljne prIJetnje smrću, mejlove gotovo istovetne sadržine, u kojima se preti klanjem, ubijanjem.

Ostali su neriješeni i slučajevi: pokušaj ubistva djevojke A.Ž., koja je izbodena nožem zato što je nosila majcu duginih boja i mladića koji je povrijeđen udarcima mesarskim čekićem u glavu. U 2013. godini napadnut je bivši predsjednik Gej Strejt Alijanse, Boris Milićević; ulaz zgrade u kojoj živi LGBT aktivista Slobodan Boban Stojanović izlepljena je naljepnicama prijetećeg sadržaja i iscrtan kukastim krstovima. Zabiljležen je napad na gej mladića iz Kuršumlije zbog propusta škole da mu, prilikom polaganja ispita, obezbedi adekvatnu zaštitu. U novembru 2013. godine napadnuta su dva mladića ispred beogradskog kluba Mistik.

Odgovor državnih institucija, odnosno bilo koji pokušaj Vlade da garantuje pravo na seksualnu orijentaciju, podrazumijeva da će se i njeni funkcioneri naći na listi nepoželjnih branilaca gej i lezbejskih prava.

Na takav otpor u krugovima neonacističkih skupina koje nekažnjeno divljaju internetom našla se i najava Kancelarije za Ljudska i manjinska prava Vlade Republike Srbije od 31. marta ove godine da će se doneti Akcioni plan za sprovođenje Strategije prevencije i zaštite od diskriminacije za period od 2014. do 2018. godine.

U ovim dokumentima predviđene su mjere prevencije i zaštite od diskriminacije lezbejki, gejeva, biseksualaca i transrodnih osoba, te su pripadnici radikalnih desničarskih skupina pripisali premijeru Aleksandru Vučiću i namjeru da legalizuje istospolne brakove.

Zločini iz mržnje

Nevladine organizacije GSA i Komitet pravnika za ljudska prava (YUCOM) zastupaju ugrožene pripadnike LGBT zajednice i konstatuju da je jedno od najproblematičnijih mjesta u procesu kažnjavanja nasilja i diskriminacije - loša kvalifikacija krivičnih dela.

Kao svoj uspeh bilježe to što se zločin iz mržnje našao u Krivičnom zakoniku. I dalje se, međutim, nameće lažna dilema da li tu kvalifikaciju treba da daju tužilaštva, ili sudovi.

"Situacija je lošija u pravosuđu, nego u policiji; nema adekvatne sudske prakse, a najslabija je tačka tužilaštvo. Bilo je poboljšanja uvođenjem zločina iz mržnje u Krivični zakonik, ima nekakvih pomeranja, ali i slučajeva koji traju godinama. Recimo, slučaj GSA protiv Sava centra koji traje godinama (zabranjena je naša konferencija za novinare). Dobili smo poznati vršački slučaj, jedan naš član se žalio na diskriminaciju na radnom mestu, na novčanu kaznu osuđen je njegov kolega koji ga je diskriminisao zbog seksualne orijentacije. To je jedan od dobrih primera. Imamo, pak, slučaj političara, narodnog poslanika Dragana Markovića Palme koji širi govor mržnje. Ista sutkinja dosudila je prvostepenu presudu u našu korist, a nakon žalbe Markovića, preinačila je svoju odluku i oslobodila ga", kaže za diskriminaciju.ba Lazar Pavlović, predsednik GSA.

Izvjesnost kažnjavanja nasilnika

Milan Antonijević, izvršni direktor Komiteta pravnika za ljudska prava, upozorava na brojne slučajeve nasilja nad LGBT osobama, ali ističe i pozitivno riješavanje "novosadskog slučaja".

"U Novom Sadu je izrečena presuda za napad u autobusu na mladiće, od kojih je jedan uboden u grudi, a drugi dobio udarce pesnicom, zbog toga što je napadač procenio da se njemu 'nabacuju' dva brata koja su se smejala i bila opuštena. Pretpostavljena seksualna orijentacija, nasilnik je to doživeo kao njihovo davanje signala, izvadio je nož i jednog ubo u grudi, drugog udarao pesnicama. Pravosuđe je brzo reagovalo, u početku je delo o kojem govorimo kvalifikovano kao nanošenje teške telesne povrede, čemu smo se mi usprotivili, te je došlo do kvalifikacije pokušaj ubistva. Slučaj je završen u veoma kratkom roku, trajao je od avgusta do novembra prošle godine, kada je doneta prvostepena presuda, osuđujuća na sedam godina zatvora. Po našem sudu adekvatna. Mnogo je bitnije to da postoji izvesnost kažnjavanja, da se ne ide na zastarelost, nego neko ko je izvršio ovakvo krivično delo bude stavljen pred lice pravde", ističe Antonijević.

Dragana Todorović, konsultantkinja za lobiranje organizacije Labris, ističe u razgovoru za diskriminaciju.ba da "broj nasilnih incidenata i slučajeva diskriminacije u Srbiji raste".

"Iako standardni pravni lekovi za žrtve tih incidenata formalno postoje, u praksi su ti lekovi i procedure često teško i neefektivno dostupni za LGBT populaciju, a karakterišu ih neadekvatno prepoznavanje i klasifikovanje slučajeva nasilja ili diskriminacije, nepostojanje sudske prakse, nadekvatne kazne za počinioce, nedovoljna stručnost zaposlenih u sudstvu, tužilaštvu i policiji, sporost, kao i dalja viktimizacija i diskriminacija LGBT populacije. Samo u protekloj godini Labris je podneo 13 pritužbi instituciji poverenika za zaštitu ravnopravnosti, a na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije, od čega je u šest utvrđena diskriminacija", ističe naša sagovornica.

Ona ističe da  LGBT zajednica "živi u strahu, neizvesnosti i nevidljivosti, kako u privatnoj, tako i u javnoj sferi, što je čini jednom od najmarginalizovanijih društvenih grupa u Srbiji", odnosno da "postoje dokazi koji ukazuju na to da državne vlasti nisu u stanju da se efikasno nose s nasiljem i pretnjama nasiljem bilo usled nedostatka kapaciteta, bilo zbog nedostatka političke volje".