Romsko naselje u Resniku: čekanje bez nadanja

 Kada smo se ponovo  sreli u Resniku, malo je reći da je iznenađenje bilo obostrano. Meni što sam ih našla, a njima što sam došla. Ipak, prepoznali smo se, a to je nekako već stvorilo bolju atmosferu.

 

Raspitivanje o ljudima iz ovog naselja trajalo je danima. Nigdje ni riječi o njima u medijima, a neke informacije ukazivale su da je to naselje, poput onog u Barajevu, opustelo, da nema ljudi, da su nestali, raseljeni , da su negdje u isto tako privremenom naselju u Makišu, koje je prenaseljeno. Pričalo se i da su stanovnici resničkog naselja uključeni u programe izgradnje kuća, dodjele socijalnih stanova ili bar nekih boljih smještaja. 

 

Nijedna nevladina organizacija koja je na bilo koji način bila uključena u proces raseljavanja ovih ljudi sa Novog Beograda nije imala posebno svježe podatke -  tek poneki telefonski poziv za dodjelu pomoći, i to od prije 6 mjeseci. 

 

Telefoni u Sekretarijatu za socijalnu zaštitu poslovično ne rade, tako da sam razmišljala sam da li da pređem pola grada na slijepo, nadajući se da ću ih naći ili da ne rizikujem da zateknem praznu livadu. Konačno, stigla je potvrda da naselje još uvijek postoji, iako se pominje skoro – novo – raseljavanje.  

 

“Tu smo gde smo bili i pre dve godine”, kaže Beriša, predstavnik naselja, dok se pozdravljamo. Kaže da u naselju i dalje ima sedam porodica, odnosno ukupno 54 stanovnika, od toga 24 djece. Većina ih ide u školu,  ali ima i onih koji su prilikom prošlog susreta bili bebe, pa sad trčkaraju između stambenih kontejnera. Ima i novih beba.

 

Uočavam da naselje izgleda drugačije, jer su na ulaze u kontejnere “dozidani” tremovi, verande, čajne kuhinje ili dodatne prostorije. Materijal? Pa ne baš gradjevinski. Uglavnom priručni, kombinovan, arhitektura slobodna, sklepano tako da njima vrši posao… Pitam Berišu kako su im dozvolili, jer znam da su pravila bila jako rigorozna i kontrole česte?

 

 

Svaki kontejner ima 24 kvadrata, neke porodice su zbog broja članova dobile po dva, ali uvijek zafali prostora za još nešto, jer ove stambene jedinice nisu funkcionalne. Tri kontejnera u kojima je mokri čvor su odvojena od stambenih kontejnera. Kažu da su u funkciji, sami ih održavaju pošto ne mogu da računaju na grad, ni za majstora, ni za eventualne zamjene slavina ili druge popravke.

 

U naselju i dalje niko nema posao. Većina prima neku socijalnu pomoć, imaju dokumenta i zdravstvene knjižice, ali se mnogo teže preživljava u Resniku, nego kod Belvila.

 

“Mi u stvari i ne možemo da radimo ono što smo radili. Zabranjemo nam je da sakupljamo sekundarne sirovine”,  priča Fatmir i dodaje da je kod Belvila mogao da zaradi i 100 eura u danu, ali sada je borba i za hiljadu dinara, a tih hiljadu dinara kada imate četvoro djece ne znači ama baš ništa.

 

Fatmirova porodica, kao i većina stanovnika ovog naselja, spada u interno raseljena lica sa Kosova. Izbjegli su tokom bombardovanja i kako sam kaže “već petnaest godina su na ulici”. Prvo su se naselili kod Belvila, kod ljudi koje su poznavali i onih koji su ih tamo prihvatili, potom su ih raselili u Resnik u kontejnere. Ali, i dalje nema doma.

 

 

Pitam da li su do njih došle priče o tome da će biti raseljeni i trajno zbrinuti. Ni sami nisu sigurni u to, iako su im rekli da bi trebalo da budu raseljeni do septembra-oktobra ove godine. Pričaju o nekim ponudama i programima, koji bi im trajno rješili pitanje krova nad glavom, ali su nekako skeptični.

 

“Priča se da će za neke ljude da budu otkupljena seoska domaćinstva. Za neke će, kažu, da daju građevinski materijal da zidaju kuće, da će neki da dobiju stanove, ali ja nešto sumnjam u to”, kaže Beriša i napominje da on ima plac u Surčinu, da je postavljen temelj, da je tražio da mu pomognu da kuću sazida, ali da su mu rekli da je to nemoguće zbog blizine pruge u odnosu na temelj kuće. On kaže da mu to nije jasno, jer do njegovog placa, postoje kuće koje su mnogo bliže pruzi i imaju sve papire za koje njemu kažu da ne može da ih dobije.

 

Nepovjerenje je veliko – mnoga obećanja su bila iznevjerena. Institucija gotovo i da nema, promjenila se garnitura vlasti, pa sada sve treba ponovo početi iz početka. Mnogi stanovnici Resnika vjeruju da je novac koji je odvojen za njihovo smještanje potrošen na nešto drugo. 

 

Djeca koja idu u školu imaju problema da obezbjede svjeske i pribor, ali im u školi izlaze u susret i nalaze način da imaju sve ono što im treba. Djeca koja prije 2 godine nisu dobro govorila srpski, sada bez poblema prate nastavu i svi su prošli razred. Druže se sa svojim vršnjacima i u školi, u koju ih ponekad vozi mini-bus koji je obezbijeđen za njihov bezbjedan odlazak i dolazak iz škole, jer je naselje udaljeno i pomalo izolovano od samog Resnika. Četvrtkom i subotom u naselje dolazi tokom školske godine, učiteljica Milica, pa zajedno sa njom rade domaći, crtaju, razgovaraju. 

 

Djeca vole školu, i što je najvažnije, imaju podršku roditelja. Naravno, kao i sva djeca, više vole da se igraju, pa sam u duhu Mundijala, okušala svoju spretnost u fudbalu sa mlađanom ekipom, da ne bude kako sam samo došla zbog nekih ozbiljnih tema koje nisu za djecu, nego za odrasle.

 

Pobjedili su me, naravno. Nemam ja tu snagu i kondiciju koju su stekli klinci pikajući loptu po kamenju između kontejnera,  ali fer su – neće da me zezaju. Zahvaljuju se što su dobili priliku da se poigramo i zovu da dođem ponovo, ali da igramo na male goliće. Ne znam kako ćemo se podijeliti jer svi navijamo za isti klub, ali vjerujem da ćemo naći neko rješenje.

 

Bilo bi dobro da i neki odrasli nađu rješenje i za njihovo pristojno stanovanje. Makar zbog neke međunarodne konvencije ili organizacije koja će ih na to primorati. Stanovnici romskog naselja Resnik čekaju jesen, ali ne očekuju – da se ne bi razočarali.