Repatrijaža

Vijesti iz budućnosti: Vijeće ministara usvojilo je Zakon o izlaznim vizama. Zakonom se regulišu uslovi pod kojima građani Bosne i Hercegovine mogu napustiti zemlju. Tekst Zakona usklađen je s evropskim standardima za ljude drugog reda, i donesen je u sklopu paketa za prijem Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju do 2054. godine. Zakon je usvojen nakon medijske kampanje Zakon je zakon , i provedene javne rasprave u kojoj niko nije učestvovao.

Ubuduće će građani/ke Bosne i Hercegovine koji/koje nemaju hrvatske putovnice morati na izlazu iz zemlje aplicirati za izlaznu vizu. Postupak je brz i jednostavan, bezopasan po građane/ke i siguran po EU. Procedura je sljedeća: aplikant/ica za izlazak u EU podnosi aplikaciju lično i na samoj granici, tako što cijelu glavu do ramena gurne u automatizovani šalter. Da bi se procedura učinila humanijom, šalteri su veselo dizajnirani kao veliki posteri sa uvećanim fotografijama ljudskih stražnjica, oko čijeg okca je nacrtan krug od dvanaest žutih evropskih zvjezdica. Za postere su besplatno, u sklopu dobrotvorne akcije, pozirale njihove ekselencije supruge i supruzi ambasadora i ambasadorica Bosne i Hercegovine, čijim je zalaganjem Zakon o izlaznim vizama usvojen.

Nakon što aplikant/ica za izlaznu vizu uvuče glavu u šalter (šalteri su postavljeni u visini niskog udraca) mozak joj/mu se skenira detektorom laži na principu magnetne rezonance. Ukoliko na pitanje namjerava li se vratiti u Bosnu i Hercegovinu po isteku izlazne vize da potvrdan i iskren odgovor, na uho joj/mu se utiskuje metalna viza u boji koja zavisi od tipa vize. (Brončana za 15 dana, srebrna za mjesec, a zlatna za više izlazaka.) Šalteri primaju keš, kartice i zlato.

Od apliciranja za izlazne vize oslobođeni su lideri parlamentarnih stranaka i članovi njihovih porodica, dužnosnici s diplomatskim pasošima i Hrvati koji imaju evropske putovnice.

Na ovaj način se Bosna i Hercegovina pridružuje staroj i dobroj segregacionoj praksi trijaže ljudi na granicama EU. Rijetki sretnici koji su uopšte imali priliku da putuju u šengenske zemlje sjećaju se natpisa iznad graničnih šaltera na kojima je pisalo EU-citizens i NON-EU citizens. Sjećaju se, vjerovatno, i tuđih brzih prolazaka kroz prve, i svojih dugih čekanja pred drugim. Iz nevidljivih tuševa, istina, nije izlazio plin, nego neka nevidljiva dezinfekciona para, od koje bi se čovjek neko vrijeme osjećao kao popišan.

Razlozi za takvu praksu slobodarske Evrope išli su na ruku njenim građanima, i bili su pragmatični i humani; zašto da EU-citizens čekaju i gube vrijeme zbog NON-EU citizens, čije se namjere, porijeklo, i ljudska vjerodostojnost moraju provjeriti u policijskim evidencijama. Šta ako dolaze da bi tu pružali svoje prljave ruke i podmetali svoje bose noge?

Zato treba biti siguran, treba provjeriti, treba na svaki način spriječiti da prosjaci osvoje Evropu i svojom nesrećom okuže budućnost, u kojoj je grijeh prositi od bogatih a vrlina krasti od siromašnih.