Razbijanje namještaja

Dan uoči drugog splitskog Pridea zvoni mi mobitel. Zove gazda. Pokušavam se prisjetiti jesam li platila sve račune.

'Halo', javljam se.

'Ideš ti u Split na Pride?', pita bez uvoda.

'Normalno', odgovaram.

'Onda ćeš mi platiti dvije stanarine unaprijed.'

Smijem se, smije se i on. S knedlom u grlu, ali smijemo se (jebeš revoluciju u kojoj se ne pleše). Onda malo ozbiljnije dodaje: 'Zašto ideš među te divljake?'

To me pita i otac kad ga zovem da mu kažem da krećem za Split; to me, dok trpam gitaru u auto, pitaju i susjedi preko puta, koji su udomili moj oleandar. Onaj koji su zapjenjeni građani 'najlipšeg grada na svitu' bacili na mene prošle godine, kad im je ponestalo kamenja, pepeljara, suzavca i boca. (Oleandar se prilagodio zagrebačkoj klimi i procvjetao.) Obično se na to pitanje nasmijem, ali zapravo bih htjela reći da su mi splitski 'divljaci' jako poznati. Prije desetak godina, na prvom zagrebačkom Prideu, rigali su istu vatru i psovke, samo s finijim, zagrebačkim naglaskom. Prideu je trebalo dobrih deset godina da svoju metropolsku 'publiku' nauči svim slovima abecede LGBT prava, ali upornost se isplatila. Prolaznici nam danas mašu i šalju poljupce umjesto molotovljevih koktela. Pride u Zagrebu prestao je biti ratna zona i polako postao najšareniji, najveseliji i najduhovitiji građanski prosvjed u 'regiji' (ako ne vjerujete, čitajte transparente!).

A zbog tisućljetne težnje da se uđe u EUropu, postao je i najsigurniji. Iz istog je razloga drugi splitski izveden pod kompletnom lokalnom anestezijom; bila je to najsterilnija operacija kojoj je Hrvatska podvrgnuta od posjeta Pape. Pola Vlade i gomila diplomata bili su u povorci na putu za EU; nije se smjelo riskirati događanje naroda, ni otkriti krvavo potkožje demokracije. Najšarenija povorka dogodila se u vakuumu; LBGT govori, ni jezik, nisu se dobacili do splitskih Kalibana. Strpali su ih u ormar. A pederi i lezbe dobro znaju da je ormar najopasniji komad namještaja.

Zato divljake treba po hitnom postupku izvući iz ormara novinskih i TV redakcija, gradskih uprava, župnih ureda, i Sabora, i dati im pisanke u ruke. Pa ih, polako i strpljivo, podučavati jeziku demokracije. A onda će sami odlučiti hoće li na tom jeziku psovati, ili pisati poeziju.