Rat protiv migranata

 

Grad je dom stotinama hiljada migranata koji su prije više decenija počeli bježati iz južnog i centralnog Meksika, a odavno je nastanjen raseljenim radnicima. Ali usljed ojačanih graničnih kontrola i agresivne politike deportacija, prisilne relokacije iz Sjedinjenih Država dodatno opterećuju lokalno tržište rada.

 

Pošto u rodnoj zemlji ni izbliza ne pronađu utočište, migranti budu ne samo bačeni u grad s visokom stopom nezaposlenosti i malim brojem socijalnih službi, nego ih se još i kažnjava te kriminalizira zbog siromaštva. Teško bi ih se moglo nazvati građanima, pošto im njihov prekarni radni status donosi vrlo malo prava i zaštite. Socijalna nebriga s kojom se radnici migranti suočavaju u Tijuani teško da je stvar slučajnosti. Radnici trpe najjači udar sistema koji ubrzava protok kapitala preko granice, a onda gradi zidove, podiže bespilotne letjelice i postavlja naoružane agente kako bi spriječio protok radne snage.

 

Migracije Meksikanaca u Sjedinjene Države oduvijek su bile ukorijenjene u krizi. Prvi valovi došli su za vrijeme Meksičke revolucije, u kojoj je poginulo gotovo milion ljudi. Međutim, najnoviji katalizator priliva imigranata jest neoliberalizacija.

 

Nakon globalne ekonomske krize iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te dužničke krize iz ranih osamdesetih, Međunarodni monetarni fond prisilio je Meksiko na usvajanje mjera strukturalne prilagodbe. Nestala je privredna ekspanzija pod vodstvom države — strategija nazvana zamjena uvoza industrijalizacijom — a na scenu je stupila privatizacija i rezanje socijalnih davanja.

 

To ekonomsko restrukturiranje bilo je u najmanju ruku revolucionarno. Fordovsko-keynesovski klasni kompromis je iskorijenjen, a klasna moć osigurana novim sporazumom između nacionalne i transnacionalne buržoazije. Zemljom su zavladali tehnokrati, a radnički pokret je izbačen iz korporatističkog modela države.

 

Do sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, a nakon usvajanja NAFTA sporazuma (North American Free Trade Agreement), Meksiko je već integriran u privrede SAD-a i Kanade, čime je stvoren neoliberalni ekonomski blok. Time je praktično razorena meksička agrarna privreda,  i pokrenut ogroman dotok migranata u industrijske gradove u kojima je vladala povoljna konjunktura (i u Sjedinjene Države), naročito one uz granicu, a što je pokrenulo novi val proleterizacije.

 

Tijuana, grad koji je rapidan prirast stanovništva pretvorio u repozitorij rezervne radne snage, predstavlja dobar primjer. Prema popisu iz 1990., Tijuana je imala oko700.000 stanovnika, od kojih 370.000 nije bilo rođeno u gradu. Do 2000., grad se gotovo udvostručio, povećavši broj stanovnika na 1.210.820 — od kojih 581.235 nije bilo rođeno u gradu. Do 2010., brojke su iznosile 1.559.683 ukupno, i 744.150 rođenih van grada.

 

Kako je cijena rada otpala, prirast stanovništva u zadnje vrijeme nije predstavljao pokretač privredne ekspanzije. U prvom kvartalu ove godine, primarni privredni sektor opao je za 22,3 procenta, a industrijski se smanjio za 3,9 procenata. Potpredsjednik meksičkog Nacionalnog udruženja ekonomista nedavno je priznao da je u državi Baja California za kupovinu osnovnih namirnica za prosječnu porodicu potrebna plata najmanje tri puta veća od minimalne, te da povećanja minimalne plate već najmanje trideset godina ne pokrivaju troškove života. S obzirom na loše plate i rasprostranjenu nezaposlenost, nije nikakvo iznenađenje što se mnogi radnici okreću prema sjeveru. Ali prelazak izuzetno militarizirane granice nije lak zadatak.

 

Za mandata predsjednika Obame, deportirano je preko dva miliona ljudi (doduše, ako ćemo pošteno, brojka je napuhana zbog proširenja definicije deportirca). Kada američka vlada pokušava opravdati deportacije i razdvajanje porodica, ona uporno tvrdi da protjeruje zbog kršenja zakona. No, brojni migranti s kojima sam razgovarao protjerani su zbog prijestupa koji baš i ne opravdavaju protjerivanje.

 

Poučan je Eliseov slučaj. Četrdesetpetogodišnjak koji se 1982. nastanio u Bay Area, napustivši Meksiko zbog ekonomskog kolapsa, deportiran je 2010. “Trebao sam samo provesti šest sati u pritvoru za pijance zbog pijanstva na javnom mjestu”, priča Eliseo. “Ali dok sam se okrenuo poslali su me u imigracijski pritvor i odmah sam znao da me neće pustiti kući.”

 

Takvi slučajevi su uobičajeni. Početkom ove godine, New York Times je u jednom istraživanju utvrdio da su dvije trećine deportiranih za vrijeme mandata predsjednika Obame “počinili sitne prijestupe, uključujući saobraćajne prekršaje, ili uopće nisu imali kriminalni dosije.”

 

Kako je kriminalizacija deportiraca transnacionalna, i meksičke vlasti ih tretiraju kao vanzakonsku pojavu. Već godinama su deportirci u Tijuani meta policije, koja ih okrivljuje za kriminal i nasilje. Obavio sam kratak razgovor s jednim migrantom koji se žalio na maltretiranje na jednom protestnom okupljanju početkom augusta. “Najgore mi je kad me policija pretresa”, kaže on. “Otvore mi torbu, i samo mi istresu stvari na prljav pod. A toliko sam se namučio da dođem do tih stvari. To su higijenske potrepštine, kao na primjer četkica za zube.” Zastaje pa gleda niz ulicu. Grize usnu, pa nastavlja: “Kako da nađem posao ako ne izgledam pristojno? Mi i naše stvari smo za policiju smeće.”

 

Pretrese dozvoljava zakon pod nazivom Bando de Policia y el Buen Gobierno (Proglas o provođenju zakona i dobrom upravljanju). Emiliano González, pedesetsedmogodišnji željeznički policajac, objašnjava da policajci imaju pravo tražiti od lica da pokažu dokumenta; tada migranti moraju predočiti dokaz da vode “pošten život”. Suštinski, to znači da moraju navesti adresu prebivališta — što je za većinu migranata nemoguć zadatak.

 

Odmah nakon protjerivanja iz Sjedinjenih Država, deportirce obradi Instituto Nacional de Migración (Nacionalni zavod za migracije), koji im “izda dokumenta, omogući dva telefonska poziva, uruči mape, i plati let u rodni grad.” To su riječi jednog službenika Zavoda, koji želi ostati anoniman. No, dodaje da se otprilike pola deportiraca ne vrati kući.

“To je obično zato što se ne žele vratiti osramoćeni”, kaže on. “Pređu toliki put da ostvare američki san, i ne žele se vratiti praznih šaka, isto kako su i otišli.”

 

Oni koji ostanu u Tijuani lutaju ulicama u potrazi za poslom, prepušteni na milost i nemilost policiji koja mora ispuniti nezvaničnu kvotu. González kaže: “Moramo dokazati da smo nešto radili [u smjeni]. Pa [ako nemaš dovoljno] iziđeš i spengaš neke ljude tu i tamo.”

 

Službenik Nacionalnog zavoda za migracije će kasnije, jednim uzgrednim komentarom, potvrditi da postoji kvota — ako policija ne privede dovoljno lica, ode u Zona Norte, pokupi određeni broj migranata, i odvede ih u zatvor.

 

Čak i González priznaje da je problem strukturalne, ekonomske naravi. “Da imaju posla kod kuće [tu u Meksiku], ne bi nikad ni otišli”, kaže on. Žali se da meksička vlada pere ruke od migranata, ulaže vrlo malo napora da ih vrati u rodne gradove nakon deportacije. Postoje programi povratka lica nakon protjerivanja, ali: “za svako desetero koje vrate kući, dođu stotine novih.”

 

Pritužbe migranata zaista se temelje na teškoćama u pronalaženju posla. “Otišao sam [iz Meksika] iz jednostavnog razloga — da nađem posla”, kaže Eliseo, soboslikar porijeklom iz Michoacána. “U to vrijeme, u Meksiku nije bilo posla. A ja sam morao hraniti majku. Sasvim jednostavno.”

 

U svim skloništima za migrante razbacanim po sjevernim kvartovima Tijuane, standardni protokol je da se ograniči broj noći koje migranti mogu ostati. Ako im se posreći, mogu volontirati u skloništu, i dobiti krevet i besplatnu hranu. David, uposlenik skloništa u jednom od istočnih kvartova u gradu, je jedan od onih kojima se posrećilo. Deportiran je 2008. nakon što je uhapšen zbog posjedovanja droge. Provevši dvije noći na ulicama Tijuane, završio je u skloništu za migrante. “Ovdje ti ide ovako: dođeš, staneš u red. Napišeš ime, odakle si, koliko imaš godina, i koliko si dugo bio u Americi. Cijena je 15 [pezosa] spavanje i pet [pezosa] obrok.”

 

Kad sam pitao zašto naplaćuju, kaže: “Izvini, piše li ovdje [iznad vrata] ‘budžetska institucija’?”

 

Dok sam obilazio sklonište, sobe su bile tihe i prazne. Kreveti su uredni, poredani duž zidova soba, označeni bojama.“Mora biti reda”, kaže David. Spavaonice su spartanske, u svaku su nagurane desetine kreveta. Nekim migrantima je dozvoljeno koristiti ormariće, koje oni sami zaključavaju lancem i katancem, i u njima drže ono malo stvari koje imaju.

Uobičajena procedura je da se migranti zaključaju u komplekse, iz kojih budu istjerani ujutro. David objašnjava kako to izgleda u skloništu u kojem on radi: “Svi se dižu u sedam, pospreme iza sebe, jedu, idu na molitvu, i moraš izići iz skloništa do 10 sati. Od 10 sati pokušavaš naći posao.”

 

Neki deportirci našli su posao u call centrima zahvaljujući znanju engleskog. Ali svima ostalima, svakodnevni život je obilježen stalnom borbom da se dođe do hrane i posla — naročito starijima. Kako objašnjava Eliseo: “U dobi nakon četrdest i pete postaje teže naći posao. Kao da ionako nije dovoljno teško. Uzmu te na neko vrijeme, recimo, da pereš auta, ali te otpuste čim naiđe neko mlađi.”

 

David se slaže: “Od osamnaeste do pedesete, imaš neke šanse. Ali ako te izbace poslije pedesete, čovječe… to je druga priča. Onda nema povratka. Onda samo odustaneš od života.”

“Trebalo bi uvesti neki socijalni program”, kaže on. “Ovo nije dovoljno.”

 

Uprava grada Tijuane uložila je minimalne napore da pomogne migrantskoj populaciji. Ovog ljeta, održala je sajam poslova za deportirce, na kojem su lokalni poslodavci ponudili nešto malo više od hiljadu radnih mjesta. No, s obzirom na broj migranata u gradu, bila je to smiješna gesta, prilika da se gradske vlasti i udruge poslodavaca promoviraju u štampi, koja je vrlo malo doprinijela unaprijeđenju materijalnih uvjeta u kojima migranti žive. Čak i ta zanemariva nastojanja imaju protutežu u vidu drugih oblika socijalnog zanemarivanja. Po riječima aktivista, duž kanala “El Bordo,” (kanal koji prolazi kroz centar grada, i koji nekim migrantima služi kao improvizirani dom), policija je koristila gumene metke protiv onih bez igdje ičega.

 

Po riječima Arnulfa Bañuelosa Péreza, direktora Odjela za planiranje i projekte općinske policije, zbog visoke koncentracije ovisnika koji borave na obalama kanala, taj dio grada je postao prvorazredno tržište za trgovce drogom. Uslijedio je nasilan rat za teritorij (koji je sam po sebi, naravno, rezultat socijalne nebrige gradskih vlasti). Pored problema u tom dijelu grada, uposlenik Nacionalnog zavoda za migracije kaže da su migranti postali meta otmičara: ''Migranti idu na trg Plaza Bicentenario u četvrti Zona Norte, gdje traže pollerose ["kokošare", koji se još nazivaju i kojotima] da ih prebace nazad preko granice. Kažu im da će dobiti novac od njihovih porodica . Problem je u tome što ih "kokošari" strpaju u prtljažnik auta, i na kraju traže otkupninu za njih. Nazovu porodicu i traže još novca, a ako ga ne dobiju, ubiju taoca.''

 

Perverzna je činjenica da su tijela migranata, odbačenih i otpisanih, i dalje korisna neoliberalnoj državi. Unatoč tobožnjoj averziji neoliberalizma prema svemu što ima veze s državom, kriminalizacija migranata pokreće industrijski kompleks s obje strane granice koji promovira ulaganje u sigurnosne aparate i puni džepove firmi koje upravljaju privatnim zatvorima.

 

Nastaju nove institucije (kao što je Zavod za migracije) dok one stare (kao što su lokalna ili granična policija) šire opseg svojih aktivnosti. I gradska policija i Nacionalni institut za migracije imaju više osnova za potraživanje sredstava, pod izgovorom rastućeg vala zločina. Umjesto da slijedi primjer mnogih progresivnih vlada u Južnoj Americi i ulaže novac u socijalne programe kojima se zapošljavaju nezaposleni, meksička vlada financira sigurnosne komplekse.

 

U Tijuani je stvoren odsječeni rukavac radničke klase. Radnici, satrveni i bez čvrstog tla pod nogama, ne mogu prodavati svoj rad, ali iz njih se svejedno ekstrahira vrijednost. Njihova bijeda neizbježan je ishod rata kapitala protiv radništva.

 

Kako reče Guevara, organizator radničkog pokreta iz udruženja Alianza Migrante Tijuana: “Ne postoji američki san. Ja vidim samo rezultate američkog košmara.”