Coming out može biti teatralan, ali isto tako i opušten i sretan

„Maji sam rekao za svoju seksualnu orijentaciju tek prošle godine. U srednjim dvadesetima smo trenutno a znamo se od djetinjstva. Sjedili smo u nekom parku nakon nekog partija, odugovlačeći vrijeme od pisanja radova i učenja za ispite. Ne sjećam se više o čemu smo u tom momentu pričali, ali pitala me dosta o mojim iskustvima sa mojom djevojkom na početku faksa, što je tada bio posljednji pokušaj da udolim heteronormativnom društvu i imam djevojku, iako me cure nisu seksualno privlačile. Uglavnom objasnio sam joj kako smo ja i ta djevojka psihički i po interesima totalno kliknuli... i dan danas se čujemo i pričamo sve s teme na temu, ali seksualno... seksualno mi nikako nije privlačna... Uglavnom, to sam ja Maji pokušao objasniti završivši sa: i tako sam shvatio da me ustvari cure ne privlače, već više momci.“ 

 

Ovako počinje svoju priču Amel, queer muškarac koji živi i studira u Sarajevu. Kaže da je još uvijek u procesu autovanja svojim prijateljima/cama, i smatra da mu je trenutno svako autovanje dobra priprema za autovanje roditeljima. Osjećaji koje doživljava prilikom i nakon autovanja su mu jako važni i navodi da se o tom čuvenom „coming out“  momentu toliko govori i toliko može biti teatralan, ali može biti isto opušten i sretan... Kao što je bio njegov sa Majom, dogogodišnjom prijateljicom. 

 

''Nakon što sam joj rekao, osjećao sam se tako sretno i slobodno. Nisam skidao osmijeh s lica.''

 

Već smo u prethodnim intervjuima spominjali da otkrivanje seksualne orijentacije bliskim osobama doprinosi većoj bliskosti. Isti slučaj je i kod njegovog autovanja svojoj prijateljici. 

 

“Otvorilo je moj odnos prema Maji i učvrstilo naše prijateljstvo. Ona mi je rekla da je tako sretna da poznaje nekog lično ko je dio LGBTIQ zajednice i kako joj je drago da može čuti o našim iskustvima iz prve ruke.“

 

Svako autovanje probudi različite osjećaje kod osobe, Amel nastavlja priču u tom fonu: „...osjećaj da sam osnažen, da se ne bojim sebi priznati ko i šta mi se sviđa, i da sam bolji govornik zbog toga jer ne patim od nesigurnosti, ili ako imam nesigurnost, nije me strah tu kao takvu predstaviti, iako bi se možda predstavio tako kao vulnerabilan.“ 

 

Razgovor o svojoj seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu, otkrivanje dijela svog života koji može otvoriti mnoga pitanja i reagovanja, često zahtijeva da LGBT osoba mnogo vremena razmišljanja i građenja različitih scenarija kako bi to moglo izgledati. 

 

„Mislim da je svaki moj proces autovanja promišljen. I mislim da je jako bitno da je promišljen. Teško da ćeš sigurno predvidjeti reakcije.“ Ali nastavlja dalje priču o tome šta njemu predstavlja autovanje: „Uključenje tih osoba u moj privatni život. U nekoj drugoj državi bi možda to značilo neku vrstu emancipacije i osvještenja tih ljudi, kao i emancipaciju LGBT osoba u javni diskurs. Ali s druge strane, znam dosta ljudi koji su imali homofoba u familijama i koji nakon što su se autali porodicama, homofobi su se promjenili i stali u zaštitu LGBT osoba.“

 

Često kao problem LGBT osobe navode to da ih ljudi posmatraju samo preko seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, zaboravljajući sve druge segmente života jedne osobe. U tom kontekstu Amel završava svoju priču:

 

„Da, mislim da je autovanje bitno. Ali mislim isto da, da bi se seksualna orijentacija integrisala u koncepciju individue, bitno je predstaviti je kao jedan dio osobe a ne kao ono što čini osobu, jer dragi moji, mi nismo samo gej, lezbejke, biseksualne, transrodne ili transeksualne osobe, mi smo isto vaše kćerke, sinovi, očevi, majke, kolege na poslu, prijatelji, rođaci, kumovi, komšije, žiranti, itd. i naša seksualna orijentacija ne mijenja ništa u tome.“