Ostaci za odbačene: služiti bijelim porodicama
Cijelog života sam bila blizu njih, pa sam mogla neposredno da osjetim šta znači imati privilegije u životu. Imala sam pristup mnogim dobrima – hrani, odjeći, obrazovanju, samo zbog toga što sam bila u njihovoj blizini. No, to nije ništa novo. Kućni rob je uvijek bio u boljoj poziciji od onog koji je radio na polju. Tako je i danas – dadilje, posluga, imaju mnogo bolju poziciju od onih imigranata iz Latinske Amerike ili sa Kariba koji rade na plantažama.
Kao maloj, nije mi bilo jasno zbog čega je moj otac bio sretan kada je majka dobila posao kao služavka u kući jedne bogate bijele žene. Moja majka je imala diplomu, radila je kao certificirana računovotkinja u El Salvadoru. Ipak, bila je zahvalna što je završila u kući tih ljudi, koji su je tretirali kao onog psa-dadilju iz Diznijevog ''Petra Pana''. Trebalo mi je vremena da razumijem zašto je to tako.
Preko ljeta, majka me je vodila sa sobom na posao, tako da sam imala priliku da se igram sa bijelom djecom. Rano sam naučila engleski jezik. Bijela djeca su mi prosljeđivala svoje ostatke – ako se bogatom djetetu nije svidjela nova igračka, ja bih je dobila. Ako bogato djete preraste svoju odjeću, moja majka je uvijek znala neko dijete kome bi bila taman. Ako bogata porodica nije pojela svoj obrok, mi bi ga pojeli. Uvijek ostaci bogatih, koji su – da budem iskrena – uvijek bili bolji od svega što smo mi inače imali.
Zajednici imigranata iz Salvadora privuklo je pažnju to što je moja majka radila za brižne i bogate bijele ljude. Drugi imigranti, koji nisu bili dovoljno sretni kao mi, molili su nas da obratimo pažnju i javimo kada se nešto baca. Sjećam se jedne trudnice koja je zamolila majku da joj javi ukoliko neko bude bacao odjeću za bebe ili sjedalicu za auto. Radila je u fabrici mesa, i nije imala nikakvog pristupa tim stvarima. U tom sistemu, bogatstvo je bijele boje, i ono kapa samo na određena mjesta. Svi su znali gdje su ta mjesta, ali i koliko je teško doći do njih.
Naučila sam također, da me moja, inače nasilna majka, nikada neće udariti pred bijelom djecom. Bijela djeca imaju ''pauze'', ne moraju da završe obrok da bi dobili dezert. Naučila sam da bijela djeca imaju aktivnosti, interesovanja i očekivanja. Bijeloj djeci se govorilo ''kada odrasteš''.
Meni moja majka nikada nije rekla ''kada odrasteš''. Nisam znala šta je to fakultet, da li ću imati bilo kakvu mogućnost izbora u životu. Nisam znala ništa o svojoj budućnosti. Moji roditelji me nikada nisu pitali o mojim interesovanjima, očekivanjima, jer su znali da ta ''budućnost'' mene ne uključuje. Jednog dana, i mi ćemo biti otpad, baš kao i ta hrana, odjeće, igračke. ''Mama, ne sviđaju mi se više'', rekla bi bijela djeca, i ko zna gdje bi to završilo.
Kapljice bijelog bogatstva, koje bi nekako nekad završile kod nas, bile su sporadične i nikad zagarantovane. Često smo se selili i nikada se nismo osvrtali za sobom. Bijelo majčinstvo i bijeli feministički san o ''postizanju svega'' – i karijere i porodice – često ovisi od pokornosti onih koje nisu bijele. One prodaju ne samo svoje vrijeme, već i svoju ljubav pa i svoju djecu. Moja majka nije stigla da nas odgaja. Ja nisam mogla da priuštim pažnju i brigu moje majke. Morala sam se takmičiti sa bogatim ženama iz Paolo Alta, Menlo Parka, za pažnju one koja bi trebalo da bude moja majka. Drska bijela djeca bi isisavala njeno strpljenje satima, i za mene ništa ne bi ostalo. Nisam imala van školske aktivnosti, niti domaću kuhinju. Izgurana sam sa tržišta da bi moja majka mogla da se brine o djeci neke bijele žene. Izvukla sam deblji kraj, ponovo ostatke, da bi neko imao topla sjećanja na brižnu dadilju.
Zamišljala sam budućnost u kojoj je moja majka jako stara, nas dvije potpuno udaljene. Kako uspjevam da joj pobjegnem iz kandži. Kako se ona sama vozi u svom mini kombiju, traži novu kalifornijsku porodicu koju će služiti. Traži kuću žene koja ju je nedavno unajmila. Ne zna koliko ima djece, kolika je kuća koju treba da čisti, ali zna da je plaća dobra. Zaustavlja se ispred kuće, ne vidi tragove djece u dvorištu -nema bicikala, rolera. Kuca na vrata, otvara joj odrasla žena. ''Hajde'', govorim joj na španskom, ''odgoji me kako treba, platiću ti ovaj put''.
Pobjegla sam od njih, baš kako sam i zamišljala. Upisala sam dobar bijeli univerzitet, i nastavila da dobijam ostatke bogate bijele djece. Krajem semestra služili smo se hranom koja je ostajala u njihovim frižiderima, namještajem koji je visio po hodnicima. ''Idi po svoj dio'', govorila bih sebi, ''ostavila su ti ga bijela djeca''.
Najgore je bilo kada ne bih imala kome da dam sve te stavri. Nisam više bila sa porodicom, pa samim tim ni sa dijasporom. Bila sam daleko od ljudi koji su mojoj majci dolazili po pomoć. Imala sam osjećaj bespomoćnosti, dok sam zurila u brda mikrovalnih pećnica, grijača, ekološki izrađenih stolica. Privilegije koje imate jer ste u blizini bijelog bogatstva, podrazumijevaju to da možete uzeti sve te stvari kada vam trebaju. Ali, ta blizina znači i da niste više u blizini onih kojima su te stvari najpotrebnije.
Taj jaz je bivao sve veći kako sam starila. Kada vam ''bijelo'' postane tako blisko, ono okruži cijeli vaš prostor i izgura sve što je prethodno bilo u njemu. Jezici, porodice i zemlje se uništavaju na taj način.
Posljedice onoga što je moj otac zvao bijelim američkim terorizmom, uništile su El Salvador tokom kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina. Ali, žrtve nisu bile samo mrtvi. Moj otac je govorio i o ''ne-mrtvima'', onima koji su umrli iznutra. Koji su morali da žive bez strasti, bez dostojanstva koji su im oduzeti. Egzistirali su kao sluge svojih osvajača. Nemaš izbora, osim da im pripadaš na neki način, da im budeš blizu.
To su ti izbrisani životi, nas, pripadnika/ca drugih rasa, koji smo njihova posluga u kući ili u fabrikama. Moj otac, inače marksista i veliki kritičar američke politike, vrištao bi na TV koji je gledao nakon sati i sati bezuspješnog traženja posla. Jednom sam ga pitala: ''Zbog čega smo se doselili ovdje ako je Amerika tako odvratno mjesto i Amerikanci rade tako grozne stvari tvojoj zemlji?'' (Salvador već dugo nisam doživljavala kao svoju zemlju). Rekao mi je tada jednu istinu, koja važi i kada radiš kao kućna posluga za svog tiranina, i kada živiš u zemlji koja tiraniše: bolje je biti u stomaku zvijeri, nego u njenim čeljustima.
Tekst je objavljen u seriji feminističkih tekstova autorica različitih rasa. Urednica: Roxane Gay. Autorica teksta, Olivia Olivia, je američka spisateljica porijeklom iz El Salvadora. Živi u Portlandu, Oregon. Piše za Jezebel, Salon, i Rumpus.
Originalni tekst možete pogledati ovdje.
