Osobe sa invaliditetom u BiH: Stanovanje, porodica i porodični život
Položaj osoba sa invaliditetom u BiH reguliše nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa. Jednako veliki broj državnih, etitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih organizacija registrovanih na različitim nivoima, kao i međunarodnih oganizacija bave se pitanjima osoba s invaliditetom, njihovim pravima i položajem u društvu.
I pored toga, broj osoba koje žive sa invaliditetom u BiH je još uvijek nemoguće tačno utvrditi. Agencija za statistiku BiH procijenjuje, na osnovu podataka dobivenih od službi za socijalni rad i PiO fondovima u oba entiteta, da više od 270.000 građana ima status invalida. Prema domaćim zakonima, taj status mogu ostvariti one osobe koje su rođene sa urođenim ili stečenim oštećenjem sluha i/ili vida, fizičkim invaliditetom, intelektualnim poteškoćama, autizmom, te mentalnim i duševnim oštećenjima. UN konvencija o pravima osoba sa invaliditetom uključuje i osobe sa dugotrajnim fizičkim, intelektualnim, mentalnim ili osjetilnim oštećenjima.
BiH je ratificirala Konvenciju u martu 2010. godine, te za njeno provođenje zaduženo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice (koordinirajuću ulogu ima Ministarstvo civilnih poslova). Nadgledanje njihovog rada je na Vijeću za osobe sa invaliditetom, koje je osnovalo Vijeće ministara BiH, a sastavljeno je od predstavnika/ca različitih nivoa vlasti i nevladinih organizacija.
Na žalost, i pored svih konvencija i zakona, svakodnevnica osoba sa invaliditetom je ispunjena preprekama – preprekama u kretanju, preprekama u komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o kojima drugie i ne razmišljaju. Životne odluke – obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna da poštiva zakone i postavi rampu na ulaz u zgradu i lift; uključi lične asistente u nastavu; shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu – i moraju – razviti i iskoristiti.
Serijal ''Lica diskriminacije: osobe sa invaliditetom u BiH'' vam donosi presjek zakona, praksi, problema i pozitivnih primjera kada je riječ o obrazovanju, stanovanju, socijalnim i zdravstvenim pravima osoba sa invaliditetom u BiH. Nadamo se da će poslužiti kao koristan izvor informacija za dalja istraživanja o ovoj temi, ali i kao podsticaj za promišljanje o tome koja je naša odgovornost kao zajednice prema onima kojie su na marginama ovog društva.
Stanovanje, porodica i porodični život
Posljednjih godina su, uz pomoć finansijskih izdvajanja iz budžeta na različitim nivoima vlasti, građeni stambeni objekti namijenjeni osobama s invaliditetom. Također, određeni broj napuštenih stanova dodjeljivani su različitim kategorijama osoba s invaliditetom – najčešće ratnim vojnim invalidima.
Na žalost, većina građana s invaliditetom u BiH nije u potpunosti stambeno zbrinuta. Iako nominalno zagarantovana prava, ostvarivanje samostalnog života, zasnivanje porodice je za mnoge od njih tek jedan od nedostižnih snova. Osobe sa intelektualnim poteškoćama, koje su smještene u ustanovama za socijalno zbrinjavanje, ova prava najteže i ostvaruju.
U BiH postoji nekoliko javnih ustanova za smejštaj i zbrinjavanje osoba sa intelektualnim teškoćama i/ili invaliditetom:
1. Zavod za zaštitu djece i omladine „Pazarić“;
2. Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba „Bakovići“;
3. Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba u Fojnici „Drin“;
4. Centar za prihvat starih i iznemoglih osoba i beskućnika Duje općina
Doboj Istok
5. Zavod za vaspitanje muške djece i omladine “Nahorevo” u Sarajevu;
6. Dom za djecu i omladinu ometenu u razvoju „Prijedor“;
7. Zavod za zaštitu ženske djece i omladine „Višegrad“
Uslovi života u ovim ustanovama se u nekoliko izvještaja (vid. izvještaje NVO Sumero, kao i Institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH) opisuju kao lošiji u odnosu na zatvore. Kako se u mnogima od njih nalaze i djeca, odnosno maloljetne osobe, SUMERO u svojim istraživanjima naglašava da im često nije ponuđeno adekvatno obrazovanje zbog čega se manji broj njih školuje.
Odluku o smještaju osoba u ove ustanove donose centri za socijalni rad, ali uz mišljenje stručnog tima centra, izvršne odluke suda, organa staratelja ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad.
Tokom 2010. i 2011. godine, prema rezultatima istraživanja SUMERO-a na području FBiH, niti jedna osoba nije napustila ustanovu socijalne zaštite radi usvojenja ili odlaska u hraniteljsku porodicu, dok je mali broj onih koji su vraćeni u biološku porodicu. Najveći broj korisnika napusti ove ustanove odlaskom u drugu ili u njima umru.
O stanju prava djece s posebnim potrebama koji su smješteni u ustanovama socijalne zaštite u BiH istraživanje su vršili i Ombudsmani za ljudska prava BiH. Nakon obilaska svih ustanova rezultate istraživanja prezentirali su u Specijalnom izvještaju o stanju prava djece s posebnim potrebama/smetnjama u psihofizičkom razvoju.
Jedno od zapažanja je da mnogi centri ne raspolažu dovoljnim finansijskim mogućnostima za kvalitetno funkcionisanje, uključujući i zapošljavanje većeg broja obrazovnog kadra za rad sa djecom i odraslim smještenim u tim centrima. Također, korisnici u pojedinim centrima nemaju zadovoljavajuću zdravstvenu zaštitu.
Kako bi se poboljšali uslovi života za osobe sa intelektualnim teškoćama, kao i njihovo uključivanje u lokalnu zajednicu, udruženje SUMERO je pokrenulo tzv. model stanovanja uz podršku. Model podrazumijeva smještaj osoba s posebnim potrebama u stambene jedinice po njihovom izboru i potrebama, te gdje im pomoć pružaju članovi porodice ili prijatelji. Do sada je na ovakav način zbrinuto 15 osoba, u Sarajevu, Mostaru i Tuzli.
www.diskriminacija.ba je u nekoliko navrata pisala o ovom problemu. Saznajte više:
Anesa Marić: Za život van zavoda
Aldijana Imamović i Lejla Suljkanović: Tri sna