Osobe sa invaliditetom u BiH: Pravo na obrazovanje
Foto galerija:
Položaj osoba sa invaliditetom u BiH reguliše nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa. Jednako veliki broj državnih, etitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih organizacija registrovanih na različitim nivoima, kao i međunarodnih oganizacija bave se pitanjima osoba s invaliditetom, njihovim pravima i položajem u društvu.
I pored toga, broj osoba koje žive sa invaliditetom u BiH je još uvijek nemoguće tačno utvrditi. Agencija za statistiku BiH procijenjuje, na osnovu podataka dobivenih od službi za socijalni rad i PiO fondovima u oba entiteta, da više od 270.000 građana ima status invalida. Prema domaćim zakonima, taj status mogu ostvariti one osobe koje su rođene sa urođenim ili stečenim oštećenjem sluha i/ili vida, fizičkim invaliditetom, intelektualnim poteškoćama, autizmom, te mentalnim i duševnim oštećenjima. UN konvencija o pravima osoba sa invaliditetom uključuje i osobe sa dugotrajnim fizičkim, intelektualnim, mentalnim ili osjetilnim oštećenjima.
BiH je ratificirala Konvenciju u martu 2010. godine, te za njeno provođenje zaduženo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice (koordinirajuću ulogu ima Ministarstvo civilnih poslova). Nadgledanje njihovog rada je na Vijeću za osobe sa invaliditetom, koje je osnovalo Vijeće ministara BiH, a sastavljeno je od predstavnika/ca različitih nivoa vlasti i nevladinih organizacija.
Na žalost, i pored svih konvencija i zakona, svakodnevnica osoba sa invaliditetom je ispunjena preprekama – preprekama u kretanju, preprekama u komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o kojima drugie i ne razmišljaju. Životne odluke – obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna da poštiva zakone i postavi rampu na ulaz u zgradu i lift; uključi lične asistente u nastavu; shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu – i moraju – razviti i iskoristiti.
Serijal ''Lica diskriminacije: osobe sa invaliditetom u BiH'' vam donosi presjek zakona, praksi, problema i pozitivnih primjera kada je riječ o obrazovanju, stanovanju, socijalnim i zdravstvenim pravima osoba sa invaliditetom u BiH. Nadamo se da će poslužiti kao koristan izvor informacija za dalja istraživanja o ovoj temi, ali i kao podsticaj za promišljanje o tome koja je naša odgovornost kao zajednice prema onima kojie su na marginama ovog društva.
Obrazovanje: dobri zakoni i loša realnost
Regulisano sa 23 zakona i jednim pravilnikom, sa 13 ministarstava i nekoliko agencija, obrazovanje u BiH i dalje trpi mnoge nedostatke. Između ostalog, postojeći zakoni zabranjuju svaku vrstu diskriminacije, a odgoj i obrazovanje djece i mladih s posebnim potrebama je od prioritetnog javnog interesa. Na žalost, realnost govori sasvim drugačijim jezikom.
Osobe s invaliditetom, uključujući osobe sa posebnim potrebama, već od predškolskog uzrasta imaju pravo na obrazovanje u redovnom školstvu (kroz proces inkluzije) i u specijalnim ustanovama. Zakonima se nalaže nadležnim ministarstvima da inkluzivno obrazovanje mora biti posebno osmišljeno i prilagođeno osobama s posebnim potrebama i/ili invaliditetom, njihovim mogućnostima i sposobnostima, te da se mora odvijati uz pomoć asistenta/ice.
Učenik/učenica s posebnim potrebama može svoje školovanje nastaviti prelaskom iz specijalne u redovnu obrazovnu ustanovu, i obratno. Ta odluka donosi se na osnovu pedagoškog, psihološkog, defektološkog, logopedskog i socijalnog statusa osobe. Procjenu prelaska vrši komisija sastavljena od pedagoga, psihologa, defektologa, logopeda, socijalnog radnika i pedijatra.
U školskoj 2012.-2013. godini 477 djece s posebnim potrebama pohađalo je predškolsko obrazovanje u 243 ustanove na teritoriji BiH. U istom periodu, 54 osnovne škole za djecu s posebnim potrebama pohađalo je 985 učenika/učenica i 444 učenika/učenica 79 odjeljenja u srednjim specijalnim školama.
Inkluzija – neostvareni ideal?
Iako zakoni naglašavaju prednosti i značaj inkluzivnog pristupa obrzovanju osoba sa invaliditetom i /ili posebnim potrebama, njeno provođenje se pokazalo kao ''klizav teren'' za obrazovne institucije. Od uvođenja Zakona o zabrani diskriminacije (2009.) do danas, udruženje za besplatnu pravnu pomoć ''Vaša prava'' i AD tim BiH su vodili tri slučaja diskriminacije u obrazovanju na osnovu invaliditeta.
Prvi, pozitivno riješen, bio je slučaj malodobnog E.B. kome je bilo onemogućeno pohađanje nastave uz pomoć asistentice. Općinski sud u Mostaru u presudi donesenoj u julu 2010. godine van razumne sumnje utvrdio je diskriminaciju i proglasilo Kantonalno ministarstvo obrazovanja HNK krivim. Na žalost, i nakon te pravne pobjede, dječak nije nastavio redovno obrazovanje jer mu se zdravstveno stanje u međuvremenu pogoršalo.
Druga dva slučaja odnose se na srednjoškolsko obrazovanje. Tako je I.V. bila direktno diskriminisana pri pokušaju upisa u Prvu Bošnjačku gimnaziju u Sarajevu, zbog svog invaliditeta. Druga gimnazija u Sarajevu je također jednom svom učeniku sa invaliditetom onemogućila prelazak u narednu godinu, i uskratila mu pravo na redovno obrazovanje. Kod oba ova slučaja, Općinski sud u Sarajevu nije prihvatio da je učinjena diskriminacija. Međutim, Vaša prava su podnijela žalbe Kantonalnom sudu u Sarajevu. Odluke po žalbama još uvijek nisu donesene, iako su podnesene u januaru i decembru 2012. godine.
Pročitajte više o inkluzivnom obrazovanju u BiH - praksama, pozitivnim iskustvima i problemima.
Emina Trhulj: Različitost u klupama – (ne)dostižni ideal?
Edina Nurikić i Armela Subašić: Dan sa... Nikolinom Pejičić
Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke je za poboljšanje inkluzivnog obrazovanja u školskoj 2012. godini izdvojilo više od 200.000,00 KM za različite projekte namijenjene djeci i mladima s posebnim potrebama. I pored toga, nekoliko prioritetnih problema u implementaciji inkluzije ostaje netaknuto: manjak asistenata i nedovoljna educiranost postojećeg kadra za rad sa učenicima s invaliditetom i/ili posebnim potrebama, i na kraju - neadekvatno riješen prilaz obrazovnim ustanovama i korištenje unutrašnjih prostorija.
Na problem nedovoljne educiranosti kadra pokušalo je da reaguje Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS koje je u saradnji sa specijalizovanim NVO organizovalo niz treninga i radionica za nastavnike/ce. Treninzi su najviše bili fokusirani na različite tehnike i pristupe podučavanju osoba s invaliditetom, ali i karakteristikama bolesti koje imaju kako bi nastavno osoblje moglo ostvariti kvalitetniji odnos sa osobom koju podučavaju.
Ipak, zaključak je da se ovaj problem dugoročno može riješiti samo uvođenjem dodatnih predmeta na fakultetima koji će buduće nastavno osoblje pripremiti za rad sa učenicima sa invaliditetom i/ili posebnim potrebama. Dok se te promjene ne dese (ako se uopće dese) inkluzivno obrazovanje se može obezbjediti uvođenjem asistenata/ica u škole. Međutim, za to je potreban novac.
Pojedine NVO, kao i građani/ke pokušavaju da obezbjede sredstva za asistente u nastavi. Od preko 24.000 nastavnika angažovanih u osnovnim školama, redovnim i specijalnim, na području BiH u školskoj 2012.-2013. svega 310 je predavalo u ustanovama za obrazovanje djece sa invaliditetom i/ili posebnim potrebama.
Zakoni nalažu obrazovnim ustanovama da osobama s invaliditetom i otežanim kretanjem omoguće normalan pristup unutrašnjosti ustanova, tj. učionicama, čitaonicama, biblioteci, toaletu i drugim prostorijama. Mnoge ustanove – navodeći kao razlog nedostatak novca - nisu ispoštovale ove pedagoške standard i normative. Neadekvatni prilazi nisu samo problem redovnih obrazovnih institucija, nego čak i onih namijenjenih isključivo obrazovanju osoba s invaliditetom, tj. specijalnih škola.
Ovaj problem nadležna ministarstva i škole pokušavaju da prevaziđu prilikom gradnje ili obnavljanja obrazovnih ustanova. Većina novih škola, poput Dobrinjske gimnazije u Sarajevu, je za potrebe učenika/ca s invaliditetom izgradila adekvatan prilaz zgradi, te ugradila lift.
Možda je najbolji način za predstavljanje mogućnosti osoba sa invaliditetom, njihove volje i snage da se nose sa svim problemima sa kojima su suočeni - sport. Iako ima ključnu ulogu u njihovoj rehabilitaciji, učešće osoba sa invaliditetom u sportskim aktivnostima zavisi isključivo od takmičenja koja organizuju specijalizovane NVO, često uz finasijsku pomoć nadležnih ministarstava. Ipak, individualna volja i upornost donose nevjerovatne uspjehe - uspjesi odbojkaških klubova “Fantomi” i “Spid” iz Sarajeva, koji su već nekoliko godina zaredom svjetski i evropski prvaci u sjedećoj odbojci. Oba kluba čine osobe s invaliditetom, ratnim i neratnim. Također, veliki broj osoba s invaliditetom i korisnika oko 25 udruženja sudjeluje na Specijalnim Olimpijadama takmičeći se u različitim disciplinama: mali nogomet, plivanje, košarka, stoni tenis ...
Specijalne obrazovne ustanove: relikt prošlosti?
U BiH postoji nekoliko specijalnih ustanova za obrazovanje osoba sa invaliditetom i/ili posebnim potrebama – na primjer, Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju, Centar za slijepu i slabovidnu djecu i Centar ''Vladimir Nazor'' (Sarajevo); Zavod za slijepe i slabovidne “Budućnost” (Derventa), Osnovna specijalna škola (Zenica), JU Centar ''Sunce'' (Prijedor) i druge. Uz neke od obrazovnih institucija djeluju internati u kojima su smještene osobe tokom svog školovanja. Obrazovanju slijepih i slabovidnih osoba posebno doprinose i biblioteke - u Sarajevu postoji Biblioteka slijepih i slabovidnih osoba BiH koja nudi preko 20.000 različitih knjiga, uključujući i one na Brajevom pismu. Na teritoriji RS-a 2006. godine osnovana je i Specijalna biblioteka za slijepa i slabovidna lica koja ima fond od preko 5.000 knjiga.
Mnogi od upisanih učenika sa invaliditetom, prekinu školovanje nakon nekog vremena. Dio njih se vrati u „Centar Vladimir Nazor“.
Sve do jula mjeseca 2013. godine ova priča bi bila smještena u „Centar za vaspitanje, obrazovanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje mentalno retardirane djece, djece oboljele od autizma i cerebralne paralize,Vladimir Nazor“. Ipak, danas se nalazimo u „Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Vladimir Nazor Sarajevo“.
„Mi smo u julu mjesecu promijenili naziv koji je ranije imao stigmatizirajuću notu zbog riječi „retardiran“ a i obzirom da je to izraz koji se više u svijetu ne koristi a i ne odgovara savremenoj podršci djeci i omladini koji imaju određene poteškoće u razvoju i učenju“, navodi Zulfo Ahmetović, direktor Centra, čiju je inicijativu prepoznao aktuelni ministar u ostavci Damir Marjanović.
Ustanova se bavi stručnom podrškom obrazovanju, ali i odgojnim i rehabilitacijskim sadržajima za djecu i omladinu koje imaju intelektualne poteškoće i druge vrste teškoća, uzrasta djece od dvije-tri godine pa do omladine do 30 godina (koliko imaju omladinci u centru za radno osposobljavanje).
“Svaki naš odjel, pa tako i predškolski, ima usklađen program rada koji je u skladu sa zvaničnim Zakonom o predškolskom odgoju i obrazovanju, i od strane naših stručnjaka prilagođen na osnovu sposobnosti djece. Naš sistem rada je takav da mi imamo odjel za opservaciju, gdje posmatramo dijete od 15 dana pa do 6 mjeseci. To je dug period, no zajedno sa roditeljima, odgajateljima iz vrtića, pedagozima, određujemo budući model za dijete. Mi radimo na razvoju djece, razvoj govora rade logopedi, kogniciju, usvajanje znanja i vještina rade edukatori rehabilitatori ili defektolozi. Ako dijete ima motoričkih poteškoća, fizioterapeut radi sa tim djetetom. Jedna od važnih metoda je i muzikoterapija, gdje postižemo dobre rezultate'', navodi Ahmetović.
A kakvo je iskustvo sa inkluzivnim obrazovanjem? “Problem inkluzije jeste što ona nema odgovarajuće mehanizme. Ne možete raditi ako nemate educirano osoblje. Osoba koja radi sa djecom sa poteškoćama u razvoju mora biti stručno osposobljena a učitelji i nastavnici to nisu. Dalje, ne postoje posebno prilagođena nastavna učila i sredstva. Ne možete vi sa djetetom raditi samo na osnovu table i krede. Morate imati individualno prilagođene programe rada, jer dijete koje ima snižen nivo intelektualnog funkcioniranja, ne može pratiti redovan plan i program.” Ahmetović dalje ističe neophodnost postojanja asistenata u nastavi jer prema dosadašnjim brojkama u kojima jedan učitelj radi sa 22-25 učenika plus individualno sa djetetom u inkluziji je prilično neuspješan model.
“S druge strane, inkluzija je i dobra jer je fleksibilna. U Centru imamo slučajeve da nam se, nakon pohađanja sistema školovanja, djeca vrate u šestom ili sedmom razredu, no tek onda kada je jasno da ne napreduju. Najbolje bi bilo kada ne bi bio niti jedan povratak u Centar. No, roditelj ima zakonsko pravo, djete bude kod nas do polaska u školu i onda ga roditelj upišu u redovnu školu. Takve slučajeve imamo svake godine i to je super, to je inkuzija. Međutim imate i druge slučajeve, da se djeca vraćaju da tamo nisu uspjela jer škole nemaju neophodne resurse. Zanimljivo je da za devet godina trajanja inkluzije niko nije napravio ozbiljnu evaluaciju kako bi se uvidjelo da li su djeca napredovala kroz godine”.
Problem je u tome što je zakon omogućio inkluzivnu nastavu a nema mehanizme u praksi da to ostvari - i to jeste diskriminirajuće. Diskriminirajuće je, jer porodice nemaju podršku kakvu bi trebalo da imaju. „Svi imaju pravo na obrazovanje. U Ustavu ili zakonu ne stoji da neko ne može da se obrazuje. Naprotiv, svako onaj ko je stanovnik, građanin BiH ima pravo na obrazovanje. Da li je tako i u praksi? Ne, i to je diskriminirajuće“, navodi Ahmetović.
