Note promjene
Muzika je utihnula. Instrumenti su spakovani, publika je napustila klub. Svjetla iznad bine su se pogasila, umjetnici i umjetnice su uzeli honorar ili popili piće koje je najčešće honorar na podzemnoj sceni cijelog Balkana. Kasnije će se pisati zahvale na oficijelnim Facebook stranicama i postaviti nekoliko slika i/ili video na Youtube. Za većinu muzičara tako iznova počinje i završava promocija ideja i stavova kroz muziku. Promocija traje dok si u klubu, okružen istomišljenicima koji na svaku tvoju parolu dobace uzvik odobravanja. Ali na ulici... na ulici je potpuno drugačija situacija. Na ulici se umjetnik/ca utopi u sivilo betona i obavlja revnosno svoje dnevne zadatke i drži jezik za zubima. Sve do novog nastupa.
No, ima onih koji odbijaju povinovati se pravilima.
Riječ oštrija od mača
Ivana Rašić aka Sajsi MC, beogradska je raperka. Muzikom se počela baviti 2002. godine kako sama kaže, vrlo amaterski, da bi se njena karijera ''krajnje neplanirano i spontano počela zahuktavati i još uvijek se zahuktava''. Njene pjesme kakva je “Antifa Kučke”, kao i saradnje kakva je pjesma “Mama” udaraju u sam centar društvene hipokrizije, a njeni tekstovi ukazuju na nepravilnosti kojima robuje ne samo društvo u Srbiji, već i na cjelokupnom području koje je nakon raspada Jugoslavije prozvano regionom. “Bavljenje muzikom ili bilo kojom vrstom umjetnosti je bar za mene vrlo dobar način da upoznaš sebe i rušenje granica”, izjavljuje Sajsi MC na samom početku razgovora. “Umjetnost služi da da širinu ličnosti ili tako nekako, volim da vjerujem da je tako.”
Sajsi MC
Zahvaljujući društvu u kojem živimo, najkontroverznija ličnost domaćeg rapa u zadnjih devet mjeseci je Damjan Loš. Damjan je pozornost hip-hop publike, ali i šireg kruga stekao pjesmom “Ne Diraj Mi Fegete” koja je direktno upućena svim homofobima koji vrše bilo koji oblik nasilja nad pripadnicima i pripadnicama LGBTQ zajednice. No direktni napad na homofobiju ne bi imao opseg koliki ima, da Damjan Loš nije otvoreno istupio i izjavio da je homoseksualac, zaradivši time titulu Prvog Gej Rapera u Srbiji.“Nisam mogao više slušati da se ono što je normalno smatra nenormalnim i da se nenormalno smatra normalnim!”, govori Damjan koji sebe opisuje kao ''jednog momka koji je prosto odlučio da izađe iz mase i istupi sa svojim shvatanjima i stavovima kroz žanr hip-hopa. Moja misija je društvena, aktivistička, humanistička, ali na prvom mjestu umjetnička.”
Ajeti Ferid i Emran su dvojica braće iz Zrenjanina koji jako dobro znaju šta znači biti diskriminiran na dnevnoj bazi. Ovi mladi Romi pod umjetničkim pseudonimima Skill i Buddy O.G. (gdje O.G. nije skraćenica za Original Gangster, nego Original Gipsy) muzički ispoljavaju svoje stavove i mišljenja u rap grupi Gipsy Mafia. “Namjerno ću reći da radimo, a ne da se bavimo hip-hopom od 2006. godine. Ovo je naš način da se borimo protiv diskriminiacije, predrasuda, fašizma i nacionalizma”, izjavljuje Skill koji je sa bratom drugog februara ove godine objavio novi album “Ciganska Posla”. Za snimanje njihove prve pjesme “Gipsy” koja govori o ''standardnom danu kakav oni dožive gdje ih svako malo starta policajac bez osnove i u prodavaonici ih prate da ne bi nešto ukrali'', koristili su posuđeni kompjuter i najobičniji mikrofon koji se koristi za komunikaciju putem programa kakav je Skype.
“Produkcija je bila očajna, matrica je bila skinuta sa neta jer nismo imali nikoga da nam radi muziku, ali pjesma se veoma brzo proširila po Zrenjaninu, prvo među Romima, a onda i dalje. Shvatili smo da je najbolji način za borbu protiv diskriminacije putem rap muzike jer hip-hop treba nositi neku poruku i ukazivati na bitne stvari, a ne samo pričati o tome ko koliko ima žena, zlata, kola ili para!”
Gipsy Mafia & Frenkie
Oni koji čitaju ovaj tekst mogli bi pomisliti da se muzička angažiranost po bilo kojem pitanju vrti jedino u domenu hip-hopa. To nije istina. Robert Fistrić poznatiji kao Fistra već je godinama član hrvatske podzemne scene u kojoj djeluje na različite načine, kroz bendove, svoju distribucijsku/izdavačku kuću, organizaciju koncerata. Član zagrebačkih bendova Verbalni Delikt, AK47 i Ljubiša Samardžić, sada većinu svog muzičkog stvaralaštva gradi u ''Ljubiši Samardžiću'', hrvatskom hardcore/crust bendu čiji tekstovi su briljantno ispitivanje dogmi i društva, kao i scene kojoj i sam Ljubiša Samardžić pripada. “Definitivno pet najglupljih pitanja ako mene pitaš, eventualno zašto? stoji. Osobno mislim da hrpa bendova na ovo ne bi znala ništa suvislo ponuditi. Naše zašto je ujedno i naš cilj - pričati riječi istine jer znaš i sam da je riječ oštrija od mača, a da sama istina boli i više od njihovih metaka, logora, poniženja…”, odgovara Fistra na mojih pet osnovnih novinarskih pitanja.
A gdje su drugačiji i drugačije?
Bolji poznavatelji hip-hop kulture mogli bi diskutovati detaljnije o cijelom fenomenu današnjeg hip-hopa i svim smjerovima u kojima se ova, sada već globalna kultura, kreće. Kao dio mainstream kulture je heteroseksualan, muški, machoidan, materijalan, često iskazuje imanje i posjedovanje. Spašava ga underground svita u čijim se krugovima i dalje mogu čuti iskrene socio-političke kritike, iskrene želje za znanjem i napredovanjem. Koliko jedna mikro scena kao što je muzička scena regiona, koja se kao i ostale scene najčešće hrani sa tanjira MTV-jevskog signala, može prihvatiti drugačije?
Damjan Loš smatra da je rap, a šire i sama hip-hop kultura "tradicionalno" muški žanr, ali da je to istovremeno i šarolik žanr koji ima sve moguće varijante koje možemo zamisliti. “Heteroseksualni muškarci možda još uvijek dominiraju brojčano, ali situacija se mijenja uveliko i globalno gledano, to nije više muzički izraz koji vezujemo isključivo za heteroseksualce.” Damjan smatra da je u rapu na prvom mjestu da imaš jasan stav koji možeš da izneseš, pa tako on voli slušati skoro sav domaći rap, pa čak i neke homofobične rapere, ako im je ostalo na mestu. Damjan dodaje i da misli da svaki strejt muškarac koji je siguran u sebe i svoju heteroseksualnost ili makar u svoju ličnost, ne može biti homofob!
Upitavši Damjana da li je zaista moguće da je on jedina osoba homoseksualne orijentacije koja se izražava kroz hip-hop, on odgovara: “Možda ima još gay osoba koji se bave rapom, ali su u ormaru. Ne vidim potrebu za bavljenje rapom ako bi bio gay koji priča o ribama samo zbog komercijalnog uspjeha, to bi bilo fake i potpuni promašaj.”
Žene u hip-hopu na našim prostorima nisu tolika rijetkost kao gay raperi. Remi iz Elementala, Diyala, Bitcharke na Travi, Killah, Ayllah i tragično preminula sarajevska muzičarka Ena Groteska samo su neka od umjetničkih imena iza kojih su ponosno stajale/stoje žene koje su koristile rap muziku kako bi izrazile svoje mišljenje o različitih temama. Međutim, žene u rapu na ovim prostorima su i dalje više-manje svedene u okvire pasivnih slušateljica, zvijezda u usponu sa kojima se većinska publika teže identificira, kao i na ono najgore: objekte u tekstovima rap igrača.
“Rap je samo indikator stanje odnosa prema ženama u društvu, to samo reflektuje kako muškarci u stvarnosti, izvan muzike percipiraju žene. To je jako loše, ali stvari se mijenjaju, takve promjene se ne mogu zaustaviti i vidim dosta veliki napredak, doduse neujednačen, ali ipak napredak”, komentariše Sajsi MC disbalans u odnosima između učesnika i učesnica na muzičkoj sceni u domeni rapa.
“Bitno je imati ženu na bitnim, strateškim pozicijama kao glavnu, da postoji ta simbolička, estetska poruka, da ona stoji na poziciji koja je do sada bila rezervisana za muškarca i samo to može biti dovoljno da se svijest polako mijenja jer se onda ljudi naviknu i vremenom prestaju negativne reakcije. Naravno, za ovo su potrebne decenije.” Sajsi MC smatra da i sam odgoj, eho prošlosti, kako ga ona naziva, igra jednu od ključnih uloga u uključivanju žena u same tokove rap muzike: “Za muziku je potrebno mnogo odricanja, možda većina nije spremna za takav radikalni korak, možda prošlost još uvijek igra većinsku ulogu. Taj eho prošlosti je možda još uvijek jak, mene su u porodici vaspitali u duhu rodne ravnopravnosti, ali sam često bila svjedok da kod mojih vršnjaka nije isti slučaj.”
Iako su Romi kao narod poznati nadaleko i naširoko kao jedan od najmuzikalnijih naroda, jedan od onih koji imaju ritam umjesto krvi (što je još jedan stereotip) mali je broj Roma u rap muzici na ovim prostorima. Skill to objašnjava na sljedeći način: “Mislim da je većina Roma jednostavno izgubila nadu, tako da više neće ni da se trude, što je po meni mnogo žalosno! Mi smo jednostavno krenuli sa muzikom, obzirom da nam uopće ne treba slava i i ostalo sranje jer to nije razlog zašto ovo radimo ! Što se nas tiče, ne mora niko ni da zna ko je i šta je Gipsy Mafia, ni ko smo, ni odakle smo, ni kako izgledamo, nego nam je najbitnije da se čuju pjesme i poruke! Velika je šteta što pored nas ima samo još nekoliko dobrih i iskrenih romskih rapera koji se bore isto kao mi! Još je veća štetašto su Romi čak izgubili i nadu u školstvo! Većina jednostavno odbija prihvatiti da bez škole nema budućnosti i da više ne trebaju moliti i čekati na pomoć, nego da trebaju sami da se pokrenu...“
Stereotipi, predrasude i mi
Svaku muzičku scenu čine u ogoljenoj osnovi umjetnici i umjetnice, te njihova publika. Plasirano umjetničko djelo konzumira publika koja onda vraća energiju tvorcima djela. Stvaraoci je onda koriste kako bi stvorili nova djela. Kada pričamo o sterotipima i predrasudama na muzičkoj sceni, možemo ih analizirati na dva polja: stereotipi i predrasude koji vladaju među publikom, kao i oni kojima robuju i sami umjetnici. Ni u jednom trenutku se ne treba zaboraviti da su i oni/e na bini samo ljudi, a također i nečija publika.
Skill iz Gipsy Mafie govori da je trebalo dosta vremena da se nauče ne nervirati zbog raznih budala. “Na početku smo im bili samo Cigani koji rade hip hop, što je mnogima smetalo, a onda im je bilo još gore što smo Cigani raperi u borbi protiv diskriminacije i fašizm”. Ljude zapravo najviše boli istina koju braća iznose u svojim lirikama: “Boli ih što smo Romi. Onda kad čuju da smo antifašisti, tu bude kraj. Najgore kad čuju naše pjesme i tekstove kao: Ja dobro znam kakav blam sistem nama servira / bio pandur ili fašista, isti kurac ista šema / mene nervira, kao da je bitna vera / kao da je bitno ko si, šta si, kakvog si ti tena / ko da je bitno da l' sam bogat ili ne / ako je to prioritet, onda jebeš ovaj svet.”
Damjan Loš smatra svoju pojavu testerom za homofobiju u društvu. “Puno je stereotipa, pogotovo kod nas, suvišnog i neumjesnog banalnog mačoizma. Ne razumijem nikad kako mnogi rapuju o nekim parama i pištoljima kad teško ko može u to da povjeruje. Ne volim ni ona inzistiranja: ja sam najbolji, ja znam rime, ti si govno i idi kod mame ili sve ribe su moje i žele me, a ti mastrurbiraš na porniće sa neta. Dosadno je i neinventivno”, govori Damjan. Na pitanje da li njegova muzika služi za buđenje svjesti LGBT osoba po pitanju ličnih sloboda, prihvatanja i voljenja sebe, ili promjene rezona i načina razmišljanja 'straight' većine unutar rap publike, Damjan odgovara: “Ne mogu da kažem da ja PREDSTAVLJAM gay populaciju, dijelom da, predstavljam svoj gay identitet. A ljudi mogu da prošire svoja znanja samo iskustvom, pa i kad mene vide kao gay-a koji se bavi rapom i ako budem prisutan u medijima, moći će možda da opovrgnu ili potvrde neka svoja shvatanja i stereotipe. Meni je naum na prvom mjestu da radim dobru muziku, da to bude zabavno za slušanje i da ima neku poruku u tekstovima. Poruka koju ja šaljem je na prvom mjestu lična sloboda i nekonformizam. A zanimljivo je to da svaka sloboda često počinje seksualnom slobodom, to je neka baza, zato je svako društvo kroz historiju bilo religijom, bilo zakonima uvijek pokušavalo kontrolisati i regulisati seksualnost ljudi i tako održavati zajednicu naspram pojedinca.“
Damjan Loš
Fistra iz benda Ljubiša Samardžić ne krije ogorčenost ka pojedincima i grupama koji šire stereotipe i predrasude, bilo na bini ili kad siđu sa nje, ili kao članovi publike. Čak se ne libi govoriti u množini i ne izdvajati nikoga, čak ni sebe. Na albumu “Ljubav Naša Nek' Te Vodi” odsvirali su pjesmu “Moj Frend Je Gay” koja je često izviždana, čak i na koncertima antifašističke prirode, što apsurd napuhuje do granica besmisla. “Mene to nije iznenadilo [Fistra govori o izviždavanju najave te pjesme u Sarajevu na Antifa Festu 2008. godine, op. a.]. Upravo zato tu pjesmu uvijek i najavljujemo u kontekstu antifašističke pjesme i uvijek je sviramo na takvim festivalima. Pazi, fućkanje je došlo od ekipe koja „fura“ antifašizam kao imidž, a ne kao ideju, uvjerenje i stav koji želi istaknuti prema vani. Pa onda dok ti najavljuješ u stilu - sljedeća pjesma ide protiv nacionalizma, fašizma ili skinheada, sve je OK, ali kad proširiš tu antifašističku priču i kažeš da ne možemo pričati o antifašizmu ako ne podržimo LGBTQ ljude, tu nastaje problem, tu su oni reagirali. Želimo ukazati na takvu površnost i dati neki naš sud. Ima tu još jedna zgodna priča. Pridružili smo se demonstracijama protiv rata u Iraku, demonstracije su bile u Zagrebu i mase su osudile američku ratno-osvajačku politiku na Bliskom istoku. Mi smo tada povukli paralelu i osudili hrvatsku ratno-osvajačku politiku u Bosni, Naravno da to nije naišlo na odobravanje. Upravo su to ti dupli standardi, nikako do krenemo čistiti stvari u svom dvorištu, na globalnom nivou smo osudili bez problema, a na lokalnom ne i upravo zato nam klinci odrastaju i veličaju i slave nitkove, ubojice i hulje”, govori Fistra.
Ljubiša Samardžić
A kako to da se na podzemnoj rock'n'roll sceni krije sve više bendova koji govore jedno, misle drugo, rade treće, te je na veliku žalost postalo prihvaćeno da antifašistički bend izražava homofobne stavove? “To je samo odraz same scene koja previše toga tolerira, na to treba ukazivati svaki put kad se dogodi, pogotovo kad se radi o homofobiji ili seksizmu koji su uvelike uvučeni i na samoj „sceni“. Mnogi su svoju političku priču prihvatili kao neki fajl koji ide uz njihov omiljeni bend i neće otići dalje ako im se ne ukaže na neke stvari, mislim, neki ni tada neće preispitati svoje ponašanje, ali tada smo bar načisto s takvim osobama'', kaže Fistra.
Fistra napominje i da stereotipi i predrasude ne vladaju samo na ovim prostorima, već da su svugdje pustili korjenje. Navodi primjer sa jedne od svirki u Njemačkoj: “Sviramo u Njemačkoj i pričamo prije pjesme „Oči Širom Zatvorene“ kako treba osuditi današnje ponašanje izraelske politike na Bliskom istoku, konkretno prema Palestini, ali isto tako prema drugim pitanjima u regiji. Znači, mi osuđujemo takvu politiku bez obzira što su to Židovi koji su preživjeli holokaust, naravno osuđujemo i holokaust, ali nadodajemo - on ne može biti opravdanje za njihovo ponašanje danas. Dosta Nijemaca nije dijelilo to mišljenje pa je bilo zvižduka, čak tu i tamo koja prijetnja, a nakon koncerta nam je ekipa rekla da je to na neki način tabu tema i da su nam u nekim situacijama mogli ugasiti struju, a sve to ti govori čovjek u majici sa natpisom “Antifašista zauvijek”! Taj moment sam ga htio pljunuti jer on je također odgovoran za takav mentalitet i na neki način ne dozvoljava javnu kritiku kako bi zadržao mir u kući. Da smo to znali prije, ne bismo ni dolazili na tu svirku, a nakon nje smo odmah produžili dalje, to jednostavno nije bilo mjesto za nas.”
Sajsi MC smatra da ljudima treba dati vremena da se naviknu na novo i drugačije: “Ljudi tako reaguju na novitete uopće. Bitno je da postoji na simboličkom nivou i da se viđa svaki dan i treba ljudima dati vrijeme da se naviknu. I kasnije vidiš da su se stvari promjenile i neko drugi ko dolazi iza tebe ne izaziva reakciju kao ti.” Skill iz Gipsy Mafie otvoreno kaže da degradiranju umjetnosti i poruke i stvaranju predrasuda kod određenog soja publike pomaže dosta i sam izvođač. Kao primjer je izdvojio žene u hip-hopu koje sebe opisuju kao bitch (kuja), te da postoje i domaće izvođačice koje to rade po uzoru na strane izvođačice - to bitch predstavlja statusni simbol, što uopće nije.
Moć muzike
William Congreve, britanski pjesnik, napisao je jednu od najvećih istina o muzici: muzika može umiriti čak i divlju zvijer. Terapeutska korist zvuka je nadaleko poznata. Muzika nas nosi i muzika nas podiže ili baca u bezdan, u zavisnosti od muzike kojoj smo se posvetili. No šta je sa porukom u muzici? Da li je muzička poruka toliko jaka da danas u interakciji sa slušateljstvom, bez vanjskog kontakta i dodatnih pojašnjenja može promjeniti svijest pojedinca, te usmjeriti pojedinca da mijenja druge? Da li muzika ima tu moć?
“Teško je promjeniti pojedinca. Teško je promjeniti samog sebe za početak. Ali muzika kao i sve umjetnosti popularne kulture imaju moć da oblikuju našu svakodnevnicu u toj mjeri da postanu dio nekog kolektivnog ili individualnog iskustva, šlagvort, šala, referenca... Sve su to male stvari koje mogu da oblikuju nešto veće. Bitno je da se otvori neki prostor da se nešto izrazi, a na svakom pojedincu je da sluša sebe na prvom mjestu i ako mu nešto smeta da se pobuni”, komentariše Damjan Loš.
Skill smatra da je muzika tako moćna stvar da ljudi nisu toga ni svjesni. Ljudi ubijaju druge ljude jer to neko u pjesmi rekao da je to OK, muškarci i žene nisu vjerni svojim partnerima i partnericama jer to neko opravdava u pjesmama. Skill kaže da ljudi plaču zbog pjesme, raduju se, postaju agresivni. Ali, napominje da je najveći problem muzike činjenica da se ona treba i razumeti. “Treba i malo da se razmišlja o tome šta neki kažu u pjesmama i da sami za sebe odluče da li je ispravno ili ne. Ali ubjeđen sam da će pametan i razuman čovjek razumjeti šta je šta.” Dodaje da i dalje ne vjeruje da je nastupao izvan svog grada, čak i u drugim državama gdje mu je na koncertima bilo i više od dvije stotine ljudi koji su skakali i vrištali sa njima. Da li muzika mijenja pojedinca? Da, njena moć je zaista tolika, jer kako Skill kaže, ''svaka podrška mnogo znači, sve je veća i samo potvrđuje da radimo ispravno''.
Sajsi MC pak, smatra da je moć muzike slabila godinama. “Muzika danas nema tu moć kakvu je imala npr. 60-ih kada je stih ili akord, čak i poza imala dalekosežniji utjecaj na društvo u cjelini. Možda je u pitanju to da su se receptori zamorili i da smo otupili na takve nadražaje, možda se čak to i prenosi sa generacije na generaciju, ta okrnjena čula.” Sama tehnološka revolucija na polju formata dosta je utjecala na slabljenje moći muzike. “Promjenio se i odnos prema muzici, taj konzumentski vid. Ranije je muzika imala svoj mali hram u svakom domu u vidu ploča i kaseta, teško se nabavljala, sad je ima svuda, a ljudi su takvi da kad je nešto u izobilju, dobiju neki perverzan odnos prema tome koji se ogleda u preziru tog istog izobilja.” Ipak, smatra da nije sve izgubljeno. “Muzika može opet doći u situaciju da je okidač i medij neke revolucionarne promjene kao što je nekad davno bila, vjerujem u te ciklične pojave, nešto naraste,ima svoj pik poslije koga dolazi pad, a nakon toga sve ispočetka.”
Fistra priznaje da je muzika i poruka koja se krila u muzici na kojoj je odrastao oblikovala njega i da zbog toga vjeruje u moć muzike da mijenja svijet: “Ja sam odrastao uz punk bendove i preko njih i fanzina sam se zainteresirao za to o čemu su oni pjevali, nakon deset ploča kupio sam knjigu, nakon čitanja, knjigu sam posudio frendu i onda smo sami počeli organizirati koncerte, prevoditi knjige, štampati majice, odlučili smo uređivati vrt s hranom, počeli smo ići na predavanja o zdravoj prehrani, postali smo vegetarijanci... Danas sve to skupa želimo prenijeti na ljude koji dolaze na naše svirke, ne da budemo jedan pokret, ne da mi propovijdamo, nego da jednostavno ponudimo naše znanje, kritiku i razmišljanja i naravno da to sve upijemo kroz interakciju od drugih.”
Hrana za nove generacije
U glavnim muzičkim tokovima, onim komercijalnim, nije rijetkost da se osobe služe negativnim emocijama kako bi zadobili sljedbenike, tako da masa najčešće ohrabruje one sa čijima se mišljenjima slaže; sa stavovima homofobije, nacionalizma i mržnje. Sa istovjetnim stavovima. No postavlja se pitanje: ukoliko bi dovoljan broj drugačijih dospio u žižu javnosti kakvu mogu osigurati mediji, da li bi jednakost, borbu za ljudska prava, protiv homofobije, šovinizma, seksizma i nacionalizma također mogli prodati kao produkt izvajan u muzičkom obliku?
Skill negira mogućnost serviranja ovih ideja na ovakav način: “Ili si pametan i kapiraš neke stvari, ili si glup, pa postaješ fašista. Nisu bitna naša imena, ni Gipsy Mafia, ni Zrenjanin, ni ništa, al nam je jako bitan naš stav i bilo bi nam drago kad bi se to malo više širilo.” Damjan vjeruje da je to moguće: “Mislim da se skoro sve može prodati ako je dobro upakovano! Mislim da ljudi i ne mare puno o vrijednostima koje neka pjesma poručuje ukoliko je dobar ritam i melodija! Turbofolk je zato i živ! Na to i računam, da kroz pjevljive melodije proturim borbu protiv homofobije. Sve je to show. A dokle god imaš svoj integritet, nikad ne možeš da se prodaš u onom lošem smislu.”
Fistra napominje da je ''okružen brendom Tompsona, ustaštva, GMO hrane, fejk hip hop nabrijanih bendova koji sviraju za stranke''. Smatra da bi pokušaj promovisanja poruke kroz medije bio promašaj jer to bi zahtijevalo korištenje njihovih kanala, što znači totalnu kontrolu otpora. Sajsi MC smatra da je “masi moguće prodati bilo šta, ovdje se radi o tome da je preveliki interes i dobro tlo za manipulaciju kad se zemljište posije mržnjom. Tako držiš stvari paralisane i na ivici sukoba . Društvu koje je zadojeno kreativnošću i otvorenošću,tim ljudima neće pasti na pamet destrukcija, samim tim sve te negativne stvari ne bi imale prođu. Takvo [kreativno i otvoreno] društvo ne odgovara despotima jer tu nema profita niti interesa, a kad kazem despoti ne mislim samo na političku sferu nego na crkvenu i kulturnu tj. Intelektualnu. Vidjeli smo već da kulturna elita umije da znatno doprinese razaranju zbog straha od gubitka pozicije.”
Razlika između ''čuti'' i ''slušati''
Sajsi MC, Damjan Loš, Gipsy Mafia i Ljubiša Samardžić samo su neka od imena ljudi i/ili grupa koji su muziku odlučili koristiti kao edukativno oruđe. Neki bi mogli primjetiti da ovdje nisu objavljena mišljenja nijednog/ne umjetnika/ce iz Bosne i Hercegovine. Kontaktirao sam rapera Frenkieja i Roberta, nekadašnjeg vokala veoma popularnog sastava Unutrašnja Emigracija koji je nakon grupe nastavio angažirano djelovati na promociji pozitivnih ideja kroz mostarski Antifa Festival, no zbog različitih razloga, ali i samog vremenskog ograničenja, nisam uspio njihove odgovore uvrstiti u ovaj tekst.
Ali, poenta je da postoje ljudi čiji rad se ne smije i ne može suditi samo na osnovu broja rima u lajni i preciznosti u sviranju nota, produkciji i cijeni opreme na kojoj su pjesme svirane. Moji sagovornici i sagovornica stvaraju muziku inspirisanu onim najvažnijim: stavovima, principima i idealima. Idejama koje su, kako je Alan Moore napisao u “V for Vendetta”, otporne i na metke.
Na kraju, ovaj tekst je posvećen i samoj publici uz poruku: jedno je čuti pjesmu, drugo je znati je slušati.
