Stigmatizacija osoba sa psihičkim teškoćama
Jedan od najvećih problema osoba sa psihičkim poteškoćama je usamljenost. Doktor Ćemalović svjedoči da se one stalno žale da su u zapećku, da su zapostavljeni, da nemaju prijatelje, da im niko ne dolazi, da ih niko ne zove...
Naizgled bezazlene šale na račun 'Jagomira', ili upotreba 'šizofrenih' prideva u svakodnevnom govoru u sebi kriju ukorijenjenu stigmatizaciju prema osobama sa psihičkim poteškoćama. Zapravo, jezik koji koristimo može biti prvi korak ka smanjenju stigmatizacije i predrasuda prema osobama sa psihičkim teškoćama.
Adi Hasanbašić, predsjednik udruženja za destigmatizaciju i društvenu afirmaciju osoba sa psihičkim poteškoćama „Metanoia“, kaže da su u udruženju jako osjetljivi na jezik koji upotrebljavaju za bilo koje obraćanje u kontekstu mentalnog zdravlja osoba koje imaju drugačiji pogled na svijet.
„Ja znam da je to zato što zakon tako tretira te pojmove i što je tako uvršteno u zakonskoj nomenklaturi, ali to je svakako prva stvar gdje se ogleda stigmatizacija-dakle ogleda se u jeziku“, naglasio je Hasanbašić. Pored jezika, problem je i isključenost ovih osoba iz društvenog života. Puno je predrasuda o tome šta sve osobe sa psihičkim teškoćama mogu, a šta ne mogu da rade, da li i koliko mogu da ponude društvu. ''Nerijetko se osobe sa psihičkim poteškoćama smatraju opasnim po život, a samim tim i društveno opasnim“, dodaje Hasanbašić.
Direktor Psihjatrijske bolnice Kantona Sarajevo, prim.dr. Omer Ćemalović, kaže da postoji širok dijapazon situacija i načina na koje se može manifestovati jedan stigmatizirajući odnos prema osobama sa duševnim smetnjama.
''Čovjek je jako ponosan na svoju pamet, intelektualne sposobnosti, a nikada mu ne razmišlja da bi i tu nešto moglo da se desi. Svakome je blisko da može da slomi ruku, da povredi nogu, da ga boli zub, dobije gripu, ali da ima psihički problem i to ozbiljnije naravi, to je od ljudi dosta daleko“, naglasio je doktor Ćemalović. On smatra da se iz tog razloga ljudi distanciraju i jednostavno ne žele da primjete te stvari. Međutim, to je jako težak i gorući problem.
Jedan od najvećih problema osoba sa psihičkim poteškoćama, jeste usamljenost. Doktor Ćemalović svjedoči da se većina osoba sa psihičkim teškoćama žali na zapostavljenost, da nemaju prijatelje, da im niko ne dolazi, da ih niko ne zove...
„Rodbina se, ako smijem tako reći „umori“ u jednom momentu. Tu se traži puno odricanja i rada i u jednom momentu rodbina se krene distancirati. Ali tu bi društvo trebalo da pomogne“, kaže doktor Ćemalović.
''U teoriji, BiH je jako dobra i sređena država'', kaže Adi Hasanbašić. ''Imamo potpisane Međunarodne konvencije o ljudskim pravima, u toriji poštujemo sve manjine, LGBT populaciju, brinemo se o vojnim veteranima, samohranim majkama... No, u praksi, ne bih rekao da je to tako, čak se može reći da smo podbacili“, podsjeća Hasanbašić. Kada su u pitanju osobe sa psihičkim teškoćama, važno je da svi pomognemo da se one osjećaju korisnima za društvo, a da su prije svega korisne same sebi.
Doktor Ćemalović stalno potencira važnost njihovog osposobljavanja za svakodnevni, samostalan život. Smatra da bi bilo jako korisno kada bi se ovom pitanju pristupilo i kroz socijalno preduzetništvo, kako bi se osigurala njihova ekonomska samostalnost. „Ne moraju to biti neka profitabilna preduzeća, ali koja bi omogućavala tim ljudima da u nekom kapacitetu u kojem mogu privređuju, osjete se korisnim i zarade sami sebi neki dinar“, kaže doktor Ćemalović.
No, Hasanbašić podsjeća da promjene treba da krenu prije svega promjenom društvene svjesti. „To je dugotrojan proces, jer se dešava na više nivoa. Promjene treba da se dese na nivou društvene svjesti, na prihvatanja i stvaranja mjesta za drugog i drugačijeg, na nivou zakona, na nivou djelovanja javnih institucija“, pojašnjava Hasanbašić.
Doktor Ćemalović takođe smatra da bi se u proces promjena trebali uključiti svi, počev od medija koji bi davali prave informacije, školskog sistem koji bi kroz obrazovanje morao da pruži neki vid spoznaje i svih ostalih institucija, gdje bi svoje mjesto našle i nevladine organizacije koje bi radile na pitanjima na kojima institucije nemaju kapaciteta da rade. Međutim, trenutno je situacija obrnuta.
„Mi imamo obrnutu situaciju gdje su lideri u svemu tome nevladine organizacije, a institucije za njima kaskaju. Onog momenta kada nestane para i kada se donatori budu povukli, sve će se urušiti i situacija će se vratiti na sami početak. Dakle, treba početi sa izgradnjom sistema“, poručio je doktor Ćemalović.
Vratimo se na početak teksta. Sjetimo se koliko smo puta nekome rekli da je lud, ili da mu je ''mjesto među ludacima''. Za početak će biti sasvim dovoljno ako naučimo da ljudi koji su u psihijatrijskim ustanovama nisu ludi, već su osobe sa psihičkim poteškoćama.
