Danijel Kalezić: Integracija, a ne sagregacija
Danijel Kalezić, predsednik organizacije Queer Montenegro koja postoji tek nešto više od godinu dana, ali se već može pohvaliti brojnim uspesima u cilju poboljšanja položaja LGBT osoba u Crnoj Gori, govori o utiscima sa nedavno održane Povorke ponosa, brzim promenama koje su se desile od nedavnog stvaranja LGBT pokreta do danas, kao i o ličnim i aktivističkim iskustvima u toj zemlji.
U Podgorici je početkom novembra održana druga Povorka ponosa, koja je ove godine protekla bez ikakvih incidenata.
„Utisci se mogu svesti na riječ: Sloboda! Možda to može čudno da zvuči i možda neko može da propituje tu slobodu i postavlja ono pitanje koje smo čuli puno puta „Kakva sloboda kada vas štiti 1.800 policajaca?“ ali Prajd bez incidenta, prajd bez bilo kakvog kontra protesta, prajd koji se događao dok je okolo grad normalno funkcionisao, dok su ljudi pili kafe po kafićima i šetali koristeći posljednje sunčane dane pred zimu, i sve to samo godinu dana poslije prajda tokom kojeg je bio totalni haos na ulicama i koji je obilježilo nasilje. Osjećaj da okolo nema nikoga ko želi da nas prebije ili ubije, osjećaj sigurnosti koji smo svi mi prvi put osjetili u našem gradu, jeste početak slobode. Pješke smo se i vratili sa prajda, bez evakuacije maricama i bez policijske pratnje. Ja sam se tokom popodneva nakon prajda slobodno kretao ulicama grada i niko mi nije ni dobacivao, niti me opsovao. Uz sve preventivne mjere i radnje koje je preduzela država, jako bitan faktor je i „Svakog čuda tri dana dosta“, po kojem smo mi kao narod poznati.“
U Crnoj Gori trenutno postoje dve organizacije koje se bave LGBT pravima, ali je i veliki broj drugih organizacija civilnog društva uključeno u ovaj pokret. Iako sam pokret traje tek oko pet godina i jedan je od najmlađih na Balkanu, beleži puno uspeha, posebno u sferi promena i implementacije zakonske regulative, te povećanju vidljivosti gej osoba.
Organizacije iz koje Danijel dolazi postoji tek nešto više od godinu dana, pa smo ga pitali šta oni rade, kao i šta se sve promenilo od njihovog početka do danas.
„Queer Montenegro danas funkcioniše kroz četiri različita programa, dok aktivno učestvuje i u razvijanju programa podrške roditeljima LGBT osoba, programa istraživanja i programa naučne saradnje. Glavni programi usmjereni su na javno zagovaranje i lobiranje, izgradnju LGBT zajednice sa ciljem ohrabrivanja i uključivanja LGBT osoba u aktivizam za naša osnovna ljudska prava, te promociju i zaštitu ljudskih prava trans* osoba. Od ove godine započeli smo i sa razvojem Programa za queer umjetnost i kulturu.
Od osnivanja do danas, najznačajniji rezultati naših aktivnosti ogledaju se u obezbjeđivanju uslova za nesmetano i bezbjedno održavanje Povorke ponosa LGBT osoba „Montenegro Pride“ prošle i ove godine. Rad sa tužilaštvom koje je od neprocesuiranja ili neadekvatnog procesuiranja krivičnih djela počinjenih nad LGBT osobama, prošlo put do vidljivog učešća na konferenciji za novinare povodom organizovanja Montenegro Pride-a ove godine i slanja direktne poruke javnosti da će bez pogovora procesuirati sve eventualne slučajeve govora mržnje ili zločina iz mržnje počinjenih nad LGBT osobama.
Sa Savjetom za zaštitu od diskriminacije (vladino tijelo) smo takođe prošli put od potpunog ignorisanja predloga i inicijativa civilnog sektora i implementacije seta aktivnosti kozmetičke prirode, do ozbiljnije posvećenosti implementaciji kvalitetnih aktivnosti i otvaranju vrata za predloge i inicijative nevladinih organizacija, što će, vjerujemo, biti konačno potvrđeno kroz aktivnosti i mjere Akcionog plana za implementaciju Strategije za unapređenje života LGBT osoba za 2015. godinu. Kada su u pitanju ljudska prava trans* osoba, saradnja sa Ministarstvom zdravlja Crne Gore dovela je do toga da se, poslije više godina čekanja, prvi put odobri jednoj trans* osobi da započne proces „promjene pola iz medicinskih razloga“. U ovom slučaju, Ministarstvo se pozvalo na ostale članove Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji su omogućavali korištenje ovog prava, uprkos tadašnjem nepostojanju Protokola kojim će naknadno biti regulisano korištenje ovog prava u praksi, a koji je usvojen prošle nedelje.
Tokom prethodnih pet godina radilo se puno, na više različitih oblasti, i puno aktera je bilo uključeno u taj proces. Ono što je karakteristika za Crnu Goru jeste činjenica da kod nas nisu LGBT osobe bile te koje su same pokrenule priču, već je puno nevladinih organizacija zajedno započelo proces i svojim aktivnostima stvorilo uslove da se LGBT osobe ohrabre i aktivno uključe u borbu za svoja osnovna ljudska prava. To je na kvalitetan način otvorilo put samim LGBT osobama da se bore za svoja prava. Na kraju, upravo to se i dogodilo. Sve što je urađeno, urađeno je sa velikom ozbiljnošću i posvećenošću i vodilo se računa o tome da država mora da bude ta koja će da preuzme politiku borbe protiv homofobije i transfobije kako bi ona bila održiva. LGBT aktivisti su shvatili da je vidljivost ključna za nastavak procesa i zato Kvir Montenegro i insistira na vidljivosti.“
Prošle godine zaštitni znak prajda bili su brkovi, što je uzburkalo crnogorsku javnost gotovo više od održavanja same Povorke, zbog preuzimanja LGBT zajednice nečega što tradicionalno pripada crnogorskom muškarcu. Ove godine Povorka je protekla pod sloganom Tradicionalno ponosni. Danijel objašnjava šta znači ova „igra“ sa tradicionalnim elementima, te kakve veze to ima sa queerom i vrednostima koje onie zastupaju.
„I prošlogodišnji brkovi, kao i ovogodišnja parola zapravo jesu queer u najširem smislu te riječi. Samo korištenje brkova prošle godine bila je queer intervencija u vizuelnom i smislu poruke Queer Montenegra i Montenegro Prajda opštoj populaciji. Ni brkovi, ni ovogodišnja parola nisu korišteni s ciljem dodvoravanja javnosti, već sa ciljem propitivanja toga ko ima pravo na brkove, odnosno direktnim prozivanjem tradicije, identitetske i nacionalne normativnosti. Kada gejevi, lezbejke, biseksualne i trans* osobe prisvoje nešto što im društvo ne samo što ne propisuje, nego i zabranjuje, i iskoriste ga na način koji je društveno u potpunosti neprihvatljiv, to ne može biti ništa drugo do queer intervencija. Propitivanje tradicije ove godine je otišlo korak dalje. Vizuelni identitet ovogodišnjeg Montenegro Prajda podrazumijeva stilizovani lik tradicionalne Crnogorke sa maramom u bojama duge i brkovima. Umjesto lika tradicionalne crnogorke sa crnom maramom kojoj je mjesto u kuhinji, krevetu i često u porodilištu i koja je nevidljiva i tiha, ove godine je to lice bilo zaštitni znak Prajda, sa sve maramom u bojama duge i brkovima. Kvir se igra sa mnogim društvenim pitanjima i konstantno ih propituje na različite načine i upravo to je Montenegro Prajd radio ove i prošle godine. Kvir i te kako može i mora propitivati i prošlost, i tradiciju i tradicionalne uloge muškarca i žene, i to je identitet prajdova ove i prošle godine upravo radio. Osim intervencija Montenegro Prajda, ove godine su u Podgorici javno prikazani i prvi filmovi sa queer tematikom u okviru filmskog festivala „Merlinka“, a tokom naših istraživanja o queer umjetnosti u Crnoj Gori došli smo do podataka da postoji više pisaca, likovnih umjetnika/ca i fotografa koji se bave queer umjetnošću. Mi radimo na konkretizaciji njene vidljivosti.“
Danijel je vrlo optimističan dok govori o svojoj vidljivosti, kao i opštoj vidljivosti LGBT osoba u Crnoj Gori. Iako vidljivost gotovo uvek dovodi do porasta nasilja nad LGBT osobama, on smatra da će njihovo prioretizovanje ovog problema dovesti do većih institucionalnih intervencija, te na kraju i smanjenja nasilja. Kao aut gej muškarac i aktivista, oseća se prilično slobodno i veruje da je upravo aktivizam dosta zaslužan za njegovo osnaživanje.
„Neki mi prigovaraju da sam previše optimističan, ali ja zaista vjerujem da nam predstoji period značajnog oslobađanja LGBT osoba i veće vidljivosti u svakodnevnom životu. Naravno da su dio te svakodnevnice i napadi na neke od nas, prijetnje, uznemiravanje i diskriminacija. U ovoj fazi procesa, vidljivost prati nasilje i na svima nama je da radimo sve što znamo i umijemo da se nivo nasilja svede na najmanju moguću mjeru, a na državi da se oštro, blagovremeno i adekvatno sankcioniše i prevenira koliko god je to moguće. Ove godine smo imali više slučajeva napada na LGBT osobe i pratimo sudske procese u vezi sa njima. One LGBT osobe koje nisu hrabre da prijave nasilje i koje nisu u kontaktu sa nekom od organizacija koje bi im pružile podršku u tom smislu, tj. osobe koje su duboko u ormaru, nažalost trpe nasilje, a takvi slučajevi su uglavnom potpuno nevidljivi. Nasilnici često koriste taj položaj žrtve i računaju na strah i kontinuirano ponavljaju nasilje, znajući da ih žrtva neće prijaviti. Na nama koji smo aktivisti_kinje je ogromna odgovornost da nađemo način da pružimo zaštitu tim LGBT osobama.
Ja do sada nisam imao većih problema ili uopšte problema o kojima bih trebao brinuti. Par puta mi se dogodilo da mi neko dobaci par pogrdnih riječi na ulici, ili mi pošalje neke prijeteće poruke na Facebook-u, ali se nisam susreo sa bilo čime oko čega bih morao da brinem. Jedna osoba koja mi je prijetila je osuđena na zatvorsku kaznu i to je riješeno jako brzim postupkom koji je trajao mjesec i po dana. Najveću podršku imam od prijatelja i ona mi jako puno znači. Podrška porodice varira od potpuno podržavajuće do onih koje se otvoreno protive poslu kojim radim i životu koji živim. Međutim, ja sve to doživljavam kao proces i kao teret koji jednostavno moram da podnesem.“
Za kraj smo pitali Danijela šta rade i gde se okupljaju LGBT osobe u Podgorici, kao i kakve sve mogućnosti za socijalizaciju postoje u gradu, posebno u smislu zadovoljavanja osećaja sigurnosti, kako od nasilja, tako i diskrecije identiteta.
„U Podgorici postoji više LGBT friendly klubova u kojima se okupljamo svakodnevno i za sada u njima nije bilo nikakvih problema. Osim toga, tu je i Drop In centar za LGBT osobe NVO Juventas u kojem su organizovani različiti socijalni sadržaji, a u kojem se pružaju i određeni servisi podrške LGBT osobama (psihološko i medicinsko savjetovanje, radionice, treninzi, seminari...). Socijalni centar LGBT Foruma Progres otvoren prošle godine je takođe mjesto koje nudi određene društvene sadržaje LGBT osobama. Više različitih nevladinih organizacija periodično organizuje žurke za LGBT osobe i prijatelje, dok dio LGBT osoba koje se bave sportskim aktivnostima samoinicijativno organizuje fudbalske turnire, u prosjeku jednom mjesečno. Kafe barovi i klubovi koji su samo za LGBT osobe ne postoje u Crnoj Gori. Generalno, možda bi i bilo dobro da postoji neko sigurno mjesto u tom smislu koje bi bilo samo za nas, ali moj stav je da je krajnji cilj integracija u društvo, a ne segregacija.“
