Moja kćerka je najbolja osoba na svijetu

 

Ovako ovdašnje patrijarhalne otpore i predrasude prema LGBT osobama definira Sarajlija Mirza Filipović, umirovljeni profesor filozofije i dugogodišnji urednik u jednoj velikoj izdavačkoj kući. Mirzina kćerka je lezbijka. Ona već godinama živi u New Yorku, gdje radi u organizaciji koja se bavi pravima LGBT osoba, posebno vodeći računa o zdravstvenom aspektu njihovog života. „Ta organizacija se brine polivalentno o LGBT populaciji“, kaže Mirza, „ali akcent je ipak na zdravstvenoj edukaciji i borbi protiv AIDS-a. Koliko god imamo zamjerki američkom društvu, tamo je na minimum svedena  arogancija spram te drugotnosti kojoj moja kćerka pripada.“ 

 

Filipovići su prošli tipičnu ratnu golgotu mnogih ovdašnjih obitelji. Završili su kao izbjeglice u Americi, gdje su se Mirza i njegova suspruga razveli, strahujući da bi takav porodični rasplet mogao uticati na njihovu djecu u osjetljivim godinama sazrijevanja. „Srećom, ništa se od mojih strahovanja nije ostvarilo, djeca su izrasla u divne ličnosti. A najvažnije mi je da naša kćerka nije emocionalno inhibirana, da ima osobu koju voli i da njeguje visoke etičke kriterije.“

 

Mirza kaže da je ponosan na činjenicu da svi u porodici imaju prirodan odnos prema kćerkinoj seksualnoj orijentaciji.  „Znate, to je za sve nas sasvim normalna činjenica. A imao sam ozbiljne strahove. U jednom trenutku moja kćerka je imala izvrsnog prijatelja koji je crnac. Posumnjao sam da joj je to momak i da ona krije tu činjenicu od mene, što bi me užasano povrijedilo. Pazite, nipošto me ne bi vrijeđala činjenica da joj je momak crnac, nego da ona eventualno krije to od mene, strahujući od moje reakcije. Srećom, djeca su tu na nas roditelje, lišeni bilo kakvih predrasuda. Kada je s partnericom konačno došla kod mene u Sarajevo, na raspust, brzo sam shvatio kakve je prirode njihova veza i bio sam beskrajno sretan zbog toga.“

 

Zbog čega, pitamo ovog elokventnog čovjeka, spremnog da s velikim strpljenjem, dugo i iznijansirano objašnjava najdelikatnije činjenice iz života njegove porodice. „Pa zbog toga“, glasio je odgovor, „što je emocionalno ispunjena, što je u stanju ostvariti divnu ljubavnu vezu i što je naš razvod nije oštetio u bilo kojem pogledu. Njena majka i ja smo zbog toga i sretni i ponosni, a to što ona nije heteroseksualna osoba, pa koga to danas zanima. To je isključivo stvar čovjekove intime i niko, uključujući i roditelje, nema pravo da se time bavi.“

 

Ali ovakav stav, zasnovan na toleranciji, razumijevanju i prihvatanju rijedak je na ovim prostorima. Mirza s velikom tugom opisuje emisiju na nekoj srbijanskoj televizijskoj stanici. U toj emisiji roditelji su govorili o svojoj „neheteroseksualnoj“ djeci: „To što sam čuo istinski me oneraspoložilo. Jedan roditelj je otvoreno rekao da je njegovo dijete bolesno i treba da se liječi. Strašno. Pa time je, ako ćemo koristiti njegovu argumentaciju, rekao da su zapravo on i njegova supruga ti koje treba liječiti, jer im je dijete rezultat njihovih gena.“

 

U toj emisiji, nastavlja Mirza, roditelji su iskazali neke od tipičnih reakcija neprihvatanja: jedni su ispoljili nojevsko zabijanje glave u pijesak, odbijajući da registriraju problem i pričaju o njemu, drugi su o svojoj djeci govorili s gađenjem, treći s optuživanjem, a četvrti su pitali – kako ćemo mi sada u društvu. Nisu brinuli za sudbinu djeteta, koje vapi za podrškom i zaštitom, nego za svoj „nekakav ugled“.

 

„Ljudi ne razumiju svoju djecu, odbijaju ih“, kaže Mirza Filipović. „Umjesto da im budu zaštita, oni im prave užas od života. Svaki roditelj bi trebao da svome djetetu bude životna podrška, a ljudi koje sam te noći gledao i slušao zapravo su najveći problem u životu njihove djece.“

 

Pitamo kako ocjenjuje današnji stepen tolerancije u bosanskohecegovačkom društvu. „Ja neke male pomake vidim samo zato što je ta populacija, drugotna od nas koji smo hetersoekusalne orijentacije, izborila neka minimalna prava. Ipak su oni svojom borbom utjecali da se društvo, makar bezvoljno, makar na silu, tolerantno odnosi prema ovom pitanju. Ali, u velikoj mjeri vrijeme i dalje stoji. Ono što mi posebno smeta jeste što se u sklopu tog općevažećeg negativnog odnosa uključuju nekada i roditelji neheteroseksualnih osoba. Ni prema čemu drugom nemaju tako rigidne stavove kao prema ovoj problematici.“

 

Potrebno je, tvrdi naš sagovornik, mnogo ustrajnosti, razumijevanja, dijaloga: „Pa mi danas imamo Obamu, a prije 50 godina Amerikom je harao Ku Klux Klan. Ali nećemo valjda da čekamo još 50 godina kako bismo ovdje prihvatili drukčiju seksualnu orijentaciju?“

 

Savremeno društvo je heterogena, dinamična cjelina, sastavljena od različitih, često sukobljenih, a ponekad čak i nepomirljivih dijelova, objašnjava naš sagovornik. „Ali stari stereotipi moraju se razbijati. Oni ne smiju ostati temelj društvene svijesti, jer onda ćemo još decenijama živjeti u ovom mraku...„