Bartoloměj Oláh: Romi trebaju jednak tretman u češkim školama

To su ljudi koji su razmišljali o mojim potrebama, koji me nisu htjeli sputavati, koji nisu htjeli da živim na marginama društva ili postanem "klasični agresor", jer je to jedino u čemu sam se kao romsko dijete mogao isticati.  

Primjer jedne takve dobronamjerne osobe definitivno nalazimo u Dr. Phil. Václavu Mrštíku, a i u načelnicima općina regije Hradec Králové, te u prosvjetarima diljem Češke Republike koji su nedavno potpisali peticiju za ukidanje inkluzivnog obrazovanja.

Također, među prvima koji su mi htjeli pomoći, koji su mislili na moju budućnost, jest moja učiteljica iz predškolskog.  
 
Kao stručnjakinja, ona je odmah primijetila da se držim po strani, da ne sudjelujem u grupnim aktivnostima s jednakim žarom kao druga djeca, i da se radije igram sam. Kad sam završio predškolsko i kad je došlo vrijeme da krenem u osnovnu školu, moja majka je dobila poziv da me dovede na psihološku evaluaciju, što je obično predstavljalo prvi korak ka slanju djeteta u "specijalnu školu", gdje bih se ja sigurno osjećao puno bolje, i ne bih se morao izvrći gorkom iskustvu pohađanja regularne osnovne škole, kako su joj stručnjaci objasnili i preporučili.  

Moja majka ubrajala se u ljude koji mi u životu nisu "željeli dobro", pa je odlučila jednostavno ne obazirati se na te pedagoške i psihološke zakonitosti, te me, iako su svi "znali" da ja nisam za osnovnu školu, nije htjela odvesti psihologu, već je izjavila da ću ja ići u osnovnu školu po svaku cijenu. I dan-danas čuvam taj poziv na psihološku evaluaciju, na kojem je Gospođa Psihologinja crvenom olovkom napisala da je rečena majka krajnje neodgovorno odbila dovesti sina na pregled.

Kako mi je samo ta odluka zagorčala život! Devet godina morao sam ići u regularnu osnovnu školu, konstantno izložen riziku da se prometnem u romskog agresora, na margini grupe djece.
Dr. Mrštík i drugi stručnjaci mi vjerovatno neće povjerovati, ali umjesto da postanem romski agresor, završio sam srednju školu, a potom i fakultet.

Znam, znam, nevjerovatno je to.    

Kao Rom, trebao sam ispunjavati tek minimum preduvjeta za uspješno sudjelovanje u obrazovnom sistemu. Kao Rom, trebao sam pokazati manjak odlučnosti, trebao sam stagnirati u mentalnom razvoju, i trebao sam imati problema u ukupnoj socijalizaciji te se isticati samo u nasilju i maltretiranju vršnjaka.  

Trebao sam imati izuzetno štetan utjecaj, ne samo na cijeli moj razred, već i na sve češke škole. Zahvaljujući mom prisustvu, nivo svijesti i znanja učenika trebao je biti izuzetno nizak.  

Pa zašto nije bilo tako? Na kraju krajeva, stručnjaci tvrde da Romi žive na ovim prostorima gotovo 500 godina, te da među njima gotovo da nema studenata.

Zbog čega se genetska uvjetovanost, čije postojanje Dr. Mrštík tako rado priznaje, nije pokazala u mom slučaju? Kako je moguće da moje društveno okruženje nije utjecalo na mene?

Gdje bih ja sada bio da je moja majka poslušala savjet iskusnih stručnjaka, i da sam ja svoje obavezno školovanje prošao u "specijalnoj školi"? Zar ne bih i ja danas bio na rubovima društva?

Dr. Mrštík bi raširenih ruku dočekao povratak starih dobrih vremena, povratak onome "što je funkcioniralo kako treba". Po njegovom mišljenju, romsku djecu se mora smjestiti u "pozitivno pedagoško okruženje specijalnih škola".  

Očito ne možemo sebi dozvoliti da nam se okolo motaju obrazovani Romi. Na kraju krajeva, to bi dovelo do propadanja čeških škola

Tekst preuzet sa www.romea.cz, prijevod sa engleskog jezika Mirza Purić. Originalni tekst možete pogledati ovdje.