Zbog čega 31. maj?

„Put ka moru“ mi je dozvao do svijesti užasavajuću spoznaju – možda čak grozniju i od spoznaje da se pod mojim nogama dešavalo zlo – da nismo još ni počeli, krenuli ka procesu osvještavanja o tome šta se dogodilo prije dvadeset godina. 

 

 

Na mjestima stradanja civila nema nikakvih obeležja užasa koja su se tu dogodila. I danas se koriste isto kao i prije rata. Samo Dretelj podsjeća na logor – napuštena JNA kasarna, hale i hangari u daljini, iza žičane ograde. Konstatujem – ujedno zabrinut za svoje mentalno zdravlje – ''konačno logor koji liči na logor''.  Čitav put poredim sa prošlogodišnjom komemoracijom u Omarskoj – nije dominirao taj osjećaj, valjda je bilo puno ljudi, govori i trake koje su obilježavale zone dozvoljenog kretanja, sve to odvuče od nedvosmislenog zaključka da se ovdje, danas, odvija nečija svakodnevnica. 

 

 

Osjećaj nelagode me proganja, nekoliko dana prije obilježavanja Dana bijelih traka u Prijedoru, gradu u kome sam rođen i živim cijeli svoj život. Odavno mi je jasno da je Prijedor odlično polazište za kreiranje novog pristupa u tumačenju prošlosti.  Ne samo događaji u toku proteklog rata, već i sadašnji odnos političara/ki prema tim istim događajima, daju dovoljno povoda da baš to mjesto bude čvorište za kreiranje nekih novih politika i pristupa procesu suočavanja i rasvjetljavanja prošlosti.  

 

 

Prijedor je grad koji ima duplu realnost – svakodnevnicu u kojoj su izbrisani tragovi recentne prošlosti, perspektivnog i proevropskog grada, po riječima milog nam gradonačelnika; i grada poznatog, ne samo po užasima rata, već i po diskriminaciji i uskraćivanju ljudskih prava i dan danas.

 

 

Kada je inicijativa Jer me se tiče pokrenuta početkom ove godine, nisam bio preterano ushićen zbog toga, i pored uključivanja osoba za koje smatram da znaju o čemu pričaju. Sada znam da ona predstavlja pokušaj novog, potpuno drugačije postavljenog gledanja na prošlost, protekli rat i posebno na civilne žrtve.

 

 

U svoje motive zbog kojih sam dio ove inicijative još uvijek nisam siguran. Ponekad sam sebe razočaram kada inat i prkos, želja da se udari tamo gdje najviše boli, prevladaju saosjećanje i pravdu. Rad sa djecom iz ruralnih dijelova opštine Prijedor priuštio mi je gorko iskustvo gledanja tek začetih života, čije šanse za bilo kakav uspjeh su sve manje i manje. 

 

 

Nedostatak elementarnih egzistenacijalnih prava, uskraćivanje prava na sjećanje, na okupljanje, i veza između njih mi izgleda toliko direktna, ali se često zapitam kako tako malo ljudi vidi jednu tako očiglednu stvar. Valjda neka kolektivna socijalna lobotomija, ili šta li je već ?! Začarani krug u kome se vrtimo već 20 godina, podjela na  „naše“ i „njihove“, odbrana „naših“ nacionalnih interesa, dobijanje glasova na izborima na osnovu samo i isključivo toga, nedostatak političke odgovornosti. Ovo je pojednostavljeno tumačenje realnosti koja nas okružuje, ali mehanizam je jasan. 

 

 

Jer me se tiče za mene predstavlja šansu zaustavljanja i prekidanja tog kruga koji melje i civilne žrtve rata i djecu iz Ljubije, a i mene dok gledam sve to. Ne smatram da civilni sektor u ovom momentu može pokrenuti veći socijalni bunt ( valjda bi to morale kategorije najviše pogođene time kao što su nezaposleni, sindikati, mladi, penzioneri...) pa mi se djelovanje u pravcu oduzimanja legitimiteta ''naši vs. Njihovi'' diskursu čini kao najefikasniji pristup društvenim promjenama u BiH, i to baš u Prijedoru. Neophodno vraćanje dostojanstva žrtvama, kroz humanizaciju umjesto svođenja na nacionalni i religijski identitet. Otvara se mogućnost da konačno shvatimo da su svi ti oduzeti životi NAŠE žrtve. 

 

 

I ovih dana, dok se pripreme za Dan bijelih traka zahuktavaju, osjećaj nelagodnosti, čak i anksioznosti je tu, ali uzroci su drugačiji - prepiske sa opštinom i policijom oko skupa, dopisi ministarstvima, moguće zabrane i manipulacije, ali i neprevaziđena sposobnost lokalnog političkog establišmenta da izazove u pojedincu/ki stanja sklona autocenzuri i paranoji ...

 

 

A smisao svega, pa i ove inicijative, je upravo to: konačno oslobađanje i život u društvu bez nelagode, straha, uznemirenosti, autocenzure. 

 

 

I, da - nadam se da se u petak vidimo u Prijedoru.