Tri sna
Blizanci Samir i Amir Dizdarević imaju tri sna: da budu samostalni, da se zaposle i ožene. Naizgled, tri sasvim uobičajena životna sna. Ali, Samir i Amir nisu imali 'običan' život. Gotovo odmah po rođenju odbačeni su od svoje porodice jer su rođeni sa intelektualnim poteškoćama. Bili su smješteni u domu u Banjaluci, razdvojeni pet godina, živjeli na sarajevskim ulicama nakon rata, smještani u zavode za osobe sa intelektualnim teškoćama Nahorevo, Pazarić, Duje – sve su to epizode njihovog života. Danas su, napokon, ostvarili makar jedan od svojih snova - žive samostalno u iznajmljenom stanu u Sarajevu.
Amir Dizdarević
Njihova priča je jedna od mnogih koju dijele osobe sa intelektualnim teškoćama koje žive u jednom od pet zavoda za smještaj osoba sa intelektualnim teškoćama u Federaciji BiH. U 2011. godini, njih ukupno 1.680 bilo je smješteno u zavodima Bakovići, Nahorevo, Drin, Pazarić i Duje. Međutim, uslovi života u tim zavodima su ispod svakog nivoa. “Sobe u kojima su smješteni korisnici su, bez obzira na to da li se radi o manjoj ili većoj prostoriji, prepune kreveta, koji su često na sprat, tako da se može govoriti o standardu od četiri metra kvadratna po osobi, a koji se zahtijeva za osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora. Iz ovoga se može zaključiti da su osobe sa mentalnim invaliditetom smještene u lošijim uslovima od zatvorenika koji su počinili krivična djela”, navodi se u specijalnom izvještaju institucije Ombudsmena za ljudska prava iz 2009. godine.
Stanje se, na žalost, do danas nije promijenilo. I pored toga, nadležne državne institucije će izdvojiti finansijsku pomoć za osobu sa intelektualnim teškoćama jedino ukoliko je ista smještena u nekom od državnih zavoda. ''Ukoliko želite svoje dijete, brata, prijatelja... smjestiti u zavod i pokrenete proceduru preko centra za socijalni rad, općine ili kantoni će vam obezbijediti sredstva između 700 i 1.500 KM za smještaj u te ustanove. Ista ta sredstva vam općina ili kanton ne omogućavaju ukoliko korisnik/ca želi ostati u vašem okruženju, što je na neki način i oblik diskriminacije – kršenje prava na izbor. Ako je njihov izbor da ostanu u lokalnoj zajednici, za što imaju mogućnosti podrške socijalnog radnika/ce, psihologa/inje, defektologa/inje..., na istim principima kao i u zavodu, a pri tome mogu birati kuda i kada će se kretati i šta raditi, te su izabrali da ne žive u sobi sa 20 kreveta u zgradi ispred koje se nalazi velika ograda, zašto im to onemogućavati?'', izjavio je za naš portal Haris Haverić, direktor organizacije SUMERO, kada smo još početkom ove godine prvi put pisali o ovom problemu.
Nekoliko mjeseci kasnije, SUMERO je uspio u svojim naporima da se makar nekoliko štićenika – njih 27 – smjesti u privatni smještaj i time ubrza njihova integracija u lokalnu sredinu. Od 12 osoba u Sarajevu, 3 u Mostaru i 12 u Tuzli, Amir i Samir su jedini koji su izmješteni iz zavoda. Sa pojedinim kantonima u FBiH su već potpisani sporazumi o pokrivanju troškova njihovog samostalnog života, ali sa mnogima je to mukotrpan proces. ''Sa Ministarstvom za socijalna pitanja Kantona Sarajevo još uvijek nismo uspjeli da postignemo sporazum o pokrivanju ovih troškova, tako da smo do prije mjesec dana sami morali pokrivati troškove rente stana, računa, hrane. Sada je situacija malo olakšana, jer smo dobili finansijska sredstva od Fonda Otvoreno društvo, međutim to ne smatramo dugoročnim rješenjem. Mi smo sa svoje strane sve ispunili, sada je na institucijama da pokažu volju i razumijevanje za ovaj program'', objašnjava Haverić.
Haris Haverić, SUMERO
Računica je vrlo prosta – iz državnog budžeta se svakako izdvajaju sredstva za pokrivanje troškova života u zavodima, koji se mogu – umjesto u neuslovne zavode – usmjeriti prema samim osobama koje su direktni korisnici/e. Tako je, za razliku od Kantona Sarajevo, Tuzlanski kanton i Ministarstvo rada i socijalne politike, podržalo projekat SUMERA i centri za socijalni rad uplaćuju sredstva za osobe koje žive u lokalnoj sredini. Zbog čega se to ne može (ili ne želi?) postići i u Kantonu Sarajevo, nismo uspjeli da saznamo jer odgovorni nisu željeli da razgovaraju sa našim portalom o tim pitanjima.
Troškovi života Amira i Samira, koji su bili u Zavodu Duje, mjesečno su iznosili 1.200,00 KM, dok se sada za njihov život u lokalnoj zajednici na mjesečnoj bazi izdvaja 750,00 KM. Ali, nije u pitanju samo novac – najvažnija je razlika u načinu življenja. ''Odrastali smo kao životinje u zavodima, bili smo na ulici ... Danas je mnogo bolje, naučili smo kuhati, čistiti, prati. Sad smo kao normalna porodica,“ priča Samir. Na korak do ostvarenja snova mnogih drugih naših sugrađana i sugrađanki, postavlja se prepreka – državna birokratija i nedostatak volje da se svima omogući normalan život, van 4 kvadratna metra.
Samir Dizdarević: Sada smo kao normalna porodica
Kuhamo, igramo šah ... braća Dizdarević u svom domu.
Sa svojom asistenticom Sekom
Pročitajte više: Za život van zavoda
Priča je nastala u okviru edukativnog programa Živjeti različitosti, Mediacentra Sarajevo i Office of Public Affairs Ambasade SAD u BiH, april 2013.
