Neophodni su paralelni sistemi tretmana u psihijatriji

 

 

 

Hasanbašić: Prema istraživanjima koja smo radili prije nego što smo registrovali udruženje, na teritoriju BiH ne postoji nijedno udruženje koje se bavi isključivo destigmatizacijom osoba sa psihosocijalnim poteškoćama i društvenom afirmacijom tih osoba. Ukoliko postoji bilo kakav program destigmatizacije ili protiv diskriminacije osoba koje imaju drugačiji pogled na svijet - u ovom kontekstu osoba sa psihosocijalnim poteškoćama – to je bilo ili u sklopu psihijatrijske klinike ili nevladine organizacije i taj program obično traje dok ima sredstava, odnosno veoma kratko, pa je time i efekat veoma mali. S obzirom da su diskriminacija i stigmatizacija procesi koji se dešavaju non-stop, u manjem ili većem intenzitetu, potrebno je da se programi destigmatizacije, također, dešavaju kontinuirano. Mi smo prvo udruženje na teritoriji BiH koje se isključivo time bavi. Jedan dio je psihoterapija ili farmakoterapija, odnosno psihijatrijski tretman, ali i čim te osobe izađu sa psihijatrijske klinike ili završe psihoterapijski tretman, one se vrate u svoje mikrookruženje, zajednicu, komšiluk, gdje nisu prihvaćene, pa taj tretman onda i nema puno utjecaja. Pokazalo se da i tretman i inkluzija, resocijalizacija, dakle i destigmatizacija osoba sa psihosocijalnim poteškoćama imaju jednaku ulogu u sveukupnom blagostanju, odnosno mentalnom zdravlju te osobe. Dakle, nema programa i mi pokušavamo da, u sklopu Udruženja, ostvarimo nešto kontinuirano. 

 

 

 

 

Hasanbašić: Problematika mentalnog zdravlja je, prije svega, veoma zapuštena i to je blaga riječ u kontekstu BiH. A reći da je posttraumatska zemlja i postkonfliktna zemlja mentalno zapuštena, da nema programa, stručnjaka koji se bave tom problematikom je zastrašujuće, što znači da problem samo čeka da ispliva. S obzirom da se ne tretira, samo je pitanje kad će problem isplivati i ugroziti ljude. Mi, kao relativno mlado udruženje, dosad nismo imali podršku bilo kojeg nivoa vlasti. Djelujemo dvije godine, formalno-pravno od aprila, kada smo registrovali udruženje. Podržala nas je jedino Ambasada SAD-a u vezi sa gostovanjem američkog psihoterapeuta Willa Halla, koji je imao shizofreniju, a danas je uspješan psihoterapeut i ima privatnu praksu. To vjerovatno govori da su, zapravo, drugi osviješteni o ovoj problematici više nego mi. U konkretnom slučaju, to je Amerika koja predstavlja definiciju demokratičnosti, jer želi da integriše sve manjine i sve probleme koje nose i društvo i pojedinci u tom društvu. Bojim se da mi nedostacima programa i specijalizovanih stručnjaka u kontekstu mentalnog zdravlja samo guramo te ljude na margine, jer oni nemaju kome da se obrate. Dakle, finansijsku podršku nismo imali, ali imamo podršku u smislu ljudstva, jer nam se ljudi konstantno javljaju za pomoć, žele biti dio Udruženja i našeg programa. 

 

 

 

 

Hasanbašić: Mi želimo da budemo jedan prostor, plato, u kojem će ljudi koji su marginalizovani, stigmatizirani i diskriminirani moći da se izraze i traže svoja prava. Najčešći scenarij do sada bio je da stručnjaci, recimo, iz oblasti mentalnog zdravlja, kažu šta treba njihovim, neko ih zove “pacijentima”, “korisnicima”, “klijentima”. Želimo da damo podršku, ohrabrenje i samopouzdanje osobama sa psihosocijalnim poteškoćama, da im damo javni prostor da oni kažu šta im to nedostaje u svakodnevnom funkcionisanju, kako bi povećali svoje zadovoljstvo životom, odnosno, šta im nedostaje u interakciji sa drugim osobama, i da mi, naravno, sve to potkrijepimo kao stručnjaci – teorijski i praktično – ali ne da u ime njih govorimo. Dakle, to je koncept nekog platoa samoizražavanja. Na pitanje da li naše društvo gleda na druge ljude s predrasudama, odgovor je – da. Počev od najaktuelnije političke situacije, vidjet ćemo da se klasifikujemo kao pripadnici, jedne, druge, treće ili neke četvrte konfesije ili nacionalnosti. To se ne razlikuje ni u kontekstu drugačijeg pogleda na svijet, drugačijeg umjetničkog izražavanja i sl. Međutim, ono što najviše boli, u kontekstu osoba sa psihološkim poteškoćama i osoba koje su imale određeno psihijatrijsko iskustvo, jeste da su one materijalno zavisne od drugih ljudi, a ne pruža im se nikakav program da pokušaju da se oslone na lične kapacitete. Najčešće ljudi kod osoba koje imaju drugi pogled na svijet gledaju šta im nedostaje, a ne šta oni mogu drugačije da ponude u odnosu na sadašnjicu. Konkretno mislim na to da se osobe sa psihosocijalnim poteškoćama najčešće, možda čak opet predrasudno, izražavaju bolje kroz umjetnost, kroz neki neverbalni segment. Ne mora svako raditi u banci od 8 do 16 sati ili u osiguravajućem društvu. Može se izraziti i na drugačiji način, samo je potrebno stvoriti klimu i platformu djelovanja i to mi pokušavamo kroz radijsku emisiju, ali i kroz neke druge programe. 

 

 

 

 

Hasanbašić: Bojim se da mi u institucionalnom smislu nismo odmakli mnogo od Amerike 70-ih, 80-ih godina, ili, možda čak i prije kada je sniman taj film, odnosno objavljena knjiga Let iznad kukavičijeg gnijezda. Drugo, kod nas još uvijek ne postoje paralelni sistemi tretmana  u psihijatriji. U psihijatriji postoji nekoliko modela, a kod nas je dominantan taj biomedicinski – ti si bolestan, hemija mozga ti je poremećena, evo ti tableta i idi kući. Na Zapadu postoji nešto što se zove kritička psihijatrija, koja djeluje u kontekstu psihijatrije kao institucije, ali se više bazira na psihološkom, socijalnom segmentu onog što se smatra "mentalnom bolešću", tako da ne uključuje primarno fiziologiju, biologiju i psihofarmakologiju koje su dominantne u psihijatriji. Ali, opet govorimo o psihijatriji. Postoji biološka, postoji kritička psihijatrija, a postoje i mnoge alternative, koje želimo prikazati kroz rad našeg udruženja, a koje nisu protiv psihijatrije, nego pružaju mogućnost izbora. Dakle, ako ćemo govoriti o glavnoj tački spoticanja kada su u pitanju sistem mentalnog zdravlja i tretman osoba sa psihosocijalnim poteškoćama u BiH, možemo reći da je to nemogućnost izbora tretmana. Mi želimo, ustvari, pružiti mogućnost izbora osobama kojima ne godi psihofarmakologija ili biomedicinski pristup u psihijatriji. Udruženje Metanoia nema nikakvih utjecaja sličnih sa antipsihijatrijskim pokretom, oni imaju, možda, neke segmente koji vraćaju čovjeka, bliske antipsihijatrijskom pokretu. Mi kao udruženje, stoga, želimo da sarađujemo sa institucijama koje su u psihijatriji – centrima za mentalno zdravlje i drugim vladinim i nevladinim organizacijama koje se bave problematikom mentalnog zdravlja, dakle, na način potenciranja različitosti pristupa i različitosti filozofija tih udruženja i organizacija.

 

 

 

 

 

Hasanbašić: Dominantno je, jer je to jedino što postoji. U Engleskoj, Americi, a pogotovo u Skandinaviji, postoji mnogo vaninstitucionalnih programa i pristupa u problematici mentalnog zdravlja, kako programski - pacijenti dolaze od kuće, tako i smještajno, ali ne u institucijama, nego u komunama, kućama, gdje, recimo, borave osobe koje imaju najtežu dijagnozu – psihotične, shizofrene… Tu borave sa osobljem bez ikakvih psihijatrijskih lijekova, dakle, žive 24 sata sa stručnjacima, razgovaraju, bave se psihoterapijom, pokušavaju zadovoljiti svoje potrebe kroz umjetnost, ili neku drugačiju formu izražavanja. To kod nas ne postoji. Recimo, psihoterapeutu Willu Hallu psihijatrija u Americi je odmogla i bio je traumatiziran tim iskustvom. On danas govori da nije protiv psihijatrije, nije protiv lijekova, ali da mu u ličnom slučaju to nije pomoglo, iako poznaje ljude kojima jeste. Dakle, on ne govori da treba srušiti psihijatriju, nego da postoje i druge alternative, koje njemu nisu bile predočene, jer su mu rekli: "Ti si bolestan, moraš uzimati lijek i tačka, nema alternative." Prilikom njegovog gostovanja u Sarajevu spontano se stvorila takva atmosfera da su posjetioci, lokalno stanovništvo, dijelili lična iskustva odlaska kod psihijatra, psihologa – ne pravim tu neku distinkciju – i hospitalizacije na psihijatriji, te su neki od njih govorili da im je to iskustvo bilo traumatično, u smislu da su im rekli – ili ćeš piti lijekove ili nemoj dolaziti – i da su bili veoma direktivni, da ih nisu gledali u oči, da su bili mehanički nastrojeni i sl.

 

 

 

 

Hasanbašić: U Barceloni sam bio prije tri godine kod prijatelja, koji mi je rekao da postoji radijska stanica Radio Nikosia, koju su pokrenule osobe sa psihijatrijskim iskustvom i određenom psihijatrijskom dijagnozom, zbog čega su i stigmatizirane, ali okuplja i profesionalce, antropologe, psihologe, psihijatre. Ideja je bila da se stvori platforma gdje će osobe koje su marginalizovane govoriti svojim glasom o sebi, ličnim iskustvima i pravima, na način da uspostave komunikacijski kanal sa ostatkom društva koje ih i stigmatizira. Društvo stigmatizira te osobe zbog manjka informacija, raznih predrasuda, pogrešnih, iskrivljenih – namjerno ili ne – informacija koje dolaze od medija. Dakle, prisustvovao sam toj radijskoj emisiji i bio sam oduševljen, prihvatili su me kao nijedna druga skupina ljudi. Družili smo se poslije te emisije, nas 20-ak, i ja sam rekao da trebamo nešto pokrenuti u vlastitoj sredini. Kada sam diplomirao, pozvan sam na festival Ekstravagantna tijela: Ekstravagantni umovi u Zagrebu i na simpoziju Klinika uma sam predstavio teorijski koncept rada Glas ludila u eteru, kao i historijat emisije koja je krenula iz Buenos Airesa pa se proširila na Barcelonu, Toulouse… Rekao sam – hajde da pokušamo nešto praktično uraditi. Oni su, naravno, omogućili sve to u saradnji sa Psihijatrijskom klinikom "Sveti Ivan" u Zagrebu, pa smo uradili eksperimentalnu emisiju sa "pacijentima", odnosno osobama koje su imale psihijatrijsko iskustvo na toj klinici. Zbog odličnog feedbacka, nastavio sam da idem, o svom trošku, otprilike svaka tri mjeseca u Zagreb.

 

 

 

 

Hasanbašić: Budući da smo osnovali udruženje, to smo pokrenuli na eFM Studentskom radiju. Dvije emisije već su u fazi montiranja, a uskoro će biti emitovana prva. S obzirom da sam u šestom mjesecu, na poziv profesora Igora Krnetića, održao predavanje na Filozofskom fakultetu u Banja Luci, mi iz Udruženja idemo u Banja Luku, s namjerom da pokrenemo emisiju i tamo, naravno s lokalnim stanovništvom i profesionalcima, tako da će do kraja godine sigurno biti emisije Zagreb – Sarajevo – Banja Luka i razmjenjivat ćemo materijal – na tri radio stanice bit će emitovane emisije iz sva tri grada.

 

 

 

Udruženje Metanoia osnovano je u Sarajevu i prvi put predstavljeno na konferenciji Mentalno zdravlje za sve: dobra politika, bolja praksa i bolji ishodi, održanoj u maju 2012. Jedan od glavnih ciljeva Udruženja jeste mogućnost i pravo izbora, zatim prihvaćanje drugog i drugačijeg, zalaganje za veća prava, veću uključenost i aktivnost osoba sa psihološkim poteškoćama, isticanje zajedničkog i timskog rada, a ne ekskluziviteta neke struke, teorijskog ili psihoterapijskog pravca. Polovinom septembra, Udruženje je predstavilo projekat pod nazivom Osluškivanje ludila, zamišljen kao vid pomoći osobama kojima je potrebna podrška psihologa i psihoterapeuta. U sklopu projekta održan je niz predavanja, radionica, kao i interaktivni intervju sa američkim psihoterapeutom Willom Hallom, međunarodnim stručnjakom u shvatanju novih oblika psihoze i ludila. Udruženje je prevelo autorski priručnik psihoterapeuta Halla Vodič za skidanje sa psihijatrijskih lijekova, pristup smanjenju štete (Harm Reduction Guide To Coming Off Psychiatric Drugs), koji bi, kako je planirano, trebao biti distribuiran svim centrima za mentalno zdravlje i psihijatrijskim klinikama u BiH. Centar za mlade na Gorici i prostorije nekadašnjeg Accessa u Kampusu Univerziteta u Sarajevu lokacije su na kojima se odvijaju aktivnosti Udruženja. Članstvo i rad u Udruženju baziraju se na volonterskoj osnovi, a e-mail adresa je udruzenjemetanoia@gmail.com.

 

 

 

 

Adi Hasanbašić sudjelovao je kao istraživač na projektu Agencije za socijalna istraživanja proMENTE, koji se odnosio na epidemiološko istraživanje posljedica rata u BiH, te je učestvovao u promociji SOS telefona Sigurne kuće, odnosno upoznavanja javnosti sa radom skoloništa za žrtve porodičnog nasilja, koji je inicirala Fondacija lokalne demokratije. Pripravnički staž obavio je u Zavodu za zdravstvenu zaštitu radnika MUP-a Kantona Sarajevo, radeći na profesionalnoj selekciji policijskih službenika, psihodijagnostičkoj procjeni i psihoterapiji. Obavljao je dužnost koordinatora i psihologa/terapeuta u projektima Udruženja IZVOR: Samohrane majke u posjeti i Prevencija agresivnosti kod učenika osnovnih škola - pristup usmjeren na nastavnike. Na Odjeljenju za psihoterapiju i stresom uslovljene poremećaje Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu sudjelovao je kao volonter-psiholog na obuci iz psihodijagnostike, psihoterapijske komunikacije i dinamike rada u grupi. Volontirao je, također, u projektu Stariji brat, starija sestra Udruženja za prevenciju ovisnosti NarkoNE, te  u terapijskom radu sa alkoholičarima i njihovim porodicama pri Asocijaciji klubova liječenih alkoholičara FBiH. Trenutno je na edukaciji iz geštalt psihoterapije.