Hiljade radnika zaboravljeno zbog nacionalne nepodobnosti
Krajem 1992.godine, kada se činilo da će odlaskom JNA rat ipak stati na području Mostara, oko 350 radnika Aluminijskog kombinata počeli su pripremati pogone za nastavak proizvodnje. Dolazeći na posao jednog dana, Milan Jovićić, do rata vodeći inžinjer za razvoj i automatiku, primijetio je na zidu tvornice ispisan grafit "Srbima i psima ulaz zabranjen". Na posao se do danas nije vratio.
Nešto kasnije, nakon početka hrvatsko-bošnjačkog sukoba, iz firme su protjerani i Bošnjaci. “Mi se više od petnaest godina borimo da riješimo pitanje statusa tih radnika, koji su diskriminirani samo zato što su Bošnjaci, Srbi ili nepodobni Hrvati”, kaže Jovičić, danas na čelu sindikata nekadašnjih radnika Aluminija.
Međunarodna organizacija rada (ILO) je još prije 12 godina upozorila na diskriminaciju u ovom slučaju, u presudi na tužbu nekadašnjih radnika Aluminija. BiH je ratificirala Konvenciju ILO, čiji je komitet nezavisnih eksperata tada naglasio da BiH treba da poduzme potrebne mjere kako bi se osiguralo da otpušteni radnici iz Aluminija i Sokola "dobiju adekvatnu nadoknadu za štetu koju su pretrpjeli; dobiju isplatu zaostalih plaća i svih drugih beneficija na koje bi imali pravo da nisu bili otpušteni; i da se u što većoj mjeri vrate na posao bez gubitka beneficija staža."
To se još uvijek nije dogodilo, i na uvezivanje staža ili penzije i danas čeka 3000 radnika. ''Na nivou države, nije imao ko tu odluku realizovati'', napominje Ismet Bajramović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BIH. '' Tu je stajalo obeštećenje za radnike, povrat ljudi na posao, ali prije toga i konstatacija da se radi o očitom, flagrantnom kršenju prava po pitanju diskriminacije na nacionalnoj osnovi”, dodaje Bajramović.
Nacionalna podobnost za dobijanje posla
No Aluminijski kombinat nije usamljen primjer u BiH. Tačni podaci o broju radnika kojima je nakon rata onemogućen povratak na posao ne postoje. Brojne analize različitih međunarodniih organizacija, uključujući i ILO, pokazuju da brojna preduzeća u većinski državnom vlasništvu, ali i javne ustanove i institucije, danas imaju gotovo jednonacionalnu strukturu zaposlenika.
Podaci sindikata Vitezite pokazuju da je najmanje 300 radnika izbrisano tokom rata iz matične evidencije ovog poslovnog sistema iz Viteza. Njihove radne knjižice ostale su u firmi, zbog čega ni nakon 19 godina nisu upjeli ostvariti pravo na socijalnu pomoć. “Nikad ja nisam ušla tamo od 1993. Izuzev neke potvrde koja mi je trebala zbog stana. Od 1993. godine ovi ljudi nemaju dinara”, kaže ogorečeno nekadašnja radnica Vitezita, Mevla Salčin. Njen kolega, Ragib Sarajlić dodaje: ”Ako te ko zovne da zaradiš po građevinama, zaradiš 20 maraka, pa ništa nema hevtu, to je to, od toga živimo.”
Poput kolega iz Vitezita, ni nekadašnji radnici novotravničkog Bratstva ne mogu preći kapije preduzeća. U firmi, koja je u većinski državnom vlasništvu, zaposleni su samo Bošnjaci. Gordana Čurčić i Drago Marjanović su iz firme su izbrisani ratne 1993. “Ako dođemo i do ulaza, zaustavi nas portir i nema pristupa ni direktoru ni bilo kojem službeniku”, kaže Gordana dok Drago odobrava njene riječi - “Kako bi se osjećao, negó žalosno i tužno. Znam mnogo ljudi koji jedva preživljavaju,” dodaje.
Institucije su (očekivano) inertne po ovom pitanju. „Kad je u pitanju Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, oni nisu napravili možda ni pola koraka naprijed što se tiče provođenja Zakona protiv diskriminacije. Što se tiče druge institucije, to su ombudsmeni za ljudska prava BiH, mislim da su oni još u povojima. Naravno da se mnogi brane time da je nedostatak novca jedan od uzroka nezapošljavanja“, navodi Vera Jovanović, predsjednica Helsinškog komitata BiH. Jasminka Džumhur, državni ombudsmen dodaje - „Mi moramo posmatrati generalnu sliku stanja ljudskih prava u BiH, u kojoj se odluke Ustavnog suda BiH i strazburškog suda ne poštuju. Onda je sasvim logično posmatrati da preporuke ombudsmena imaju joši manju snagu.''
U zemlji u kojoj se nacionalna i stranačka pripadnost uvažavaju kao jedini kriterij za dobijanje posla, oni koji su završili na drugoj strani linije podjela, jednostavno nisu imali šanse.
